David Lynch, nedavno preminuli, rekao je jednom ovo: “Otkrio sam da me šećer usrećuje i nadahnjuje i to me tako zagolicalo da sam odjurio kući i napisao: Šećer je granulirana sreća. Šećer je prijatelj.”
Uvodni prizor “Divljih u srcu” ima zadivljujući početak. Kamera promatra glamurozno i luksuzno oslikani strop, uzdignut na katedralsku visinu, nekog velebnog zdanja, dvorca možda. To nije teatarski ni muzejsko galerijski prostor niti restoranski. Ljudi prolaze mirno i dokono. Gdje smo zapravo? U Lynchovom filmu, to je jedino nedvojbeno, o svemu ostalomu možemo tek naslućivati i pretpostavljati. Cijeli prizor prati glazba izvan kadra, poznata skladba Glenna Millera, čuli smo je u mnogim američkim filmovima, “In the Mood”. Prikladnog li naslova za ono što će se dogoditi. Oniži crnac potegne, nakon kraće rasprave, nož i nasrne na visokog bijelog mladića koji podivlja i brutalno ubije napadača. Relativno kratko odleži u zatvoru. Po izlasku zajedno s vjernom djevojkom kreće automobilom u nepredvidljivu pustolovinu. Oni su Sailor – Nicolas Cage – i Lula – Laura Dern -, središnji likovi filma.
“Divlji u srcu” je film ceste i film potjere. Nju organizira Lulina majka, apsolutno zla, Marietta – Diane Ladd – preko dvojice ljubavnika. Psihopatskog Santosa – J. E. Freman – i smirenog i pragmatičnog Johnnieja Farraguta. Scenarij za “Divlje u srcu” napisao je Lynch prema istoimenom, vrlo kratkom, romanu Barrya Gilforda. Kod Lyncha Farragut je bez pravog zanimanja i bude ubijen. Farraguta glumi američka glumačka ikona Harry Dean Santon – “Alien”, “Paris, Texas”, “Christine”, “Wise Blood”, “Dead Man’s Walk”, “Red Dawn”, “The Straight Story”, “Repo Man”… Upečatljivo izražajna lica uvijek u punoj kontroli izvedbe, kretnje, geste, mimika, glas, on glumački zagospodari svakim kadrom bez vidljiva truda i napora. Kao Farragut nosi odjela koja nisu šivana po mjeri pa mu na ramenima vrećasto strše. Dok vozi prema New Orleansu tonskom pistom filma juri Van Morrison s pjesmom “Baby please don’t go”.
Sailor i Lula vrijeme provode u automobilu, u postelji i u mahnitom plesanju u noćnim klubovima i na otvorenom. Imaju neprestani i žestoki seks pa njihovu tjelesnu uspaljenost žudnje kamera bilježi koristeći na objektivu crveni i žuti filtar. Cage, gol do pojasa, s napadno dlakavim grudima, kao da ima dlakavu prostirku zalijepljenu za torzo. To je karikatura animalnog magnetizma vezanog za Jamesa Deana, Marlona Branda i Paul Newmana koji je devedesetih opstojao tek kao dekorativna dlakavost.
Ulaskom Bobbya Perua u radnju i priču film dobiva novi zamah u bizarnim nepredvidljivostima. Peru glumi Willem Defoe. U crnoj odjeći potamnjena lica s vrlo tankim kao narisanim brkovima, usnice iskrivljene u zlobnom osmijehu – gornja usnica podrhtava – a kad otkrije zube ugledamo zubnu katastrofu. Usta puna horrora. Izgleda kao meksički svodnik. Velika je prijetnja za Sailora i Lulu.
Osim što je film ceste i film potjere “Divlji u srcu” predstavljaju i degeneriranu bajku. Posve onečišćenog Čarobnjaka iz Oza. Vještica leti u noćnom zraku sva u crnom, s visokim kao stožac oblikovanim klobukom. Je li to zla vještica Zapada ili Marietta? Lula triput lupi petama kao Dorothy kad poželi povratak u Kansas. Lula pljusne piće iz čaše na Mariettinu fotografiju i majka se uskoro vaporizira, poput vještice iz Čarobnjaka iz Oza kad Dorothy polije vjedro vode po njoj. Igra s “Čarobnjakom iz Oza” je za priču “Divljih u srcu” nepotrebna, ali ona je dio Lynchovog umjetničkog imaginarija bez kojeg bi on bio nepotpun i neprepoznatljiv.
Kao kad kresne žigica rasparane i goruće materije, i netko zapali cigaretu… nešto tako obično da nije vrijedno spomena, kod Lyncha reski i precizni zvuk i slika plamena zauzmu ekran i postanu čudesna svemirska nedodirljivost i zaštitni znak filma. Lynch u svim filmovima stvara ozračje koje izvire iz svakodnevice industrijske bezličnosti i uvire u nešto magijsko – onirički. I obrnuto. David Lynch je bio opsjednut i grotesknim likovima. U “Divljima u srcu” ih je posijao suviše pa je film prenapučen i prezasićen odvratnim zlotvornim i nakaznim bićima. Iznimka je Perdita Durango. Nju glumi Isabella Rossellini. Perdita je poslovno zloćudna, sanjivo lijeno zavodljiva s izgledom primadone iz neskupog bordela. Nažalost nema mnogo minuta na raspolaganju.
Frederick Elmes majstorski kamerom hvata i bilježi fantazmogorične noćne prizore kao i unutrašnjost restorana, jeftinih i otrcanih svratišta, ali i monumentalnih palača. Angelo Badalamenti skladao je glazbu ugodne živo smirujuće harmonije kakvu nalazimo u talijanskim operama, recimo u nekim dionicama Mascagnijeve opere “Cavalleria rusticana”.
U Gilfordovom romanu Sailor i Lula ostaju živi, ali ne ostanu zajedno. Lynch je to promijenio. Na samom kraju filma Sailor će Luli otpjevati glazbeni standard Evisa Presleya “Love me tender” ne kao parodiju “happy endinga”, već u iskrenom ljubavnom zanosu romantične melodrame. David Lynch vjerojatno nije bio svjestan da je stvorio idealan film za Valentinovo.
#Aldo Paquola #David Lynch #Divlji u srcu #Kritika #recenzija
