U kakvoj su korelaciji Woody Allen i Rambo Amadeus? Da je Prvi rođen i odrastao negdje na Balkanu ( konkretno u Splitu, recimo ) ne bi nikada uspio postati glumačka i redateljska zvijezda na filmskom nebu svijeta. U najboljem slučaju tek zvjezdica u lokalnom ili nacionalnom podneblju. Kako se u našoj realnosti najbolji slučajevi najčešće ne događaju nego najgori, Wood Allen bi u Splitu završio svoju karijeru kao redikul, izrugivan od malih nogu kao žgoljavi ćoro, smotanko koji nije u stanju ni dodati ni primiti balun od maloga Livaje iz iste ulice. O tomu sam, kao mladi novinar „Slobodne Dalmacije“, napisao zapažen članak ( u to vrijeme su takve teme, sagledane iz tako originalnog ugla, stršale kao jablanovi među trstikom ), iz kojeg se samo sjećam da sam naveo kako tom žgoljavom Židovu uopće ne treba nacrtati karikaturu – dovoljno je objaviti njegovu fotografiju. Takvih se razornih dosjetki dohvaća splitski um kada se nekomu umnijem od sebe želi narugati, da bi ga sasjekao u korijenu i tako onemogućio da njegovi talenti procvjetaju.
Toliko o utjecaju ovdašnje društvene i kulturne klime na rast biljaka višeg metafizičkog reda a nižeg, anti-sportskog stasa. Tko ono reče: „Geografija je sudbina“? Tako da je samo na ovoj geografskoj širini i dužini moguća ovakva izjava Željka Keruma o Andriji Krstuloviću Opari, bivšem splitskom gradonačelniku, izrečena javno u predizbornoj kampanji za novog poteštata: „On je prevarant! Reka je da će umrit a nije umra“. Opara je, naime, tada bolovao od karcinoma od kojega se liječio pa nije umro. Po Kerumovu splitskom umu, on je time prevario birače. Ostaje nam vidjeti da li će isto to učiniti novi splitski gradonačelnik Tomislav Šuta (HDZ), čiji je predizborni slogan bio: „DAJEN TI RIČ“.
Bijelo i crno dugme
Zbog razloga sličnih onima zbog kojih Woody Allen ne bi mogao uspjeti u Splitu/Dalmaciji, Rambo Amadesu – unatoč genijalnom umjetničkom imenu – ne bi mogao uspjeti u Americi. Osim što je tamo, prije njega, zablistala puno veća glazbena zvijezda, Frank Zappa, naime, tu su još neki subjektivni razlozi. Rambo je ipak balkanski subjekt, likom i djelom, i to ograničenje ne bi mogao nadići ni da je svim silama pokušao. A nije jer je natprosječno inteligentan pa onda i samosvjestan te nepodložan fantazijama, koje znaju zavesti talentirane i senzibilne pojedince s ovih prostora, što neke zna koštati i života.
Bregović, kao bijelo dugme, prvi je to shvatio i prihvatio: mjesto pastirskome rocku je na Balkanu, ne može se širiti dalje, pa se onda drži Balkana, potjeraj sve ovčice marš na ples i eto ti balcan-can rocka. Tako se ovdje može doživjeti i stota. To što je osobnu karijeru proširio i izvan okvira regiona, ima zahvaliti velikom talentu i velikoj promućurnosti: da je ona manja od njega, izgubio bi ravnotežu i pao bi ili u neku ovisnost ili u provaliju umišljenosti i pretjerane ambicioznosti. Opstao je – i dalje traje – jer je s obje noge na balkanskoj zemlji, a to ti jača praktičnu inteligenciju, bez koje inče gubiš glavu, na ovaj ili onaj način.
Rambo Amadeus, kao crno dugme ( budući da je Crnogorac ), svoju egzistencijalnu čvrstinu i izdržljivost ( kao čovjek i kao umjetnik ) dobiva od tvrdog crnogorskog kamena pa ga može hitnuti s ramena kako mu se hoće, a tako i svira gitaru: svi onako, a ja ću baš ovako! Pjevati ni ne pokušava jer taj mu talent nije dat ali zato govori, na svoj način recitira, citira samog sebe, priča, zajebava se i ironizira, zabavlja se sa svima i svačim ( pa i samim sobom ), ne drži do svoga izgleda ( kamoli do outfita ) i unatoč svemu tomu ( ili baš zbog svega toga ) zadržava vjernu publiku, a možda pridobiva i nekog mlađeg usput. Originalna pojava vrijedna trajanja i broja svojih štovatelja (pogotovo u copy-paste vremenima ). Iz čijeg stila pričanja (nehotice ali neizbježno) izbija tradicija guslanja i ljudikanja na plemenskom sijelu. Pa zar Rambo ne gusli na gitari i zar publika koja ga sluša nije njegovo pleme?!
