Denis Razumović Razz jedan je od onih glazbenika bez kojih nije moguće ispričati priču o riječkom jazzu. Saksofonist, skladatelj i neumorni pokretač jazz-programa iza sebe ima više od četiri desetljeća profesionalnog nastupanja, brojne autorske albume, međunarodne suradnje i generacije riječkih glazbenika s kojima je dijelio pozornicu.
Na Kantridu dolazi sa svojim kvartetom u srijedu, 22. srpnja (21.30 sati), treće večeri festivala ŠTIKLA, koji će ove godine prvi put ponuditi četiri uzastopna koncerta i predstaviti isključivo sastave povezane s riječkom jazz-scenom. Prije Razza nastupit će Henry Radanović Quartet i Zvonimir Radišić Trio, a festival će zaključiti Zoran Majstorović Quartet.
S Denisom Razumovićem Razzom razgovarali smo o ŠTIKLI, potrebi za živim sviranjem, punkerskim počecima, putu od gitare do saksofona, vlastitom prepoznatljivom zvuku, albumu „In Action“ snimljenom s Robertom Magrisom te riječkoj jazz-sceni, koju publika možda ne razumije uvijek u tehničkom smislu, ali je može doživjeti svim osjetilima.
Na ŠTIKLI nastupate nakon Henryja Radanovića i Zvonimira Radišića. Tko će činiti Denis Razz Quartet?
– Ovom će prilikom sa mnom svirati Zoran Majstorović na gitari te moji stalni suradnici Karlo Ilić na kontrabasu i Rajko Ergić na bubnjevima. To je kvartet dobro poznatih glazbenika i dugogodišnjih prijatelja. Inače volim mijenjati postave i ritam-sekcije, premda ih u tako malim formacijama ne doživljavam kao klasičnu ritam-sekciju koja samo nekoga prati. Svi su oni ravnopravni solisti i ravnopravno sudjeluju u stvaranju glazbe.
Sa Zoranom sam svojedobno jako puno svirao. Imali smo projekt „Denis Razz Up Close and Personal“, svirali smo s njegovim kolegama iz Italije, nastupali u Veneciji, Padovi, Trstu i kod nas. Bilo je to jedno jako lijepo razdoblje. Karlo i Rajko moji su dugogodišnji suradnici, tako da mi je ovo jedna od omiljenih kombinacija.
Poznati ste kao zagovornik čestog sviranja u malim prostorima. Koliko će se nastup na otvorenoj pozornici uz more razlikovati od klupskog koncerta?
– Na Kantridi smo već nastupali i dobro poznajem taj prostor i publiku. Naravno da ćemo program prilagoditi prilici. Nećemo izvoditi neke komornije ili zahtjevnije autorske stvari, nego ćemo iz našeg velikog dijapazona skladbi složiti dva lijepa seta. Ne želimo baš ubiti ljude koji su se došli zabaviti i uživati u večeri. Svirat ćemo lijepe jazz-standarde popularnih autora poput Sonnyja Rollinsa i Theloniousa Monka, skladbe koje je publika možda već negdje čula. Ne moramo pod svaku cijenu na svakom nastupu predstavljati samo vlastite ideje. Program treba prilagoditi prostoru i ljudima, ali zbog toga nećemo svirati s ništa manje užitka.
Naziv ŠTIKLA obuhvaća šumove, tonove, improvizaciju, kompoziciju, logiku i apstrakciju. U kojoj od tih riječi najlakše prepoznajete svoju glazbu?
– Definitivno u improvizaciji. Volim i apstrakciju, tonove i sve ostalo, ali improvizacija je ono čime se najdulje bavim. Ne samo u glazbi nego, rekao bih, i u životu. Smatram se prilično fleksibilnom osobom i volim improvizirati.
U jazz ste zapravo ušli preko punka?
– Siniša Krmpotić i ja imali smo bend DDT. Jednom smo nastupili kao predgrupa Deliriumu u diskoteci Dva boda. Bubnjar se nije pojavio, tako da smo Siniša i ja nastupili sami. Što je najgore, negdje još postoji i snimka tog nastupa pa mi prijatelji svako toliko prijete da će je pustiti ako ne budem dobar. Bili smo mali pankeri.
Prvi bend koji me potpuno obuzeo bio je The Jam. Nisam se mogao odvojiti od te glazbe. Istodobno sam bio klinac koji je stalno nešto istraživao i pokušavao shvatiti kako stvari funkcioniraju. Tako je bilo i s glazbom. Zanimalo me što je unutra, kako nastaju note i kako sve to zapravo djeluje.
