Između Rijeke i Rajka Grlića postoji obostrana ljubav, a to se osobito osjeti ovaj tjedan tijekom manifestacije koja slavi njegovo filmsko stvaralaštvo.
Očekivano, na jučerašnjoj premijeri Grlićevog filma „Svemu dođe kraj” u Art-kinu teško se moglo ugledati slobodno sjedalo. Ova kriminalistička drama s elementima trilera već je dugo stajala u Grlićevoj ladici – autorska prava za roman „Na rubu pameti” dobio je od Miroslava Krleže još davno, ali tada nije imao novac za realizaciju. Film je ipak zaživio baš u pravom trenutku, premda je teško reći da je to zbog aktualnosti budući da je tema o kojoj progovara gotovo uvijek aktualna.
Iako poster filma neodoljivo podsjeća na „Vječni sjaj nepobjedivog uma” Michela Gondryja, Grlićev najnoviji film (zadnji, ali ne posljednji!) u svom središtu sadrži politički komentar na ovaj društveni trenutak. No kao što to čini i u mnogim drugim filmovima, on ‘javno’ pretače u ‘privatno’, kroz odnos Maksa Pintera (Živko Anočić) i Nine Štefančić (Jelena Đokić). U njihovu se ponovno oživljenu romansu upliće priča Dinka Horvata (Boris Isaković), moćnog poduzetnika i ubojice, profila čovjeka protiv kojeg nitko ništa ne može. Ili? Što je potrebno da se takav čovjek sruši s trona? Hrabrost, nasilje, osvetnički pohod, zajedništvo? Što je od toga naivno, a što nužno?
Na pitanje iz publike upućeno Rajku Grliću nakon filma o tome je li naslov filma lamentacija ili proročanstvo, Grlić odgovara: nada.
Naravno – što nam drugo preostaje, i kako drugačije živjeti i djelovati ovdje i sada. Svatko odrađuje koliko i što može. Rajko Grlić, među ostalome, radi ovakve filmove.
No „Svemu dođe kraj” ni u jednom trenutku nije pamfletistički filmski napjev o odgovornosti, moralu i svakodnevnim borbama. Na koncu, nitko u toj priči nije potpuno nevin, premda Maks i Nina u jednom trenutku postaju junaci u borbi protiv čistog i arhetipsko hrvatskog zla kojeg uprizoruje lik Dinka Horvata. Taj je bijes, bijes iz nemoći da čovjek promijeni korumpiranu sredinu u kojoj se nalazi, uspješno pretočen iz stranica romana Miroslava Krleže. No Grlić i književnik Ante Tomić, koji su zajedno radili na scenariju, odmaknuli su se od Krleže i smjestili priču u suvremeni Zagreb. Međutim, ljutnja ostaje, u izbalansiranoj kombinaciji s romantikom i humorom. Ipak Grlić svoj filmski rukopis uvijek nastoji prilagoditi glavnom junaku, pa je tako i ova priča ispričana jezikom Maksa Pintera.
„Krleža je zaboravljen namjerno u ovim krajevima jer to što on govori o nacionalizmu ne bi podnijela nijedna vladajuća politika u Hrvatskoj. Mimo toga, mislili smo da je taj roman nešto što strašno korespondira s vremenom u kojem mi ovdje danas živimo. Kad čitate taj roman, kao da ga čitate danas – odnos prema politici i društvu sličan je onome što smo Ante i ja osjećali prema društvu u kojem živimo”, ispričao je Rajko Grlić nakon filma i dugog, dugog aplauza. U razgovoru su mu se pridružili i Ante Tomić i glumac Janko Popović Volarić kojemu je ovo prva suradnja s Grlićem. Kratko su podijelili svoja iskustva, a Grlić se na kraju zahvalio publici što su film došli pogledati u kino. Art-kino njeguje ono što polako umire, a zbog čega se on i počeo baviti filmom. „Ta magija između vas i ekrana je ta alkemija koja film čini onim što ga čini. Gledanje na malom ekranu nema s filmom puno zajedničkog. Ovo je film”, rekao je Grlić.
Program ciklusa Dani Rajka Grlića nastavlja se sve do nedjelje, a prikazat će se Grlićevi stariji filmovi „Karaula”, „Kud puklo da puklo”, „Bravo, maestro” i „U raljama života”.
Istaknuta i ostale fotografije: Vladimir Mudrovčić
#Art-kino #premijera #Rajko Grlić #Svemu dođe kraj
