Imam rijedak talent za propuštanje povijesnih situacija i događaja tj. spektakala. Kada se događala 68. bio sam too young for student ̈ş revolution & too far away from Paris. Dakle, na krivom mjestu u krivo vrijeme. Kada se 1969. događao Woodstock bio sam tek godinu dana stariji, a Amerika mi je bila na drugom kraju Svemira Moj svemir je bio vro skučen: Split universe, a ja sam se u njemu osjećao uvijek krivo lociran – tamo sam gdje ne želim biti i gdje nema događaja kojima želim prisustvovati. Kundera tada još nije bio napisao „Život je negdje drugdje“ pa se ja, već u to vrijeme gutač knjiga ( stripova i novina ), nisam mogao vidjeti u njegovim stranicama kao u ogledalu (o/gledao sam se, šta ću, u dvorani iskrivljenim ogledalima Split circusa.
Dok pišem ovih zadnjih par rečenica, u sobi Winehill hostela u Desinićima ( u hrvatskom Zagorju ), Roger Daltrey, pjevač grupe „The Who“, ponavlja refren „See me,feel me, touch me, heal me“, a ja mu se pridružujem, kao prateći nijemi vokal- jer to je i moja potreba i potreba milijuna drugih ( koji se ne usuđuju izgovoriti je a kamoli zapjevati ). Pogađate, suoundtrack ovog mog pisanja je muzika s Woodstocka. Paralelno u vremenu i prostorno vrlo blizu, 44 km odavde, u Zagreb se slijevaju rijeke ljudi iz svih krajeva Lijepe naše, da bi se ulile u Thompsonovo more na Hipodromu ( ili se ipak radi tek o veeeelikom bazenu za po milijuna Hrvata?!). Ja sam, zna se, opet negdje drugdje, tamo gdje se ne događa povijesno zbivanje već jedan mali filmski festival, internacionalni ali maloljudni: za možda 20/30-ak gledatelja ( mahom mladih filmskih autora čiji su filmovi na programu ). Jedino što je s njim u vezi veliko je ime dvorca u kojem se ova dva dana odvija – Veliki Tabor. A u Zagrebu se danas događa veeeeliki Sabor, najvjerojatnije najmasovniji u krivudavoj povijesti Hrvata. Jučer popodne i predvečer je ovdje padala kiša, pala je temperatura pa je glavna projekcija u dvorištu dvorca otpala, a mani su pale žunte i raspoloženje pa sam se, nakon zagrijavanja jednom rakijom, povukao na rezervni položaj, u krevet. A on ponekad zna biti najbolji čovjekov četveronožni prijatelj. U mojoj sobi su četiri kreveta ( po dva na kat ) i u prvi mah mi se to učinilo neprikladnim, kao neki nezasluženi višak. Međutim, nakon sna kojeg sam imao, a kojemu je katalizator bila moja prva zagorska rakijica, tu sam stvar vidio u pravom svjetlu: pa zar nemam poker vizitke, za svaku umjetničku djelatnost kojom se bavim po jednu?! Da ovdje boravim četiri dana, svaku noć bih mirne savjesti spavao u drugom krevetu. Prošlu sam spavao kao easy writer ( a na crnom naličju njegove posjetnice bijelim slovima piše njegov slogan „Write here, write now“!), a ovu noć ću provesti u krevetu iznad njegovog kao movie director ( „Let ̈s move together“! ). Alkohol i samoupravljanje U skladu s naravoučenijem filma „Još jedna runda“ moram držati samodisciplinu na visokom nivou: jedna čašica dnevno! Zagorski gemišt mentalitet je idealan da me dovodi do iskušenja od jutra do večeri ali neće u tomu uspjeti, drugu Titu zato fala! Noćašnji san ( slobodarski, emancipatorski i samoupravljački ), blizina Kumrovca i činjenica da je voditeljica razgovora s autorima poslije projekcije započinjala ih na ( vrlo tečnom ) engleskom, da bi ih potom prevela na hrvatski ( za one koji engleski ne znaju ) kumovale su scenariju i poruci moga sna. Njegovom rađanju iz moje glave su pogodovali: a) feudalni ambijent dvorca Veliki Tabor, b) ostaci feudalnog mentaliteta, c) Seljačka buna i d) razgovor dvojice šankista o ratu, Tuđmanu i Miloševiću ( u glavnom kafiću mjesta ).
