Žižek kaže da je srednja Europa tamo gdje se čita Karl May. Kod nas se čitao leva-leva, a na Plitvicama su snimali filmovi o Vinetuu i Old Shuterlandu, u njemačkoj produkciji, naravno, kao što je pisac tih romana bio Nijemac ( koji nogom nikad nije kročio u Ameriku ). Nisam ni ja; bio sam tek na njenoj granici, s kanadske strane, kada sam posjetio Nijagarine vodopade i gledao odozgo, s vidikovca, prema spilji u kojoj su Šušak i bratija pjevali j/ojkalice iz rodnog kraja ( da ojačaju samopouzdanje koje je ta vodena sila bez premca prijetila da im rasprši u bezbroj sitnih mjehurića ).Meni jojkanje nije trebalo, ja sam vidio tu moćnu vodenu masu kao NDH2O: jedino stvarno nezavisnu „državu“ na svijetu koja ne ovisi o nikomu a sve živo ovisi o njoj. Voda! Ha-Ha-O!!!
Šušku i ekipi, obzirom na mjesto porijekla i njegove ideologijske izvedenice, takva ideja nije mogla pasti na pamet ( iako je Gojko rođen u vodenom znaku Riba ). Ni Tesla nije branio svoju malenkost od veličine Nijagarnih vodopada pjesmama rodnog kraja već se prema njoj odnosio al pari: koristio je njihovu snagu za proizvodnju struje. Ne poređujem se s njim, ali kad ti se upali lampica u glavi i u njoj je neka struja pa je onda i neko svjetlo, zar ne?! A bez svjetlosti vlada mrak i otvara se ždrijelo mogućnosti da Sumrakovac donji i Sumrakovac gornji postanu svjetske metropole, a mi centar svijeta ( u nestajanju ). To bi neke opsesivno-kompulzivno-narcisoidne Splićane učinilo sretnima: „Kad se rodiš usrid Splita – ti si odmah na vrh svita“, kaže jedna popularna pjesma. Pa ti iza toga, prozno dodajem, ja, u životu samo slijedi spuštanje prema dnu.
Moje spuštanje 2017. u Torontu, gdje sam tada organizirao i predstavio Prvu ( i posljednju!) reviju hrvatskog filma ( pod naslovom „The best of the rest“), bilo je vodopadno: staroj gardi hrvatske emigracije nije se svidio moj izbor filmova ( jedan su etiketirali kao „pornografski“ a drugi kao „politička provokacija“ ) kao ni način moga razgovaranja s publikom ( nije bio „miran i dostojanstven“ već ležeran i slobodnog kretanja riječi i tijela ). To je bilo previše suvremeno za njih pa sam dobio crveni karton.
Braća iz Beograda
Bez svjetlosti nema ni kazališta ni kina, a mi gledamo predstave i filmove iz mraka, da nas – bar malo – prosvijetle. Kojeg bi to inače smisla imalo?! Kako ništa nije dobro previše ( osim Ljubavi ) tako valja obuzdati požudu očiju koje, iz večeri u večer, gutaju filmove te pauzirati od njih jednu večer, skrenuti ih npr. s ekrana na pozornicu. Tako sam nekidan i učinio: eksterijer ljetnjeg kina Bačvice sam zamijenio interijerom splitskog HNK. Motiv mi je bio jak, a povod još jači: „Balkanski špijun“ Dušana Kovačevića, u izvedbi dramskog ansambla HNK Varaždin i režiji Vanje Jovanovića. Braća iz tog komada, Ilija i Đuro Čvorović, kultni su filmsko-kazališni par svog kulturnog prostora bivše Jugoslavije; više se njih citiralo pa kafanama i kafićima nego Tita i Lenjina po partijskim sastancima.
Takvi su s i nevina dubokim i trajnim razlogom: najduhovitije i najprodornije progovaraju iz podruma uplašene podsvijesti Balkanaca sviju nacija ( neke više, neke manje ), kojima su razni režimi utjerali strah u kosti. Naravno, riječ je o običnim malim ljudima koji su kao mlada i nevina fabula rasa povjerovali do daske u prvu veliku smislenu priču koju su im – inteligencijom i obrazovanjem – veći od njih ispričali, a konkretna braća u onu komunističko-staljinističku. Da su bili sretnije obiteljske konstelacije, kao djeca bi upili Priču nekog bradatog popa i možda bi zbog Nje dosta propatili ali bi doživjeli svoj revival i ne bi poludjeli. Što se ovoj braći dogodilo ( kao i mnogima ostalima samo manje intenzivno ) ako ćemo ludilo opisati kao stanje krajnje samoće u kojoj netko vrti svoj film u glavi, vjerujući 100% u njega. Ilija je stariji brat blizanac pa je i luđi od mlađeg Đure, bez kojeg ne bi ni mogao svoju paranoju razviti do dinamične radnje praćenja,uhođenja i hapšenja „špijuna“ kojemu je iznajmio ( zbog siromaštva poštenjačine u socijalizmu ) sobu u stanu.
