Mahovina, sol
Talasanje, raž
Razobručen bol
I mahnita draž
Toplina u snu Srsi,
kapi rose
Kroz travu na tlu
Noge vrele, bose
Dionise pjani,
Krv mi rastalasaj
Mlado Sunce stani
Dragog mi obasjaj
Neka me probudi
Pokori i uzme
Neka me poljubi
I otre mi suze
Željka Gavrilović
Pjesnička magija orkanskih visova
“Struja božanskog proviđenja prolazila je kroz nju/ i sve njeno dobijalo je neko drugo značenje i sjaj neopisiv”, zapisuje Željka Gavrilović u pjesmi o Justini. Kada je poezija u pitanju, “titraji duša” se ostvaruje u dva smjera. Najprije je to lutanje kroz duhovne pejzaže unutrašnjosti samog autora koji piše stihove, kako bi se pronašle adekvatne duhovne forme iz kojih se oblikuje i poezija, a potom takva poezija kreće na “put” kako bi ponovo “lutala po dušama”, ali sada dušama svojih čitatelja. Tako da je njeno dejstvo prije svega psihološko, a psihologičnošću je protkana poezija Željke Gavrilović. Njeni stihovi su vlakovi što voze kroz pejzaže poezije, a ti pejzaži su prije svega duhovni, jer i ako su nekada bili vjerne refleksije stvarne geografije, oni su razliveni u magijske forme duha i preobraženi u simbole. U zbirci poezije “Gde te boli, nebo moje?” okosnica svijeta je planina. To su predjeli duhovnih vrhunaca, zadivljujuće lijepi Orkanski visovi, koje naseljava sama poezija u svojim različitim manifestacijama.
Tako otprilike zvuče stihovi u jednoj od pjesama iz Zbirke:
“Od groznice strasti besa / Na Orkanskim visovima / osta samo miris vresa”
Riječ je jednim dijelom o ljubavnoj poeziji, na način na koji su “Orkanski visovi” ljubavni roman, jer pustoš tog svijeta visova i sama ljubav se na neki neobičan način rimuju. Emotivno i nadahnuto, dopunjuju, traže se i čežnjivo privlače. Toga je bio svjestan i Ničeov Zaratustra, jer je za njega planina bila utočište i mjesto filozofskih vrhunaca.
U jednoj od pjesama se pominje Niče i fatalna Lu Salome (femme fatale):
“Nesanicu ove priče / O koju se živci lome / Pojio je bolom Niče / Snom hranila Lu Salome.”
Sve to pomalo podsjeća na onaj sanatorijum Čarobnog brijega Tomasa Mana, koji je isto tako bio na planini, pri čemu on postaje svojevrsni laboratorij u kojem se dešavaju eksperimenti nad duhovnim procesima svijeta koji je zavejan maglama potonuo u dolini. Ničeov Zaratustra je u svojim duboko filozofskim opservacijama primjenjivao sličan recept. Ovom prilikom nije zgorega navesti jedan fragment iz te Ničeove knjige: “Da mi nitko ne vidi dolje u moje dno i moju posljednju volju – stoga sam iznašao dugu, svijetlu šetnju. Tako sam našao mnogog pametnog čovjeka koji je ovio svoje lice velom i zamutio svoju vodu, da nitko ne bi vidio kroz njega, da ne bi vidio do njegova dna. Ali upravo su njemu dolazili lukaviji sumnjivci i razbijači oraha, upravo su njemu izvukli njegovu najskriveniju ribu! Oni vedri, hrabri, prozirni – za me su najlukaviji šutljivci: jer tako je duboko njihovo dno, da ih ni najbistrija voda ne može izdati.”
Poezija je jedan neobičan spiralni put niz planinske provalije prema samome dnu bića. A to dno prekrivaju guste magle prapočetka i veo misterije u koji se utapa “bezvremenost”. Planina je u ovoj poeziji i temporalna kategorija, u koju se upliću davno prohujala vremena. Kao što je rečeno u jednoj pjesmi ove zbirke:
“Uspomena vejavica / zatalasa pejzaž lica / Razbistri prošle dane.”