Amfiteatar splitskog MKC-a izgledao je, za vrijeme njegova nastupa, kao betonska spilja u kojoj se obavlja neki stari ritual neke čudnovate plemenske zajednice, možda malo primitivne ali ne i opasne ( osim za osjetljivije i zahtjevnije uši ). Po glasnoći sirovog zvuka – Rambo, po zaigranim verbalnim improvizacijama – Amadeus. Ta dvojnost apriorne i geografijom sudbinski određene nemoćnosti da se bude slobodan i moćan kao Amerika ( Rambo, Zappa & Mothers of invention ) i/li kulturan i raskošan kao Europa ( Mozart ) stvara svijest o nemoći, marginalnosti i irelevantnosti naroda kojemu pripadaš pa onda i vlastitoj. Malim narodima pre/ostaju male tematske i stilske mrvice, a o velikim i univerzalnim temama se bave veliki narodi bogate tradicije, koja je garant njihove superiorne budućnosti. Njihova startna povijesna pozicija je bila vodeća i takva je i sada. Ma koliko se povijesno inferiorni trudili, ne mogu ih sustići a kamoli prestići.
Volja za moć i volja za nemoć
Iz te činjenice može proisteći samo tužna svijest, a ona se da prikriti veselom, klaunovskom maskom: ajmo se sa svim tim zajebavati, ajmo se smijati, nećemo valjda plakati! Rambo Amadeus upravo to, ćini mi se, i čini. Kad smo već blizu čira na šupku svemira ( a možda smo i sam taj čir ) – kako veli u pjesmi „Bing Bang“ – ajmo ga onda malo počešati, bit će nam lakše. Ako smo još od početka predzadnji ( ako ne i zadnji ), ajmo onda afirmirati sam taj kraj. Pa Rambo Amadeus to i kaže, pače naglašava, da su mu krajevi ( pjesama ) draži od početaka te onda odsvira s bandom dva-tri kraja, malo nakon početka koncerta.
I malo nakon tih par tuš-krajeva, meni je bilo dosta pa sam izišao iz amfiteatra-spilje bez grižnje savjesti. Čemu još jednom kusati podgrijanu staru juhu, čemu još jednom slušati „Bijelo Dugme“ i „Paribrejkerse“, čemu sudjelovati u tom beskonačnom vraćanju istog ?! Nije to inačica onog ničeanskog „vječnog vraćanja istog“ jer nema ovdje plodne zemlje za sjeme ideje o nadčovjeku, ovdje ne može rasti volja za moć, ovdje je domena volje za nemoć. Koja u konačnici vodi kvartetu ne-moći, ne-htjeti, ne-živjeti, nestati. Demografski podaci u Hrvatskoj to potvrđuju, a kako je u Crnoj Gori zna Rambo, kako je u Sjevernoj Makedoniji zna rodbina izgorjelih u požaru diskoteke u Kočanima ( koja je radila bez dozvol )e. Nemoguće je živjeti pod pepelom od erupcije korupcije! Kočani su balkanski Pompeji…
Pitam se/vas (retorički?!): može li se ovdje uopće zamisliti sretan kraj u životu i happy end u filmu? Nema ga ni najnagrađivanijim filmovima s ovih prostora, ni u „Domu za vješanje“ ni u „Čovjeku koji nije mogao šutjeti! Zašto? Možda je Štulić još davno dao odgovor: „Balegari ne vjeruju sreći“. A ja sam nedavno, u jednom splitskom kafiću sa strane, vidio- ponad šanka – fluorescentni natpis „SMRT SREĆI“; gazda ga je napisao i postavio. U tuniškom filmu „Čovjek koji je prodao svoju kožu“, scenaristkinje i redateljice Kaouther Ben Hania, ima sreće i sretnog kraja ( nakon trnja,muke i trpljenja ). Inspiriran djelom kontroverznog belgijskog umjetnika Wima Deelvoyea, koji je dao tetovirati šengensku vizu na leđa mladom sirijskom izbjeglici, ovaj film afirmira ljudsko pravo na pravu sreću ( a ona se nalazi samo u ljubavi, nigdje drugdje ) i pravu slobodu ( ne samo vanjskog nego -prvo – unutarnjeg kretanja ljubavi ) i, paralelno, kritizira zapadno društvo ( u kojemu se slobodno kreće roba, novci i ljudi ( ali ljubav nije njihov pokretač nego interes i užitak ).
Bogati europski kolekcionar će kupiti mladićeva leđa s vizom za pet milijuna eura ( nakon kraćeg dvoumljenja prekinutog rečenicom njegove supruge „Ovo djelo nosi potpis vraga“ ), mladić će nakon toga fingirati pokretanje eksplozije bombe usred dvorane za dražbu ( svi će njeni sudionici pobjeći glavom bez obzira, u strahu od samoubilačkog terorističkog napada ), mladić će sa s voljenom ženom vratiti u rodni grad, a genijalni umjetnik ( koji sebe ne vidi kao Pigmaliona nego kao Mefista ) će smisliti i realizirati win-win plan ( snimit će se, po njegoj ideji, video-lažnjak u kojemu ISIL-ovci ubijaju tetoviranog mladića, a on će – u laboratoriju – uzgojiti novu kožu s mladićevih leđa s istom tetovažom, uokviriti je i postaviti u ugledni muzej ).
Da bi privatno živio, mladić mora javno umrijeti. Mefistofeloski umjetnik je, slavom i novcem, također dobitnik. Ali upravo on je i najveći gubitnik jer ne poznaje ljubav pa onda ostaje zatočen u zlatnom kavezu sistema.
#Rambo Amadeus