Upravo mlađi brat, kao drugi glavni i u glavu udareni lik, omogućava humornu i komičnu naraciju ove priče ( za sve naše balkanske prostore, ako ne za sva vremena ) koja bi bez njega – kao onog Drugog – p/ostala teška, sumorna drama s tragičnim završetkom. A kraj predstave je upravo takav: Ilija sam tetura scenom, idući – okrenut leđima publici – prema osvjetljenom sivom zidu samice svoje paranoje u koju vjeruje do kraja. Nema izbora: da shvati i prihvati da je sve to bila samo projekcija njegova ranjenog i poremećenog uma, isti čas bi zaista poludio ili bi sebi ispalio metak u čelo iz bratova pištolja kojeg drži u ruci dok odlazi Nigdje. U tim posljednjim trenucima, dok odlazi s bine, lik čije su nas replike nasmijavale skoro dva sata izaziva duboko sažaljenje zbog svoje nesretne sudbine čije čvorove Ilija Čvorović nije mogao razmrsiti, budući da su bili balkanski čvrsto stegnuti.
Predstava je u cjelini glumački vrlo uvjerljivo odigrana, u realističkoj scenografiji tipičnog socijalističkog stana prosječne obitelji tog doba, što je sigurno nekima u publici moralo pokrenuti duboko potisnuta sjećanja na dramska zbivanja u njihovim ili stanovima njihovih roditelja u to vrijeme, koje je de/formiralo mnoge pa ma koliko mi to negirali ili šutjeli o tomu. Tako da je ovaj varaždinski „Balkanski špijun“ pri svome kraju izazvao pred-katarzu jer nas je doveo pred suze. Zato je i dobio dugotrajan pljesak zahvalnih gledatelja. Ono što je meni dao – umjetničko nadahnuće – ja sam odmah, preko telefona, predao svome prijatelju ( kao mlađem bratu ), u formi 15-minutnoga duhovite improvizacije na ekavici, Sunce ti kalajisano, u kojoj sam parafrazirao i osuvremenio Kovačevićev tekst. A prijatelju izazvao smijeh do suza.
Nešto je zaista umjetnički dobro kada te odmah potakne i inspirira na vlastitu kreaciju. I nije bitno odakle je ta vrijednost došla, ne mora to biti Kroacija, bitno je da te je iznutra oživjela i da ti – oživljen – oživiš nekog drugog.
Braća iz Praga
I u Čehoslovačkoj su čitali Karla Maya, a mislim da i dan danas tamo ima dosta fanova Winetua koji se redovno okupljaju oko wigmana, odjeveni po indijanski, i uživaju uz logorsku vatru. I glavni junaci češkog filma „Valovi“ Jirzy Madla su braća, stariji Tomaž je oprezan pa se ne petlja u politiku, a mlađi sudjeluje u studentskim demonstracijama 1967. i to, naravno, krije od brata. Stjecajem okolnosti Tomaž će se, ne htijući, zaposliti na slobodarskom češkom radiju, a mlađi neće uspjeti iako je to želio. Isto tako će Tomaž dobiti honorarni posao kao agent tajne službe, kako bi zaštitio brata, čijim zatvaranjem ga je Služba ucijenila. Na poslu će se i zaljubiti u novinarku, socijalistički sustegnutu i s naočalama manje dioptrije ( što je čini dvostruko seksipilnijom u očima muškaraca koji dobro vide žene ), dogodit će mu se niz napetih situacija jer napetost u državi raste i dolazi do reformi koje vode socijalizmu s ljudskim licem – i on će svaku uspjeti riješiti. Tako da, kako radnja filma napreduje, on – u početku ambivalentan – postaje ključni pozitivac u djelovanju slobodarskog radija i za vrijeme okupacije Čehoslovačke od strane trupa Varšavskoga pakta.
Film traje 111 minuta ( trebao je biti kraći tj. zgusnutiji barem za 11 min ), publika ga je na festivalu u Karlovim Varima proglasila najboljim, a ušao je među 15 kandidata za Oscara za najbolji međunarodni film. Posve razumljivo: Česi su njime dobili ono što svakoj povijesno traumatiziranoj naciji treba – terapiju filmom koji prikazuje što im se dogodilo i kako su se zaista ponašali dok im se to događalo ( agenti državne službe su špijunirali, policija je tukla, a Jan Palach se polio benzinom i zapalio ). Takvih filmova treba i balkanskim nacijama, još i više, možda je zadnji Zafranovićev film takav, ali mi povijesno kaskamo za Česima i u proizvodnji auta („Škoda“) i filmova ( prvi filmski studio u Europi je bio Barandov u Pragu ).
U „Valovima“ nema humora jer ovaj naš humor je prijeteći: prikriva tragediju koja se dogodila ili navješćuje onu koja se ima dogoditi. U „Balkanskom špijunu“ ga ima takorekuć za izvoz ali kod nas svaka smijuša završi u plakuši, kako piše u svojoj knjizi moja kolegica iz Splita. Ovako ili onako, obimom i vrstom programa FMFS potvrđuje da se naša zajednička kuća – CASA NOSTRA – proteže od Rima do Praga tj. od Mediterana do Vltave. I da su njeni ukućani gledali Fellinija i čitali Karla Maya.
Istaknuta fotografija: HNK Split