Međutim, planina je prije svega podijum vatre i leda (Ice and Flame), divlje požude te vatromet strastvenih emocija. U tim vrletima divljine zvjersko je neobuzdano i nalazi se u svakom uglu, iz kojeg iskre vučje oči. U takvom ambijentu obitava duh koji čezne za ljubavlju i njegova je priroda magijska. Nemirna, neobjašnjiva, neponovljiva i neukrotiva. Upravo putem tih magijskih niti se uvezuju sve forme postojanja čija frekvencija traži više razine stvaranja, pa je pomenuta “planina” i sama od sebe postala jedan magijski toponim. Na njenim visoravnima jesenji vjetrovi njišu gorku travu na livadama, u koju se upliću snovi i prohujali dani, kao i čežnja za neostvarenom ljubavlju. Tako da je postojanje duha u divljem ambijentu planine svojevrsna igra između kulture i prirode, jer duh ima zadatak da pripitomljava neobuzdane strasti prirode. U proznoj pjesmi “Srećna Justina” autorica zapisuje:
“Njena prva poglavlja mirišu na šumske jagode i gromom spaljene borove”
Čovjekovo biće je razapeto između duha koji ima svoje prohtjeve, čežnje i želje s jedne strane i tijela s druge strane, kojeg prožimaju animalne strasti. Sve se u životu svodi na igru između te dvije sile. Poezija u ambijentu planine ima svojevrsnu ulogu opservatorije, jedne kosmičke ekspoziture, koja unosi zakone kosmičkog reda i duha u divljinu prirode. Borba sa strastima divljine koja nezaustavljivo buja je odvajkada čovjekova djelatnost. To je kultiviranje i pripitomljavanje, unošenje reda u nered. Ali porijeklo kulture je isto tako pod velom misterije. Da li je to izum jednog poludivljeg humanoida na planeti, koji je spoznao u prastara vremena da se krvlju može nešto i naslikati na zidovima pećine? Mi teleskopima i sondama mnogo toga zapažamo u svemiru, ali ne možemo da registriramo da li još negdje ima duhovnih oblika postojanja. Njih ne vidimo ni na zemlji, jer se taj duh pojavljuje samo kod homo sapiensa. Stoga je suvislo upitati se da li je duh samo simptom neke duševne bolesti jedne vrste primata, što čovjek jeste. Da li je ukupna historija i kultura samo halucinacija, jedan nervni grč, koji se dešava oboljelom homo sapiensu, koji je svojom bolešću napustio zakone prirode i odmetnuo se u pejzaže duha? Vidimo da na ovoj planini u zbirci Željke Gavrilović samo magijska priroda duha iskače iz zakona divljine, kojemu podliježu sve forme postojanja na planini. Da li je to ispoljavanje duha kroz jezik i poeziju samo neurastenija, nešto što je čovjek izmislio kako bi svojoj bolesti podario određenu formu. To se može odnositi na pojedinačnog čovjeka, ali i na ukupnu povijest ljudskog roda. Postojanje kulture i tehnologije nije nikakav garant za spas čovjeka. To je samo jedna otkrivena mogućnost čovjeka, da konstruira nešto od elemenata materije i energije. Da li je planeta dobila nešto sa tom tehnologijom koju smo razvili? Prije će biti da je priroda na planeti izgubila s tim, jer je ljudski rod počeo da se ubrzano razvija na štetu prirode. To uništava prirodne resurse kao što uništava i klimu na planeti. Ako išta upropasti planetu zemlju u narednom periodu, to će biti ljudski faktor. Posebno što je ljudski rod još uvijek neobuzdan, još smo mi samo divlja plemena sa atomskim naoružanjem. Tako da je uistinu suvislo se upitati da li je to samo posljedica jednog poremećaja na nervnom sistemu podvrste primata homo sapiensa, koji se svojom bolešću otuđio od svojih srodnika i zaplovio ka otvorenom moru poput Šekspirovog tragičnog junaka koji bježao od medvjeda prema obali mora, pa kad je vidio kako divljaju valovi na obali, okrenuo se i pohrlio u čeljust medvjeda.
