Ivana Bodrožić autorica je nagrađivanih zbirki poezije, romana i zbirke priča (Sinovi, kćeri, Rupa, Hotel Zagorje, Prijelaz za divlje životinje…), djela su joj prevedena na petnaestak jezika, a svježe je na police knjižara pristigla i njena zbirka priča naslovljena Fikcija.
U Fikciji Bodrožić ispisuje šesnaest priča o ženama i njihovim svakodnevicama. I premda su njihova iskustva izdvojena i tvore priče same za sebe, zbirka se zapravo čita i kao roman, pogotovo ako kao pripovjedačicu zamišljate samu autoricu. Jer kao što i sama u nekoliko navrata insinuira, ovo je fikcija koliko i nije – u nekim dijelovima naočigled izmaštana, ali na trenutke toliko introspektivna da je teško zamisliti da ne postaje autofikcija. Također, priče (ili poglavlja) glatko se pretaču jedna u drugu i čitaju se bez zapinjanja. Autorica miješa misli, dijaloge, dnevničke crtice, obraćanja, pa čak i razgovor u obliku Viber poruka. Zbog toga dinamika teksta ni u jednom trenutku ne opada, a stranice se okreću same, unatoč tome što napetosti u radnji kao takve nema. Neizvjesnost i želja za čitanjem oslanjaju se isključivo na autoričin način pripovijedanja koji je uvjerljiv i autentičan, a njeno je pisanje, kako i sama navodi, vrlo intuitivno. Uz nenametljivi humor, povremeni zdravi sarkazam i izravnost, i bez patetike ili podilaženja stiliziranju riječi kako bi se ostvarila određena estetika kojom se onda guši samo značenje.
Osim zbog autentičnosti i dokumentarističkih opisa, dojam autofikcije stvara se i kroz aktualnost tema i situacija koje se provlače kroz knjigu. Premda autorica ne spominje imena, jasno je da u jednom trenutku piše o slučaju Matanića, koji je samo pokazao koliko smo kao društvo prebrzi na (internetskom) jeziku i skloni prosuđivanju bez pokrića, bez ikakvog razmišljanja o posljedicama. Ljudi su sada tu da komentiraju, i ama baš svatko se osjeća pozvanim i referentnim da to učini. „Iako ništa konkretno o slučaju ne znamo, imamo pravo reći i dati svoj doprinos, kao toliki oko nas, tako razumijevamo demokraciju i važnost svoga jedinstvenog iskustva. Neprocjenjivost svoga glasa.”
U jednoj od priča, autorica piše o femicidu, i to kroz teorijski okvir osam faza naziva Vremenska crta ubojstva. Priča unutar okvira je ispisana dinamično i precizno, specifična je koliko i opća, kao i većina priča u knjizi. Njima se zapravo ispisuje dijeljeno žensko iskustvo, jer iako kroz prikazane traumatične situacije nije prošla svaka žena, svaka žena osjećaje koji iz njih proizlaze može naslutiti, poistovjetiti se barem s onim isprogramiranim oprezom i sviješću o tome gdje smo i što smo u svakom trenutku. „… hoćemo li već jednom zaspati, jednom se odmoriti, hoćemo li stvoriti to sigurno mjesto, ako ni za koga, jedna za drugu, hoćemo li na trenutak prestati misliti, osam sati rada, osam spavanja, osam razonode, dvadeset četiri sata krivnje, hoće li to ikada prestati biti ono o čemu govorimo kada govorimo.”
A ono o čemu Ivana Bodrožić u Fikciji govori nije posve novo. Teme koje se tiču ženskog iskustva i prava su ipak, osobito posljednjih godina, pronašle svoje mjesto u hrvatskoj književnosti, o njima se i diskutira u javnom prostoru, i na trenutke se može činiti da je to gotovo pa i često, a neki će se to odvažiti proglasiti i pukim trendom. Žene pišu o ženskom iskustvu jer se o tome sada piše. Čak i ako na to hipotetski pogledamo kao istinito, uzimajući u obzir čitavu hrvatsku književnost, u postotku je to i dalje ništavno. To napominje i autorica u priči Na Marginama, gdje piše o porodu, potpuno naturalistički, onako kako svakako nije prisutan u klasičnim romanima.
Sve žene u pričama Fikcije prolaze kroz svoju svakodnevicu koja je načelno vrlo uobičajena – slažu veš, plešu na šipci, zaljubljuju se – ali pritom ostvaruju svoje vlastite pobjede, koliko god suptilne ili male. Razgovaraju jedna s drugom, pronalaze zadovoljstvo, osvećuju se vodoinstalaterima u stilu protagonistice filma „Promising young woman”, mozgaju o tome što već godinama ne pada snijeg. Navikavaju se na frustraciju oko toga što nam planet juri u propast, dok se svi ponašaju kao da je to nešto posve normalno, „Don’t Look Up”, ili se zabrinu dok im nešto drugo ne skrene pažnju, a problem je tako elementaran, tako samorazumljiv.„Takve su klimatske promjene, teško ih je dulje zadržati u glavi. Tu čudnovatu formu ekološke amnezije objeručke i posve nesvjesno prihvaćamo zbog jednog sasvim razumljivog razloga. Poričemo da nas se tiče, da nas se zaista tiče, jer strahujemo da će se prihvaćanjem stvarnosti promijeniti sve.” Stvarnost u Fikciji je naša stvarnost, fikcija koju stvaramo i realnost koju shvaćamo i koja nas se tiče. Takve priče nisu oda ženama ili formula kako nadmašiti samu sebe i pobijediti svijet, one su ‘samo’ dokumentacija svakodnevnog života i otkrivanje slojeva unutarnjeg svijeta jedne žene, svih žena, bez ikakvog rata spolova, već s čistom namjerom da „jasnoća istinske ženske rečenice zablista na svjetlu dana.” Ivana Bodrožić je tako Fikcijom na sebi svojstven ali ipak svjež način ispisala mozaik složenog ženskog iskustva, vrlo pristupačnim i jednostavnim jezikom, ostavljajući nas da mozgamo o identitetu glavne junakinje, ili da zaključimo da njeno iskustvo neovisno o istini pripada našim majkama, bakama, kćerima i nama.
Istaknuti vizual: dio omota knjige “Fikcija” Ivane Bodrožić
#ArtKvart #Fikcija #Ivana Bodrožić #Osvrt #recenzija #roman