Dobro, ali kakve veze ima Tito sa svim tim? Ima i ta veza je bitna: njegov otac je bio alkos, a mali Joža je vrlo rano i svom snagom odučio da će svima pokazati i dokazati da neće postati živi dokaz one „kakav otac, takav sin“. Snaga odluke djeteta ( u duši teško ranjenog slabošću tj. robovanjem poroku vlastitoga oca ) biva kolosalna i određuje mu sav život ( a on sam kasnije živote mnogih ). Pa kad je Tito mogao samoupravljati sobom glede čašice, mogu i ja! Drugo, kad je on stalno držao u svojoj radnoj sobi sliku „Seljačka buna“ Krste Hegedušića, onda ću se i ja stalno buniti protiv raznih okova, vanjskih i unutarnjih. Nikad drobom! Neće se meni drob nikada povećati ni zbog hrane ni zbog pića. Istinabog, ovdje mi ne prijeti opasnost od prejedanja jer je, sudeći po meniju prvog festivalskog dana, šefica kuhinje vegetarijanka pa je gostima spremila hranu po svome ukusu: vegetarijanski rižoto. To smatram neukusnim: da se gostima nudi hrana koja se vama sviđa, isto kao i da se nekomu za rođendan poklanja nešto što bi vi sami voljeli primiti. Kako sam ja klasični mesožder, tu sam kuhinjsku činjenicu morao primiti stoički pa sam obrok pojeo sjedećki, zalijevajući zalogaje gutljajima „Staropramena“ iz limenke. Vegetarijanstvo i Hitler Između zalogaja sam preživao ukusnu filmsku hranu iz „Još jedne runde“. Evo o kojemu se specijalitetu radi: Mads Mikkelsen, kao profesor povijesti, nakon početnog pozitivnog iskustva s alkoholom, radi mali eksperiment s đacima. Pita ih kojemu bi od tri kandidata dali svoj glas: prvome ( koji pije bocu viskija dnevno i puši cigare debele kao kobasica ), drugome ( koji opsesivno-kompulzivno vara svoju ženu pa ga umače gdje god i kad god stigne ) ili trećemu ( koji je vegetarijanac, ne vara svoju ženu i voli životinje ). Đaci su, naravno, digli svoje ruke za trećega kandidata. To jest: za Hitlera! A odbacili su, kao neprimjerene, Churchilla i Kennedyja. Toliko o dječjim bolestima demokracije i o animozitetu spram mesa Danas filmove mogu raditi gotovo svi, čak i mobitelom ( a za takve postoji i posebni festival ). Montirati se mogu, zahvaljujući napretku tehnologije, i u kućnoj radinosti. Inspiracija može dolazit iz video-igrica kao i iz sam stvarnosti. Film se demokratizirao diljem planete pa njegovu prati i demokratizacija filmskih festivala. Noćas, iza sna, pala mi je na pamet suvremena muzička špica serije „Malo misto“, a refreni bi išli ovako: „Svako naše malo misto svoj festival ima“ i „Svaki naše malo misto u duši je filmsko“. Ne istražuje mi se sada točan broj filmskih festivala u Hrvatskoj ( a kamoli u regionu ) ali se sjećam komentara jednog stranog znalca koji je zaključio da se po tomu vidi kako Hrvati jako vole feštati. To potvrđuje i himna feštanja kao dalmatinskog načina življenja, pjesma „Večeras je naša fešta“ Tomislava Ivčića, ovim eksplicitnim stihom „Jer fešta je draga nam svima – tu se piva po cili dan“.
Thompsonov koncert je hrvatska mega-fešta, koja po broju slušalaca dvostruko nadmašuje Woodstock pa je u tom smislu svjetski rekorder. Teta Kvantiteta je na Thomsponovoj strani. No, teta Kvaliteta je na strani Woodstocka: muzičke vrijednosti pjesama koje su se tamo izvodile, a slušale se – i još se slušaju – diljem planete su, u odnosu na Thompsonove, kao rasni trkaći konji u odnosu na one za oranje ili za rekreativno jahanje ( kad se već koncert održava na hipodromu ). Na hip-hopdromu pak trče neki drugačiji konji, čije kaskanje ne godi mojim ušima pa se ne bih štel mešat među njih. Stoga ću do/pustiti sebi omiljenu stvar s prvog Santaninog albuma ( koji je bio i prva longplejka koju sam kupio u životu ), osmominutni instrumental „Soul sacrifice“ i njime se nagraditi za dovršenje ovog teksta.
Istaknuta fotografija: Tabor Film Festival
