Splitskom scenom, već godinama pa i decenijama, suvereno vlada jedan „izam“ – TORCIDADAIZAM! O tomu nema nikakvoga spora: Torcide se boji i vlast i oporba… Ona je ekskluzivni vlasnik svih gradskih zidova i fasada i, kao takva, ne trpi nikakvu konkurenciju kao ni bilo kakav muralni izričaj koji izlazi iz njenog mentalnog okvira. Pa je mural posvećen glumici Zdravki Krstulović nedavno eliminirala s lica mjesta, novim torcidadaističkim uratkom koji ga je prekrio. I točka. Zna se tko je pobijedio u Domovinskom ratu, zna se tko je pobjednik u splitskom street-artu i zna se da u ovom gradu ima mjesta samo za jednog – „Hajduka“ – i jednu -Torcidu. Komu je tijesno, može se slobodno iseliti gdje mu drago.
Dadaizam je nastao nakon Prvog svjetskog rata, raspadom svih dotadašnjih društvenih vrijednosti i životnog smisla, masakriranih u rovovima Galicije i ostalih bojnih polja koja su upila krv milijuna vojnika. Torcidadaizam je također nastao nakon rata ali Domovinskog i on je, sadržajno i stilski, totalna opozicija tj. negacija dadaizma made in Europe. Kod njega nema ni trunke besmisla, naprotiv, sav je usmjeren na samo jedan smisao, a to je „Hajduk“. Taj smisao bi trebalo pisati s velikim početnim slovom jer „Hajduk“ živi vječno. Pa odnedavno imamo još jednu bitnu skraćenicu – HDŽ! Prva je, zna se, ZDS.
Dakle, bezbrojni grafiti i murali kojima je Torcida žigosala grad putokazi su u Vječnost. Drugim riječima: Torcida navija za „Hajduk“, a Bog navija za Torcidu. I tu je onda sve kompaktno do zadnjeg atoma: Bog je jedan, „Hajduk“ je jedan (iako neki nevjernici inzistiraju na „Hajdukovoj“ dvostrukost, drsko podsjećajući na njegov početak sa crvenom zvijezdom na dresu), Split je jedan pa su onda i sva torcidadaistička djela u stvari jedno jedino veliko Djelo, koje se neprestano širi – baš kao i sam Svemir – i buja (nevjernici bi rekli kao metastaze raka). No, to je njihov zdravstveni problem kojeg su sami sebi prouzročili skretanjem s pravog puta pa čak i staze.
London ima Banksyja i nitko ne zna tko je on zapravo. Nitko također ne zna ni tko su oni, ti ulični slikari torcidadaističkoga stila. I to je jedina dodirna točka na tom polju između Londona i Splita. Who cares: ća je pusta Londra kontra Splitu gradu. A šta je – u torcidadaističkoj vizuri grad Split? „Ukras oko Poljuda“. Kao što je žena „ukras oko pičke“. Citirao sam dva klasična splitska grafita. Pa ću i treći i njime završiti ovaj pasus „Malo nas je al smo govna“.
Split ili život
Riječani su dočekali Igora Bezinovića kod Spomenika oslobođenja, u daleko manjem broju nego što su 2001. Splićani dočekali Gorana Ivaniševića nakon pobjede u Wimbledonu. Bilo ih je preko 100 tisuća na tada na Rivi i na krcatim brodicama u luci, ali intenzitet euforije radi njegove pobjede bio je toliko jak kao da ih je 400 tisuća. „Samo oni koji su na groblju nisu došli iskazati počast Goranu Ivaniševiću“ – citirao je jednog starijeg gospodina voditelj TV prijenosa uživo. Masa je bila zanesena, taj profesionalni novinar ponesen, a sam Goran uznesen u visine polubožanstva. Na pozornici je natpis „Gorane, Split te voli“ objedinjavao sve te uzavrele emocije u jednu ali ogromnu, u stvari – pretjeranu. Koja, kao i svaka pretjeranost, velikom bukom i brojkama prikriva svoju sjenu: Split te voli ali samo kao pobjednika! Kao lijek (s trenutačnim djelovanjem) za sve svoje komplekse (po vertikali: od kompleksa inferirornosti do kompleksa superiornosti). Kako gradska priča kaže, osam dana prije ultimativnog turnira u Goranovoj je ulici osvanuo grafit: „Nikad nećeš osvojiti Wimbledone“. Nisu ga napisali tajni agenti Njezina visočanstva, kao sredstvo psihološkog rata protiv tog ljevorukog Splićanina, nego njegovi poznanici, ekipa iz ulice. So, it’s enough about Split love.
Zamislimo (nezamislivo): da se neki splitski filmski redatelj vratio iz Berlina s nagradom za najbolji dokumentarac godine. Recimo da mu film ima naslov „Split ili život“. Otiđimo još dalje u svijet mašte pa dodajmo da je tema njegova filma okupacija Splita od Torcidadaista, koja – za razliku od D’Annunzijeve 16-mjesečne okupacije Rijeke – traje već godinama. Koliko bi ga ljudi dočekalo na Rivi? Šačica ili šaka? I kako bi se završio taj „svečani“ doček? Vjerojatno bacanjem u more redatelja i cijele ekipe. Naravno, iz razloga posve suprostavljenih estetika: D’Annunzijeve ratne i torcidadaističke poratne.
