Anković je posvetio svoju Zlatnu arenu djeci, prvo svojoj pa onda i svoj ostaloj, „da ne rade iste greške kao njihovi djedovi i očevi“. A da bi im to stvarno omogućili, očevi (ujaci i stričevi) moraju im po/kazati u čemu su, zašto i kada pogriješili. U protivnome, njihova djeca će ponoviti njihove greške i onda iz njih (ako su poučljiva) nešto naučiti pa tek onda u/raditi svoje vlastite greške i na njima učiti. To je temeljan razlog svake usmene predaje (s koljena na koljeno) i svakog pisanja (kao obraćanja potomstvu). U svrhu Evolucije i razvoja povijesti, kako osobne tako i kolektivne. Najpoznatiji primjer su Salomonovi mudri savjeti sinu, koji su onda – naravno i nadnaravno – dobri savjeti za sve sinove čovječje. U tom smislu, hrvatska šutnja i prešućivanje vlastitih grešaka i grijeha, osobnih i kolektivnih, najveća su opasnost za same Hrvate i njihovu razvojnu budućnost: ono što djed i otac prešute unuku i sinu, sin će morati odraditi za njih obojicu pa tek onda se uhvatiti u koštac s vlastitim greškama i problemima. That’s the way it is…
A to nas sve usporava pa zaostajemo za onim narodima čije kulture obiluju imenima koja su do glasa dovodili prešućeno, otkrivala sakriveno i nevidljivo dovodili do vidljivosti. Zato kod nas i dolazi do pojave kasnih početaka, kao npr. u Ankovićevom slučaju (prvi dugi igrani film u 50-oj), ali nikad nije kasno ako se počne časno. I bolje je ikad nego nikad, zar ne?! Pa još kad bude krasno, kao što se dogodilo „Proslavi“ s buketom nagrada, onda je jasno da se krećemo u dobrom smjeru i da valja tako nastaviti – pa kud puklo da puklo. A obično tada i ne dolazi do pucanja, već do razumijevanja šire – povijesne – slike. I tada nema ni vike, a kamoli izvikivanja starih parola. Jednostavno: razumijevanje treba unutarnju tišinu da bi se čula vlastita misao, osobito nova, koja je – kad se rađa – kao riba koja izranja iz dubine.
PUN STOMAK I PRAZNA GLAVA
Mladi Mihailo iz Kruševca, kojeg sam upoznao na završnom partyju festivala, rekao mi je da je nakon gledanja „Proslave“ zaključio da je to propaganda (zna se koga/čega). Onda je kasnije, s unutarnje strane, otključao bravu vrata svoje predrasude („ubeđenja“) i iskoračio na polje slobodnog mišljenja vlastitom glavom. Ja sam ga, s nekoliko rečenica, dodatno motivirao da nastavi tim putem. Malo sam mu približio Ankovićev transideologijski pristup toj osjetljivoj temi, koja je – sve do njegovog filma?! – bila ograđena ideologijskom žicom (bilo lijevom bilo desnom). Ustaše i partizani, crno-bijeli svijet. Ili si za jedne ili si za druge, nema treće. Povijest je po/kazala na čijoj je strani bila, ali ljudi su i prirodna bića, ne samo politička (zoon politikon), naročito ako su sa sela. A osobito ako su s ličkog sela nevesela.
Kao što je glavni lik „Proslave“, mladi seljanin Mijo, zdrav koliko i neobrazovan, željan radosnijeg života koliko je uronjen u turobnost oskudice i gladi te adekvatno svemu tomu i naivan. Kada prvi put vidi povorku razdraganih seoskih lica, svečano odjevenih, kako idu u obližnji grad na proslavu proglašenja NDH, da pozdrave Poglavnika, on će im se pridružiti i tako će – pokrenut prirodnom potrebom za ljepšim i boljim životom – na koncu završiti u lošem društvu tj. u ustaškoj vojsci. Država ne daje nikomu ništa džabe; za nove čizme i pun stomak traži protuuslugu od svojih podanika, a naročito od svojih vojnika. No, ni Karakašu ni Ankoviću nije tema što je to u/radio u ustaškoj uniformi nego tematiziraju razlog zbog kojeg ju je navukao. I ne samo on nego i drugi, njemu slični, koji su bili krv i meso te pojave seoskog fašizma, kako je sociologija i politologija nazivaju. A eto, mnogi od nas, sve do pojave Karakaševa i Ankovićeva narativa, nisu ni znali za nju. Pa nije ni spomenuti mladi Mihailo.
