Iako ih neki geografi svrstavaju u otočje zadarskog arhipelaga Olib i Silba to nisu. Brojni pokazatelji daju u prilog i ukazuju na pripadnost kvarnerskim otocima jer i geologijom i topografijom više nalikuju njima, nego onim dalmatinskim. Reljefom oba otoka su slična, stoga što njima dominira ljuti krš.
Olib je nizak otok, malo veći od Silbe, ali bez gospodarskih prednosti. Čudnog oblika s uskim središtem, dok se krajevi otoka šire. Kratke i uske doline završavaju se prema obali s malim uvalama. Na otoku postoji samo jedno naselje identičnog imena kao i otok. Naselje je bez izvora vode kao i okolica tako da žitelji i blago, ponajviše ovce, ovise o vodi iz kućnih cisterni. Otokom uglavnom vlada vapnenački kamenjar s malo šume crnike. Ljudi se kao i nekad uglavnom bave vinogradarstvom, ovcama i maslinovim uljem. Otok su u antici nastanjivali romanizirani Liburni, poslije kad su u srednjem vijeku zaleđem ovladale Osmanlije Venecija je iznajmljivala bogatim Zadranima otok (tad se nazivao Aleop) poradi ispaše ovaca. Danas mjesto ili bolje rečeno selo Olib ima mnogo napuštenih i urušenih kuća sa župnom crkvom. Ovdje u crkvi čuvaju se glagoljski kodeksi. Iz crkvenih isprava može se vidjeti da su stanovnici Oliba od davnine hrvatske narodnosti. To stanovništvo koje je pristiglo na otok još početkom 16. st. izmiješalo se i s topilo s ondašnjim domicilnim stanovništvom kojeg su činili romanizirani Liburni i otočki Hrvati. Tako isprave govore da je devedesetak obitelji, bježeći pred Osmanlijama s izvora Cetine sedamdesetih godina 15. st. pristiglo na otok predvođena nekim župnikom don Jurom. Ovi cetinski Hrvati sa sobom su donijeli i drveni križ koji se danas nalazi u crkvi sv. Stošije.
Otok Silba danas je poput mnogih naših manjih i malih otoka ostavljen na milost i nemilost depopulaciji, zanemarivanju, prometnoj nepovezanosti, odseljavanju i nebrizi. Nestajanje populacije počelo je još u 19. st. kada je mnogo muškaraca otišlo raditi u Ameriku. Danas potomci Silbljana žive u Baderi kod Buenos Airesa, New Yorku i San Franciscu. Povijest Silbe je slabo poznata. Otok je nastanjen još u antici od rimskih vremena. U spisima bizantskog cara Porfirogeneta spominje se nenaseljen otok pod imenom Selbo, dok se u srednjem vijeku Silba pominje pod imenom Selve (bit će da je bila pošumljena). Tad je otok naseljavan prebjezima iz zaleđa Zadra. Starosjedioci otoka ove prebjege pred Osmanlijama prihvaćaju. Ostala nam je sačuvana dokumentacija pa iz nje saznajemo tko je napučivao otok. Bile su to obitelji poput: Balabanića, Barulića, Brusića, Cara, Čuluma, Dože, Grandića, Ivančića, Ivanića, Jurića, Karlića, Polića, Poštića, Rasola, Solina, Škarpa, Turina, Viskovića, Vukasovića i drugih koje je kronika zapisala. Prezimena starosjedilaca izmiješala su se s pridošlicama. Kasnije se pred 19. st. Silba javlja kao mjesto pomoraca i vlasnika jedrenjaka. Bave se prijevozom robe poput drva, vina, stoke i drugoga.. Otočani se bave i vinogradarstvom, no nakon što su brajde opustošene filokserom ljudi se odlučuju i odlaze u emigraciju u prekomorske zemlje. Kao i na Olibu jedino naselje je Silba. U 19. st. bilo je oko 1200 stanovnika, no onda nakon što je bolest opustošila vinovu lozu brojni su otočani napustili Silbu. Ostale su napuštene kuće koje su danas (neke) kupili Zagrepčani i preuredili ih. Kuće su uglavnom kamene prizemnice i jednokatnice. Ako se želi potražiti nekadašnje bogatstvo otoka i prohujali, dobar život treba zaći u župnu crkvu mjesta i otkriti umjetnička djela jednog Tiziana, Rudolfina i nekih drugih renesansnih majstora. Zanimljivo je da se ovaj mali otok povezuje s mnogo mitova i legendi pa jedna kazuje da je nekoć izvjesni Pankogulo Badurina živio u blizini Torretta torte. Bio je vampir koji se hranio krvlju djece. Radilo se zapravo vagabundu Pan Koguli, koji se naselio na otoku Silba u prvoj polovici devetnaestog stoljeća. Mještani su sažalili i pronašli mu posao crkvenog zvončara. Sve je išlo dobro sve do 1895. godine, kada je u napadu manijakalnog bijesa i ludila ubio svoju ženu, djecu i sebe. Do ovog dijela, priča je, više ili manje, dio činjenične povijesti, ali ovdje činjenice završavaju i počinje fikcija. Budući da njegovi zločini nisu dopustili da mu se duša odmara, Pan je postao vampir, a njegovo mračno buđenje uslijedilo je nakon masovnog izumiranja stoke. Mještani su bili uznemireni i okupljeni kako bi razgovarali o tome što učiniti sljedeće, sve dok im se neprirodni glas nije javio iz tame: „Biste li voljeli dva ili četiri“? Mještani su odgovorili “četiri”, a sljedeći je dan, sva stoka na otoku (koja je hodala na četiri noge) bila mrtva. Mještani su se potom okupili u crkvi Sv. Marce, tako da se mogu moliti i zlo je molitvom otišlo od njih.
Istaknuta fotografija: Marta Ožanić
#Kvarner #Olib #otok #Silba