Kako sam svirački napredovao, shvatio sam da u punku nije najvažnija tehnika, nego ideja, energija i ono što ta glazba nosi. Nakon toga sam preko bluesa došao do jazz-rocka. Kada sam čuo album „Spectrum“ Billyja Cobhama, u mojoj se glavi dogodila revolucija. Preko njegovih drugih albuma počeo sam prepoznavati zvuk saksofona. Saksofon kakav smo dotad slušali u limenim glazbama ili komercijalnoj glazbi nije imao veze sa zvukom koji me privukao. Dugo sam ga samo slušao, sve dok na gitari nisam skinuo dio saksofonskog sola Wiltona Feldera iz Crusadersa. Tada sam shvatio: pa ja to želim raditi, želim svirati taj instrument.
Kakav je bio prvi susret sa saksofonom?
– Kada sam ga prvi put uzeo u ruke, šokirao sam se. Bio je to neki stari instrument, prava krama, i nije mi čak ni lijepo mirisao. Osjećaj nije bio osobito ugodan. Ali kada sam uspio dobiti prvi lijepi ton, nepovratno sam se zaljubio. Gitara je tada polako otišla u ropotarnicu povijesti, premda je i danas koristim kada se bavim harmonijom i skladanjem. Dobro je imati harmonijski instrument na kojem možeš vidjeti i čuti kako se akordi slažu ili ne slažu i kako iz jednog prijeći u drugi. Pokušao sam i studirati u Grazu, upisao sam akademiju 1988. godine, ali počeo je rat, granice su se zatvarale i 1991. godine vratio sam se kući.
Koliko je od tog početnog punka ostalo u vama?
– Pa čujete kako govorim. Zar to nije to? Ta energija i taj bunt ostanu u čovjeku zauvijek. Do prije nekoliko godina još me znalo gristi kada bih vidio što danas govore ili rade neki ljudi koji su mi kao klincu bili gotovo idoli. Pitao bih se što sam tada gledao i kako ih nisam razumio. Onda sam shvatio da se ljudi prilagođavaju i krenuo dalje. Imam 62 godine i više me zaista nije briga. Uostalom, sa svima s kojima danas sviram stariji sam najmanje petnaest godina. Punk is not dead.
Nakon više od četrdeset godina sviranja, tražite li i dalje nešto novo u zvuku saksofona?
– Stalno. Imao sam sreću da sam relativno brzo dobio lijep i prepoznatljiv zvuk. Ne mislim pritom na komercijalno lijep ili „smooth“ zvuk, nego na vlastiti glas i karakter. Ljudi mi kažu da već nakon dva takta znaju da sviram ja. Svjestan sam da imam svoj originalni zvuk i to je možda jedina stvar kojom sam potpuno zadovoljan. U svemu ostalom na svojoj svirci pronalazim milijardu zamjerki. Strašno sam kritičan prema sebi i gotovo se ne mogu slušati.
Jazz je neprestana evolucija. Stalno si u pokretu, bombardiran vlastitim mislima i vanjskim utjecajima, postavljaš si pitanja i neprestano se preispituješ. To je priča koja nema kraja. Posljednjih se godina bavim harmonijom koju čujem u glavi i pokušavam razviti vlastiti koncept. Neki kažu da su moje skladbe na rubu psihodelije, neka vrsta „psihobopa“. Volim The Doors, Led Zeppelin, Hendrixa i svi su se ti utjecaji negdje nataložili. Skladbe radim na gitari, slažem akorde u uskom slogu i sve to pokušavam uobličiti u vlastiti stil. Pretpostavljam da idem prema nekoj zrelosti, ali ne vidim konačnu točku. Čovjek se stalno razvija. Ja i dalje vježbam svaki dan.
S Robertom Magrisom objavili ste dvostruki album „In Action“. Hoćemo li nešto s tog albuma čuti na ŠTIKLI?
– Nećemo jer je riječ o skladbama u kojima je Roberto Magris iznimno važan svojim klavirom, zvukom, harmonijama i pristupom. Taj ćemo materijal morati posebno koncertno predstaviti s njim. Album je objavljen početkom godine, zasad samo na Bandcampu američke diskografske kuće JMood Records. Riječ je o dvostrukom albumu s 18 skladbi. U studio smo ušli s namjerom da ih snimimo sedam, a na kraju smo ih snimili 18. Potpuno smo se opustili i svirali. Na albumu ima naših autorskih skladbi, mnogo slobodne improvizacije i nekoliko lijepih standarda. Dobili smo odlične inozemne recenzije. „All About Jazz“ albumu je dao četiri od pet zvjezdica i to je jedna od najboljih i meni najvažnijih kritika koje sam dobio u životu. A u Hrvatskoj, kao i obično, gotovo nitko nije ni trepnuo.