Kao ni mlada Emana iz Sarajeva, koja se pridružila razgovoru, i koja još nije gledala „Proslavu“, ali je željna znanja, ravnopravne komunikacije, upoznavanja novih ljudi od kojih može nešto naučiti: npr. sagledavanje starih tema i problema iz novog ugla. To pobuđuje osnovanu nadu da se povijest na Balkanu ne mora ponavljati, da art – ako je shvaćen i prihvaćen od većeg broja ljudi – može spriječit i rat ili barem umanjiti broj njegovih žrtava, a isto tako da (kao art-terapija) može pomoći žrtvama rata. U tom smislu i po ovom sudeći, Ankovićeva želja da njegov film pomogne mladima i djeci da ne počine iste greške kao njihovi djedovi i očevi već se počela ostvarivati. Bit će zanimljivo pratiti njegovu putanju u kinima, reakcije publike i kritike, ali i politike. I ne samo u Hrvatskoj već i u susjednim zemljama.
ODRASTANJE NA BALKANU
„Izgubljena zemlja“ Vladimira Perišića (iz kategorije manjinskih koprodukcija) spada u gornji dom prikazanih filmova. Izgubljena zemlja je Srbija, a ima još jedna izgubljena zemlja u podtekstu – Jugoslavija (nju reprezentira stari partizan, djeda glavnog junaka, kojeg igra sada pokojni Luka Ivezić). Izgubljenost je, dakle, dvostruka, i u toj su priči svi izgubljeni tj. svi su gubitnici. Najveći gubitnici su najmlađi, a najveći gubitak je gubitak života prije nego što je on zapravo i započeo. Upravo tako završava film: 15-godišnji Stefan (naturščik Jovan Ginić, nagrađen za tu ulogu u Cannesu, Sarajevu, Trstu i Herceg novom) , rastrgan između majke (Jasna Đuričić) s kojom živi (otac je, as usual, na službenom putu iii ga nema ), a koja je glasnogovornica tadašnje vlade, i svojih vršnjaka koji su svi na ulici, na protestima (1996/97.), nema gdje i nema s kim pa jedne teške noći utrpa kamenje u ruksak i skoči u rijeku.
Ova teška i mračna drama o nemogućnosti odrastanja u nezreloj, poremećenoj obiteljskoj sredini koja živi u svome starom, ideološkom balonu (mimo nove, uzavrele društvene stvarnosti), stavlja nam najteži kamen na srce na svome kraju: no hope, no exit, no escape. Može li ga za tog dječaka uopće biti kada mu je majka dobila ime pa Marxu i Lenjinu pa se zove Marklena?! A ime joj je dao njen otac, stari partizan koji s unukom provodi dosta vremena na selu, u voćnjaku, a krati ga nabrajanjem jugoslavenskih olimpijaca. Sam Perišić, koji od studentskih dana živi u Parizu, imao je majku koja je bila ministrica u jednoj od tadašnjih „socijalističkih“ vlada pa je ovo inicijalnim dijelom i autobiografska priča: i on je mogao završiti kao mali Stefan, da je imao njegovu majku za svoju.
Ovako tešku i bolnu priču autor može ispričati samo s veće geografske i kulturološke distance, koja ga čuva od retraumatizacije i prevelikog crnila, a uz to treba i ruku pomoćnicu. On ju je našao u francuskoj ko-scenaristici i redateljici Alice Winocour (s kojom je surađivao i na svome debitantskom filmu „Obični ljudi“ 2009.) Uzorni filmski oslonac je pak našao u filmovima „Njemačka, nulte godine“ R. Rossellinija, „Mouchette“ R. Bressona i – „Satanski tango“ B. Tarra! Taj mu je tronožac dao stabilnost potrebnu da suvereno, filmski upečatljivo i stilski dosljedno elaborira ovu temu, koja je prijetila da ga povuče za sobom u mračnu dubinu. Da, „Balkan proizvodi više povijesti nego što je može potrošiti“ tj. više rana koje ne može bez tuđe pomoći sanirati. Da, Perišića je dvoskok balkan-kana izbacio izvan dosega balkanskog kotla u kojem se, pod povišenom temperaturom, neprestano kuhaju sastojci ovakvih priča koje ne možemo podnijeti. Ali koje moramo iz sebe iznijeti da ne nas ne bi povukle na dno rijeke vremena, kao malog Stefana kamenje.
