Olfamož si je ime benda sklopio igrom riječi alfa-mužjak i „olfamol”, što je ručni valjak za krečenje i kao takav je vizit-karta za opus skladatelja, improvizatora i instrumentalista svega žičanoga i napuhljivoga, Andreja Fona iz Ljubljane… Daleko najzanimljivija ličnost slovenske alternativne scene, a i šire, po sklonosti žongliranju krajnostima serviranim uz merkurijanski smiješak odradio bi dobar sparing s lucidnošću korijenskog punka Lenhart Tapes iz Kovačice u Vojvodini.
Preko Save je pak Fon najpoznatiji s triom Svojat: tu su i članovi Borghesije, Žoambo Žoet Workestrao i brojnih avant-ansambala oko improv-etikete Sploh. Svojat bi bio maskulinizirani izraz za svojtu, a za razliku od virusa kojim je Frank Zappa posolio ex-yu rock, ovi su s već dva začudno-slušljivo-neslušljiva albuma, estetski usmjereni na liniji „Balkan Beefheartu uzvraća udarac”. Fon je suosnivač i Strahuljara i Kraških solista – od čega je prošlo već 20 godina i pokoji koncert u staroj Močvari nadomak Botaničkog vrta u Zagrebu.
„Popizdaja” je treće izdanje od debuta Olfamoža, tamo još iz 2013. godine. Drugi album „Hupam, da ste dobro” (ZARS/Bandcamp, 2015.) svakako je preoteo pažnju aranžmanom ansambla prekopiranim od Jimija Tenora s prijetećom skladbom „Za v razrez”. No, ne bi još danas držao vodu, a bogme drži i vatru – da udaraljke nisu odsvirali članovi grupe Širom. Na set-listu je stisnuo i rugalicu „Bil sem pod stresom” na račun glasina o djeci ljubljanskog nadbiskupa Antona Stresa, koji je godinu nakon izbijanja tračeva odstupio sa svoje pozicije.
Bilo da vokal prati na kontrabasu, gitari ili guimbriju, Olfamož je uvijek u novom filmu, poput slavenskog Šive. U undergroundu dosljedno taba puteljak po kojem su Slovenci do danas zadržali prepoznatljivost – opozicijom rokenroli ogoljenoj na puku ontologiju sparivanja u subotnjoj večeri. Radije na akorde uvodi grotesku, a satori traži kroz kerempuhovsku satiru. Na treću sreću, Olfamož se set-listi vraća solo, a pored onih općih breceljevskih, okrznuo je i aršine pjesnika i radijskog glumca Frana Milčinskog, slovenskog Waitsa za djecu, čiji su društveno-kritički stihovi znali razgaliti i samog Tita…
Kompilacijski album obrada Milčinskog kojeg je raja zvala Ježekom, jedno je od prvih izdanja etikete PDV i u nas je prošao potpuno nezapaženo, naravno… Olfamož bi bio Ježek u džuboksu, karusel ida, eklektični post-dada-folk s tematikom i tekstovima koje razumiju već i osnovnoškolci, već utaban po „fonovski”, ma čula li djeca te lirske svemislice društveno angažiranog sarkazma na velikom odmoru ili u pješčaniku. Prepun iznenađenja i lucidnosti, takav kakav jest, nekome i više nije neko takvo iznenađenje, čak ni kada citira svoje uzore od Gregora iz Žoamba ili idiosinkroni funky-blues… No, koga briga, kad Fonov freak-folk ionako u sebi nosi nešto strašno supstancijalno. Možda je to mamut muzike?
#Domaćici izdajnici #Olfamož #Popizdaja #Vid Jeraj