Zadovoljan sam albumom, ima odličan osjećaj i podigao me. To radim zato što sam to ja, ali žao mi je što tu radost ne mogu podijeliti s većim brojem ljudi. Volio bih taj program izvesti u nekom ozbiljnom koncertnom prostoru. Vrlo je raznovrstan: Karlo svira i oud, Rajko na nekim skladbama uzima sopran-saksofon, a svi smo zajedno napravili jedan jako lijep program.
Osim što nastupate, godinama i sami organizirate jazz-koncerte. Zašto vam je to toliko važno?
– Meni nije najvažnije svirati u velikim prostorima ili s velikim glazbenim imenima s kojima u tom trenutku možda nemam ništa zajedničko. Ja jednostavno moram svirati. Tu potrebu osjećam i fizički i mentalno. Zato sam počeo sam sebi organizirati nastupe i nikada nisam stao. Neki ljudi krenu na sličan način, a onda odu u velike dvorane i počnu nastupati s velikim imenima. Svaka im čast, ali moj je put ovaj. Zadovoljan sam i ispunjen. Moj ego, istraživački duh ili kako god to želimo nazvati, zadovoljen je onime što radim. To radim jer osjećam da moram. Dugo mi je trebalo da počnem vjerovati vlastitoj procjeni. Bio sam toliko sumnjičav da često nisam vjerovao ni samome sebi. Onda sam shvatio da je sve u redu i rekao: to je to, radit ću ono što osjećam. Nije me briga, ali želim to raditi kvalitetno.
Nisam glazbenik koji samo odrađuje gaže, ja sam bebop-saksofonist. Ljudi me znaju zvati i čude se zašto ne želim nastupati s DJ-em ili prihvatiti neku suradnju zbog novca. Ne razumiju zašto to odbijam. Jednostavno sam pronašao svoj put i suzio prostor u kojem djelujem. Imam pedesetak ljudi s kojima surađujem i ne mogu niti želim surađivati sa svima. Volim svirati i ne može me nitko zaustaviti. Nikakve kritike ne mogu me zaustaviti. Pičim svoje. Tko voli ono što radim, dobrodošao je, a svima ostalima želim mnogo sreće.
Ovogodišnja ŠTIKLA izrazito je riječka. Pokazuje li program da Rijeka ima snažniju jazz-scenu nego što je javnost prepoznaje?
– Apsolutno. Glazba kojom se bavimo komplicirana je i velikom dijelu publike teška. Svatko je predstavlja na svoj način. Henry ima svoj pristup, Zoran u glazbu uvodi različite etno-utjecaje, Zvone će predstaviti svoju autorsku glazbu u zanimljivim aranžmanima, a ja guram svoju priču. To nisu lake note i nema mnogo ljudi koji će ući u taj naš klub obožavatelja. Hrvatska je mala država, a u njoj je malo ljudi koji zaista slušaju jazz. Samo glazbenici potpuno razumiju tehničku problematiku i ono što se u glazbi događa. Drugi je mogu voljeti, ali ne moraju znati da u određenom trenutku sviram alteriranu ljestvicu preko određenog akorda. I tako treba biti.
Naravno da publika ne mora tehnički razumjeti sve što izvodimo, ljude ponese nešto drugo: atmosfera, prostor i osjećaj da su počašćeni nekim lijepim trenutkom. Kada stoje pola metra od kontrabasa, mogu čuti kako žice stružu po vratu instrumenta. Vide čovjeka kako se muči dok svira trubu, kako mu se pomiču trbušni mišići dok diše. Publika tada jazz više ne sluša samo ušima nego i očima. To je iskustvo koje se na snimci izgubi jer se mnogi od tih zvukova tijekom produkcije filtriraju. Glazbenici možda jedini znaju koliko je nešto teško odsvirati i zašto je neki glazbenik izniman, ali publici to znanje nije potrebno da bi osjetila energiju.
Hrvatska ima mnogo izvrsnih glazbenika i fantastičnu, vrlo raznoliku scenu. Svatko se pronalazi u svojem području i pokušava ga gurati naprijed.
Zašto bi publika 22. srpnja trebala doći na Kantridu i poslušati vas?
– U toj kombinaciji sa Zoranom Majstorovićem ne nastupamo često. Svaka prilika u kojoj zajedno sviramo mogućnost je da se čuje nešto jedinstveno, nešto što se više nikada neće ponoviti u potpuno istom obliku. Tko to voli i misli da bi mu moglo biti zanimljivo, pozvan je. Bilo bi lijepo da ljudi dođu, zaključit će Denis Razumović Razz.
Program Ljeto na Kantridi u potpunosti se odvija sredstvima Novog turizma d.o.o.
Na istaknutoj fotografiji Karlo Ilić i Denis Razumović Razz
#Denis Razumović Razz #Denis Razz Quartet #In Action #Karlo Ilić #Ljeto na Kantridi #Morski prasac #Rajko Ergić #Štikla #Zoran Majstorović