ZOMBIJI I OTOČANI
„Bosanski lonac“ Pave Marinkovića je emigrantska drama s humorističnim začinom, po već afirmiranom bosanskom receptu. Novost je novi tip glavnog lika na domaćoj filmskoj sceni: čovjek je bosanski pisac koji živi u Grazu, kao izbjeglica, od državne pomoći, a da bi dobio produžetak boravka mora nekim svojim tekstom doprinijeti austrijskoj kulturi. To je za njega, naviklog godinama na življenje od nerada i laganog cuganja, pravi šok koji ga (takav kakav je) jedino može trgnuti iz njegova limba i pokrenuli na akciju. To jest: na muljanje kojim će se pokušati izvući iz škripca. Tipično balkanski: samo rat, neka osobna ili obiteljska tragedija takve likove može natjerati da promijene svoje životne situacije, a genetski su uvjetovani samo na snalaženje, a ne na sebenalaženje. Ukratko, radi se o još jednom portretiranju balkanskoga mentaliteta koji se, ovaj put, našao u europskom okruženju. Drugim riječima, neobični Balkanac (neobičan jer je ipak nekakav pisac tj. umjetnik) u običnoj situaciji (običnoj po europskim standardima). A upravo to obično i normalno ponašanje (opravdati beneficije svojim radom), za njega je neobično i stresno. Njegovoj slabosti kontrastno je postavljen lik samohrane majke (Bruna Bebić) koja u njemu, Faruku vidi ono što on, u biti i jest – još jedno dijete s Balkana, ali dijete već u srednjim godinama.
Gledanje nekoliko takvih filmova u par dana dovodi do efekta „previše (balkanske) stvarnosti“. Morate negdje emigrirati da biste je preživjeti: npr. u drugi žanr (kao u drugu državu). Morate se maknuti s tog mjesta Tuge, Buge, Vuge i Cuge jer su opasne i kad su razblažene humorom. Komedija je onda sklonište koje trebate, a „Šalša“ Dražena Žarkovića vam ga pruža. Zašto? Zato što miksa otočku komediju, političku satiru i horror sa zombijima, u nepretencioznu, ali razigranu i otkačenu smjesu, koja se tim lakše konzumira što se približe svome završetku. Sam početak (scena u tajnom laboratoriju JNA 80-ih godina) obećava pomaknutost radnje i likova, radnja se nastavlja podužim uvodom u suvremenom urbanom ambijentu (slabiji dio), premješta se na mali otok (gdje vas uhvati strah da će to biti varijacija na „Osmog povjerenika“), ali onda skreće prema svome originalnom tijeku (od kontaminiranih poma mještani se pretvaraju u zombije) i gradira sve do krvavoga, ali sretnog, finala.
Usput se replikama, asocijacijama i jetkim, ali duhovitim komentarima dijele packe i triske raznim negativnim društveno-političkim pojavama, lijevo i desno, nitko ne prolazi lišo, svi zaslužuju da im zombiji idu zubima na vrat i na koncu, nakon svih peripetija, od te opasnosti ih definitivno oslobađa akt samožrtvovanja jedne bake (Snježana Sinovčić Šiškov), koja sebe i sav taj podzemni vojni kompleks digne u zrak. Glavni lik se zato i zove Vatroslav (igra ga Momčilo Otašević), a on je najslabija karika glumačkog ansambla jer mu naprosto ne stoje komične uloge, nije taj tip glumca. Mene je čitavo vrijeme podsjećao na Vinka Brešana, nešto radi visine, a nešto radi nekog neutralnog, a ljepuškastog izraza lica pa se nisam uspio s njim zbližiti do kraja filma. Koji mi se, in general, svidio jer me je zabavio i nasmijao, izvrćući na smijeh neuralgične i bolne teme ovoga društva, zbog kojih bi se osjetljiv čovjek najrađe rasplakao.
