Dosta je!

Danas je u Hrvatskoj ubijena još jedna žena. Nasilje u Hrvatskoj izmiče kontroli i krajnje je vrijeme za akciju.

Tridesetogodišnje zanemarivanje sustava odnosno njegova unakaženost podguznim muhama političke hobotnice čiji su se krakovi zavukli i do najzabačenijih općina bez stanovnika, ali s načelnicima od 4000 eura plaće, danas dolazi na naplatu u obliku nasilja koje je izmaklo svakoj kontroli.   

Ubijena je još jedna žena

Jutros se dogodio devetnaesti femicid ove godine u Hrvatskoj. Devetnaesti. Ta brojka više ne šokira već samo sklizne niz naslovnice portala kao još jedna vijest u raspaloj državi čiji su stanovnici navikli na njezinu nefunkcionalnost.

Sustav očigledno ne funkcionira i to više nitko ozbiljan ne može poricati. Ono što se ponekad predstavlja kao “rad sustava” nije ništa drugo nego krpanje zakrpa, ad hoc intervencije pojedinih stručnjaka koji su, umjesto da rade unutar uređenog, smislenog i funkcionalnog sustava, prisiljeni razvaljivati vrata nade i promjena koja drže čete uhljeba. Ponekad u tom razvaljivanju i uspiju, ali samo ponekad.

Sada postaje sve jasnije da su konvencije o ljudskim pravima, uključujući i Istanbulsku, u Hrvatskoj teška farsa. Ne zato što su loše zamišljene, nego zato što se sustavno krše. Istanbulska konvencija jasno propisuje prevenciju nasilja, zaštitu žrtava i pravnu pomoć, učinkovito procesuiranje počinitelja te prepoznavanje nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog društvenog problema, a ne “obiteljskog incidenta”. Ona je pravno obvezujući dokument, a u Hrvatskoj je svedena na mrtvo slovo na papiru.   

Nenormalno kao uobičajeni stil života u Hrvatskoj    

Počinitelji femicida u Hrvatskoj nisu pali s Marsa, a velik broj njih imao je dovoljno vremena da kroz godine nesmetano razvija svoju nenormalnost. To su mahom krkani, mamini sinovi, cjeloživotni zlostavljači čije je poremećeno ponašanje normalizirano još u osnovnoj školi tako što nikada nije sankcionirano. Kako su rasli, raslo je i nasilje i opet bez posljedica. Prijave za uznemiravanje, prijetnje i zlostavljanje u hrvatskom sustavu postoje uglavnom kao dokumenti koji se slažu jedan na drugi dok netko ne završi mrtav. Sigurno je među počiniteljima i duševno/psihički bolesnih osoba, muškaraca s određenim problemom koji im ometa normalno funkcioniranje, ali očigledno takve osobe nisu bile zbrinjavane, jer, pogodite – nemamo sustav koji bi to uopće prepoznao, a kamoli obrađivao. Isto vrijedi i za socijalne službe koje u našoj državi formalno postoje, a suštinski zakazuju (u prijevodu: reagira se tek kad dođe do tragedije).    

Hrvatski sustav – priča za sebe, sinonim za apsurd

U Hrvatskoj nas je sustav naučio da domoljublje nije masovni prosvjed zbog inflacije, kolapsa zdravstva, sveprisutne korupcije ili femicida. Ovo je sustav koji tolerira, pa i prešutno ohrabruje, armiju komentatora na društvenim mrežama koji negiraju postojanje femicida i opravdavaju ga rečenicama poput: “Sigurno ga je isprovocirala” ili “Vjerojatno ga je htjela ostaviti., “Možda je imala drugog.”

Kolaps sustava, poput ovog našeg, proizlazi iz niza kaotičnih situacija, ali nemojmo zaboraviti da riba od glave smrdi. Tako i ovaj sustav čiji premijer i njegova politička infrastruktura ne osuđuju otvoreni govor mržnje, a predsjednik šuti jer se dobro snalaze u matematici i znaju koliko im glasova to donosi unatoč eskalaciji govora mržnje i agresije koja ih prati. Dok se u Bruxellesu glumi elokvenciju i liberalnost, u državi kojom se upravlja ne funkcionira nijedan ključni sektor. A to, dragi moji, nije nesposobnost već politički izbor.

Ali što uopće očekivati u državi čiji je sustav godinama dopušta okupljanja muškaraca po trgovima velikih gradova i koji si uzimaju za pravo instrumentalizirati Boga kako bi molili za status duhovnog autoriteta nad obitelji, za žensku čednost prema njihovim kriterijima i za uskraćivanje prava na pobačaj? Mi živimo u državi u kojoj su glavne javne teme propale političke ideologije, mahom zabranjene, i beskrajne rasprave o njima. Dok se društvo bavi simbolima, povijesnim fantazmama i ideološkim truplima, stvarni problemi ostaju po strani. U takvoj atmosferi nasilje nad ženama nije prioritet, femicid nije alarm nego fusnota, a odgovornost se stalno prebacuje na žrtve, na “obiteljske okolnosti”, na sve osim na sustav koji je stvorio uvjete za ovakvo stanje.

Vrijeme za promjene

Kad prevencije nema, kad institucije ne reagiraju, kad se nasilje relativizira, kad se počinitelje štiti, a žrtve preispituje – prekršene su sve konvencije o ljudskim pravima u svojoj srži. Svaki novi femicid to potvrđuje. Devetnaesti ove godine nije iznimka. On je posljedica sustava koji je zakazao, i koji i dalje uporno odbija preuzeti odgovornost.

U ovakvom sustavu naučili smo šutjeti. Poremetili su se prioriteti, izopćile vrijednosti. Zato ovom društvu, čiji je sustav možda i skrojen za okupljanja oko nogometnih tekmi, a ne inflacije, korupcije i femicida, pothitno treba uzbuna onog dijela društva kojeg nije uspavala apatija. Devetnaesti femicid ove godine potvrđuje da krkane treba dobro sankcionirati, institucionalizirati, upozoriti i prije svega spriječiti. Nema više vremena za polovične mjere ili birokratske formalnosti.

Istaknuta fotografija: Pixabay