Živimo, dakle, u paralelnim svjetovima i svemirima, iako nas samo par stotina kilometara dijeli. Je li moguć život u kojima nas tih par stotina (ili par tisuća) kilometara spaja? Nakon što je Bezinovićev film pokupio mnoštvo nagrada na mnogim festivalima te postao najgledaniji domaći dokumentarac od osamostaljenja Hrvatske, evo je sad i hrvatski kandidat za Oscara. Kao presedan: to nam je prvi put da šaljemo dokumentarni film kao svoga kandidata za pozlaćeni kipić. Lani je Slijepčevićev „Čovjek koji nije znao šutjeti“ bio vrlo blizu toj najprestižnijoj nagradi, što bi bilo da ga ove godine „Fiume o morte“ dobio? Što bi tada biti s nama? Mi, jedni od najmanjih, da dobijemo to najveće priznanje od najvećih? Već je to samo pitanje zastrašujuće, a mogući odgovori ulijevaju još više straha u kosti.
Oscar ili mir
Lani smo se jedva izvukli, a i ove godine smo: „Fiume o morte“ nije ušao u uži krug kandidata. Svijetu je. Izgleda, dosta ratovanja, barem tom umjetničkom i kulturnom svijetu koji gleda, radi i nagrađuje filmove. Onaj drugi svijet se ubrzano naoružava, oštri zube, proizvodi i kupuje nova oružja, a i Hrvatska je na tom putu – da postane Lijepa i naoružana naša. Bezinović (koji je za Torcidadaiste -Bezvezinović) je iskoristio svaku priliku da na svakom festivalu na kojemu su mu nagradili film (počevši od Pule pa preko Rotterdama sve do Berlina), u svome govoru plasira eksplicitnu anti-ratnu, anti-militarističku i anti-fašističku poruku, urbi et torbi. Nije to propustio ni na dočeku u Rijeci. Štoviše, kaže da su žiriji prepoznali tu brzojavnu poruku njegova filma te ga radi toga i nagrađivali. Po akceleraciji koji nagrađeni filmovi postižu na festivalima, moglo se dogoditi da i žiri Američke filmske akademije njoj podlegne te Bezinoviću uruči Oscara. Na koncu konca, i sam Trump se hvali kao čovjek koji je zaustavio osam ratova, a obećava i zaustavljanje devetog. No, falabogu, na tlu najnaoružanije nacije na svijetu ta pacifistička priča nije prošla kroz zlatna vrata.
Dakle? Sve je bilo moguće. A to je doista zastrašujuće: da san postane java, a java ostane san. To jest: da se taj Bezvezinović vrati iz Amerike s Oscarom u ruci. A lik je otvoreni pacifist, anti-fašist i zagovornik lijevih ideja. Ni u jednom nastupu nije istaknuo niti malo „h“ od svoga hrvatstva (a kamoli veliko), u Puli je lak podsjetio ročnike na prigovor savjesti (tj. izbjegavanje vojnog roka), ne zna se da li uopće navija za neki klub (samo se 100% zna da navijač „Hajduka“ nije) i da li ga nogomet kao takav imalo zanima. Njemu je sigurno film najvažnija sporedna stvar na svijetu i to je posve dovoljno da ga se dijagnosticira kao devijantnog apatrida koji troši milijune iz državnog proračuna, a oni bi se mogli bolje potrošiti za kupnju boljih „Rafala“, „Leoparda“ i ostalih sofisticiranih ratnih životinja. Zaključno i presudno: on ne zna šta je bilo!
Pravu zebnju izaziva pak posve drugi tip neznanja: mi ne znamo što će biti. I gdje ćemo se od toga skriti. Ne znamo koliko će „Fiume o morte“ dobiti još nagrada (znamo da bi „Split ili život“ u ukrasu oko Poljuda dobio po pički). Da je dobio Oscara , znatan (hipodromski) dio Hrvatske bi tu pobjedu, na prvenstvu svijeta u filmu, doživio kao poraz. I ta bi pobjeda/poraz produbila/proširila podijele u Lijepoj i naoružanoj našoj pa bi ovaj teritorij postao, politički i psihološki, još trusniji. I zato, radi mira u kući, molili smo se dragom Bogu da prosvijetli Amerikance, radi mira u svijetu, pri odabiru najužih kandidata za najbolji strani dokumentarac te da svoje glasove dadnu nekim drugima (samo Bezvezinoviću ne!). Svemogući je uslišio naše molitve te učinio dolazak Oscara u Hrvatsku nemogućim.
Pravedan je i milostiv: „Fiume o morte“ je prikazan u MoMi i kreće na američku turneju, a to je zaista svake hvale vrijedna utjeha. Mi pak ostajemo doma u miru Božjem, a možda čak i pogledamo film prije nego što ga pr/osudimo.
#dnevna doza umjetnosti #Fiume o morte #Split