U tomu vidim znak našeg budućeg, pa možda i skorašnjeg, duhovnog oslobođenja od laži o samima sebi kojima se toliko dugo zavaravamo: kad se budemo mogli smijati vlastitim idiotizmima, glupostima, zabludama, predrasudama i svim ostalim ograničenjima naših mentaliteta, tek tada ćemo prestati biti otočani „Ostrva Balkan“ (kako je Lordan Zafranović bio naslovio jedan svoj, nerealizirani film). Jer, gledajući iz satelita, mi smo jedan veliki polu/otok redikula, munjara i iščašenjaka svih mogućih vrsta u moru uljuđenijih, normalnijih i ozbiljnijih društava. Malo pretjerujem? Kad se pretjeruje, onda se ima pretjerivati puno ili nikako. Najbolje rezultate daje pretjerivanje do krajnjih granica (što je Tarantino pokazao i dokazao), onda se ima otok Mala glava prenapučiti zombijima i preplaviti ga krvlju pa će film postati hit kod publike, a kritika će ga s popratiti s blagonaklonim osmijehom.
PUTOKAZI I TRAČNICE
Na tom tragu pozitivnog pretjerivanja, koje traži hrabru maštovitost, nalazi se i meni najdraži film festivala, „Frka“ Svebora Mihaela Jelića i njegove razigrane, entuzijastičke ekipe. I njegov prvi film „Zagrebački ekvinocij“ snimljen je praktično bez budgeta, kao i ovaj (sa simboličkih 9.000 eura), na bazi vatrenog entuzijazma i volontiranja. U njemu su svi sudionici dali sve od sebe iz čiste ljubavi prema filmu, a kada se tako radi onda rezultati mogu biti samo dobri ili sjajni. A vrlo su dobri, toliko dobri da sam ostao do kraja projekcije, kasneći tako puni sat na intervju sa Silvestrom Kolbasom, riskirajući njegovu ljutnju i otkazivanje intervjua. On je imao potpuno razumijevanje za moje dugo kašnjenje: ljubav prema filmu.
„Frka“ nam je stavila pred oči jedan novi filmski ambijent iz provincije (noćni Osijek), pregršt dobrih glumačkih ostvarenja i jednu briljantnu komičnu epizodu (s najotkačenijim i najsimpatičnijim filmskim likom u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji), dinamičan ritam kojim vozi grupicu svojih junaka kroz jednu zajebanu osječku noć (a ritam je, inače, najslabija karika hrvatskog filma kao takvog; po mome osjećaju za ritam) i najfilmičniji pristup svim filmskim sastavnicama. Vidi se i osjeća, od prve do predzadnjih minuta, da scenarist filma živi i radi u New Yorku i da redatelj studira na akademiji u Beču, što im omogućava svjež i našim ne/prilikama neuvjetovan pogled kako na domaću stvarnost tako i na djelovanje unutar materijalnih ograničenja hrvatske kinematografije. Oni su sve to svojim grupnim entuzijazmom i mladenačkom energijom nadvladali tj. nadigrali u furioznom tempu te nam na taj način pružili filmski užitak. Da je film završio u sceni nijemo potresnoj sceni krvarećeg i umirućeg Vokija na asfaltu, bila bi to točka na jednu dugu, impresivnu filmsku rečenicu kojom su nam mnogo toga rekli tko smo, što smo, kako i gdje živimo. I kuda sve to vodi.
U podlozi takve priče i njenog uobličenja nazire se inspirativni i uzorni predložak, film „Ratnici podzemlja“ Waltera Hilla. To je dobra podloga za dobar film. U svakom slučaju bolja od neke dobre literature, za kojom često posežu hrvatski redatelji. Nažalost. Zato je „Frka“ ostavila iza sebe, po meni i „Svemu dođe kraj“ (po Krležinom romanu) i „Proslavu“ (po Karakaševom), a naročito „Božji gnjev“ (po Mlakićevom). I držim da će taj film, kao lokomotiva, povući za sobom druge mlade redatelje te da će se, na taj način, hrvatski film vratiti na filmske tračnice. Predugo se, naime, šlepa na književnost pa zato i kasni u timingu, servirajući nam teme kad su prestale biti vruće i postale već mlake ili opća mjesta. Otključak: „Frka“ je otvorio vrata budućnosti hrvatskoga filma, nezaustavljivom snagom entuzijazma i strasti. To je početak. Ali se u nastavku ne može računati na furanje na entuzijazam i volonterstvo; svi mehanizmi hrvatske filmske industrije, koji u mnogome škripe, moraju se podmazati i bolje povezati da bi se takva budućnost realizirala.
I hoće, bude li više arta, a manje rata na ovim prostorima.