I pjesnički očaj, pa makar bio i Šekspirov, nalik je onom pravom. Pjesničkih slika niz koje se povremeno skotrlja poneka suza ima i u ovoj zbirci:
“Snage daj mi moj živote da ovaj bol mine / Kada pukne praskozorje sa moje Planine.”
U svome grču svako od nas, pa tako i pjesnik, pomisli da i nebo tuguje i suze roni, pa mu postavlja pitanje – “gdje te boli, nebo moje”? U trenucima beznađa nam se čini da je vasiona ranjena u borbi sa nevidljivim ili silnim udarcima “kotrljajućeg kamenja” (The Rolling Stones) koji nama poput božjeg dara dolaze kao zvijezde padalice. Stvari oko nas, prema nobelovcu Tagori “poprimaju onakav izgled kakav im dadne naša duša”. Ponekad su to miomirisi, nebeska muzika – muzika koja nema rok trajanja. Samo ljudska bića smrt doživljavaju kao tragediju. Zapravo smrt i nije kraj, jer tek onda započinje pravi život odnosno “putovanje duša”. Niče je smatrao da je tragedija rođena iz duha muzike. Muzika je mnogo prirodniji medij, kojim se služe i ptice i neka druga živa bića. Svojim pjevom izražavaju određena stanja. Na drugoj strani, jezik je medij otuđenja. Kako kaže Tarkovski, gdje prestaje djetinjstvo počinje poezija. Ali počinje i agonija čovjeka, kojom se izražava njegovo iskakanje iz zakona ostatka prirode i svojevrsno otuđenje – slijepa ulica, jedna stranputica, kojom se homo sapienes sam uputio, mimo drugih stvorenja na planeti. Da li se to dogodilo samo zbog toga što se desio neki duševni kuršljus, neki poremećaj, od kojeg ne pate drugi oblici života? Ovaj život kakav znamo traje svega nekoliko desetina hiljada godina od zadnjeg ledenog doba. Ali prije više miliona godina je na planeti zemlji također postojao podijum života, kada nije bilo homo sapiensa. Tada su živjeli dinosaurusi i slična stvorenja, kakvih danas nema na planeti. Po svemu sudeći tada nije bilo duhovnih oblika egistencije na zemlji. Ukoliko ih je bilo, ta stvorenja nisu imala jezik, barem ne nama razumljiv i nisu ostavili nikakve tragove. Tako da duh nije posvjedočio postojanje te periode na planeti. To je ono što čovjek zna, a koliko je bilo oblika života prije dinosaurusa, to još uvijek ne znamo. Tako da je sve to uistinu jedna velika misterija. Na jednoj od stranica zbirke “Gde te boli, nebo moje?” Željka Gavrilović zapisuje:
“Otkuda dolazi i šta smera / Ta silna plima podatne vode / U kojoj ronim, plutam bez smera / Na razmeđi ropstva i slobode.”
Da li smo preko poezije osvojili jedno polje slobode ili smo pronašli samo novo ropstvo. Htjeli smo da pobjegnemo od divljine i prirode i otuđimo se od svojih rođaka, misleći da će nas staze duha odvesti u prostore jedne više slobode. Međutim, preko poezije smo samo pronašli jedno ropstvo višeg stepena, a zajednički jezik sa svojim rođacima iz prirodnog svijeta smo po svemu sudeći nepovratno izgubili. Potreba za novom pričom i novim stihovima će preživjeti jer su oni zapravo most potonulih svjetova. Stoga ne čudi kad Homer na jednom mjestu zapisuje: “Pjevaj u meni Muzo, ispričaj svoju priču”…
Istaknuta fotografija Željka Gavrilović
#Marko Raguž #Pisma iz Sarajeva
