Lučica na Kantridi. Ispravak, mitska lučica na Kantridi. Posljednji dani listopada. Neuobičajeno ugodno i toplo vrijeme i uobičajeno ugodna i topla atmosfera. Konstruktivni žamor, jedni igraju briškulu i trešetu, drugi dolaze i odlaze, treći samo sjede i uživaju. Na prvi pogled lagani kaos, a u stvari sklad i harmonija kakvu samo rijetki znaju postići
Nekoliko dana nakon Alterega, festivala prirodnih vina što je očarao Lovran i sve izlagače i posjetitelje u kinu Sloboda, u lučici na Kantridi prebiru se dojmovi. Najpreciznije rečeno, dojmovi se prebiru u Krkilendu. Svi koji dolaze u lučicu na Kantridu znaju gdje Krkilend jest i što on u biti predstavlja, oni koji to još uvijek ne znaju slobodno mogu potegnuti put portića, raspitati se, naučiti.
Ako se pitate zašto se pobogu tamo prebire po dojmovima iz Lovrana, razlog je jednostavan. Jedna od zvijezda Alterega bio je i Emil Mavra, Kantriđanin (ako se to tako kaže op. a.) od glave do pete, punopravni član ekipe koja život živi i slavi na jedan posebno opušten način baš u tom mikro svijetu. Emil Mavra bio je poseban gost Alterega, svi posjetitelji festivala uživali su u vinima i svim ostalim čudesima što su za njih pripremili pomno birani izlagači, a svi pomno birani izlagači i njihovi gosti pak u gregadi i brodetu kojega je za njih spravljao Emil.
– Da, skuhao sam oboje. I gregadu i brudet. Kakve su bile reakcije? Trebalo je to možda pitati one koji su hranu u Lovranu kušali, ali ono što je do mene došlo jest da su ljudi bili baš zadovoljni. Bilo je lijepih pohvala, a ponešto možda govori i to da je sve nestalo. Kuhalo se po starinsku i kuhao se moj specijalitet baš s Kantride. Inače nisam profesionalni kuhar, kuhanje je moj hobi i moja strast, ali kuhanje nam je nekako obiteljski urezano u kod. Nije kuhanje samo tako, moraš paziti na puno detalja, velika je to odgovornost. Uvijek dajem sto posto od sebe, samo najbolje smatram dovoljno dobrim. Geni, geni, kuharski, našalit će se Emil Mavra sam na svoj račun, što mu je i inače običaj. Viceve, pošalice, dosjetke, Emil izbacuje kao na traci, sve i da ste najnamrgođeniji tip na svijetu u Emilovom i društvu ove ekipe iz lučice osmjeh će vam se vrlo brzo navući na lice. Recimo, doznat ćete gdje je Semering na klupi i još poneki fun fact iz domene ovdašnjeg zemljopisa, ali i neke druge činjenice poznate samo ovom malom krugu ljudi.
– Nismo mi zatvoreno društvo, kod nas su dobrodošli svi dobri i veseli ljudi. Svi koji žele unositi nemir, nemaju kod nas mjesta. Inače, rođen sam 1960. godine, na Kantridi sam od 1963. godine, Praktički sam odrastao u lučici, nekad davno je tu bila i šljunčana plaža, a onda se netko pametan odlučio da to treba nasuti. A sada bi nam tu gradili nebodere. To je strašno, zavapit će Emil.
Prije više od deset godina Hrvatska turistička zajednica sloganom „Hrvatska, Mediteran kakav je nekad bio“ privlačila je turiste iz čitavog svijeta, je li se od slogana odustalo pod pritiskom stranog kapitala i investitora željnih Mediterana kakav nikad nije bio, nije poznato, ali je poznato da je Mediteran u lučici na Kantridi i dalje isti. Tamo vrijeme kao da je stalo.
– Mislim da bi ovaj grad morao imati empatije za svoje ljude, pa na Kantridi je posljednja plaža koja se prirodno spušta u more, a o tome kolika je fluktuacija ljudi na Kantridi u ljetnim mjesecima ne moram niti govoriti. Kantrida je posljednja plaža u Rijeci koja se može nazvati gradskom plažom. Kupaju se ljudi i u lučici. Prilagodili smo se situaciji, naviknuli smo na to mjesto. Lučica je poseban doživljaj, te barakice, taj šug, ovdje se kod nas stalno nešto spontano dešava, vlada posebna atmosfera, a mi to zovemo atavizam od nekada. Ljudi su izgubili pojam druženja, uživanja u društvu, opuštene atmosfere, mi smo ostali zadnji bastion na kojem se ljudi spontano okupljaju. Nisu to planirana druženja i organizacije, svako nešto donese, kuha se, zasvira, zapjeva. Druženje je najbolja i jedina prava psihoterapija. Malo starije generacije znaju o čemu govorim, a naročito to znaju svi koji dolaze kod nas. Mi smo 365 dana u godini dole, mi smo čuvari lučice.
Na neki način možda i čuvari Kantride. Emil je čitav život proveo na Kantridi, praktički i čitav radni vijek vezan mu je uz ovaj gradski kvart.
– Danas sam u mirovini. Kako kaže ona pjesma, u penziji sam gol i bos, u kontejner guram nos (ha, ha, ha). Radni vijek sam proveo u KBC-u, bio sam kućni majstor, uglavnom u Dječjoj bolnici na Kantridi. Mirovina je u skladu s hrvatskom stvarnošću, ali mislim da smo si za to sami krivi. Da, ja sam čovjek s Kantride. Kantrida je moj habitat. Ne želim niti razmišljati o tome što bi se dogodilo da sve ovo izgubimo. Kantrida je predivno mjesto koje netko sada želi uništiti. Kako će završiti priča oko Dječje bolnice na Kantridi? Rekao bih kao onaj Hilton na Biviju. Bilo bi mi žao da se izgubi ta prirodna oaza. Obični ljudi su kod nas meta za prevaru, danas je bitan samo biznis, novac, sve drugo kapitalu je strano. Uvijek se nešto mijenja i neka se mijenja, ali zašto da se mijenja na štetu malih ljudi? Naravno da nisam protiv novog stadiona, pa ja sam bio na osnivanju Armade 1987. godine, imam člansku iskaznicu iz 1987. godine, otac Krsto me na utakmicu pod stijene me prvi put odveo 1965. godine, uživo sam gledao mnoge velike utakmice Rijeke, kao i onu pobjedu protiv Real Madrida 1984. godine, ponosno govori Emil Mavra. Ali protiv nebodera jesam.
Ako mislite da je ribu za brudet i gregadu u Lovranu Emil sam ulovio, varate se. Kaže da ribu više ne lovi zbog prigovora savjesti.
– Prije nekoliko godina shvatio sam da lovim ribu samo da bih je lovio, a uopće mi nije bila potrebna. Ljudi zarade milijun, pa hoće pet, pa deset, nikad im nije dosta. Naprave kuću, pa onda žele zgradu, onda im niti neboderi nisu dovoljni. Pa gdje to vodi? Čemu ljudi? Ne možete pojesti tri ručka i tri večere. Zato ne lovim ribu, imam prigovor savjesti. I zato mi na Kantridi uživamo u onom što imamo i to međusobno dijelimo. I zato peace brothers, dođite na Kantridu vidjeti kako život može biti lijep, zaključio je Emil Mavra.
Naslovnu fotografiju Emila Mavre snimio Kristian Sirotich
#Alterego #Emil Mavra #Krkilend #Lučica na Kantridi #Portić
