ILON MASK NAJAVLJUJE SUMRAK EVROPE – MOŽE LI SE IZBJEĆI “BRUTALNI GRAĐANSKI RAT” KOJI PRIJETI EVROPLJANIMA?
U duši mi sjeta, a
kroz glavu nostalgične misli lete.
Teniski sport zavoljeh
još dok sam bila dijete.
Sve je počelo
jednog davnog ljeta,
turniri, putovanja i pobjede
veličanstvene i svete.
Sanjala sam svoje snove, i
radovala se ekstazi pobjede nove.
Bilo je i boli
u trenucima kad su iz publike
sijevali noževi goli.
Život ponekad prekriju
oblaka tamnih sjene.
No, uprkos svim iskušenjima
čar teniskog sporta postade dio mene.
Sad sam ponovo tu u Njujorku
na teniskom terenu.
Gledam kako Nole svoje pobjede
maestralno plete,
dok mi se u suznim očima skrivaju
dvije male žute planete.
Marko Raguž (Posveta Moniki Seleš: pjesma “Anđeo žute planete”)
SMISAO ŽIVOTA JE U POTRAZI ZA SMISLOM – ”TRAŽI I NAĆI ĆEŠ” (SUCH, SO WIRST DU FINDEN”)
“Ljudožderski sebeljubiva i zvjerski grabežljiva, Evropa je izmislila svoga boga kao četverobojnu sliku nad bračnim posteljama prosjaka ili budilicu na noćnome stoliću bogataša: na takvoj bogataškoj budilici Djevica Marija svira zlatnu mandolinu, a svijetlo-zelena safirna srna kleči pred kolijevkom Novorođenčeta, koje se spustilo s neba da otkupi svojom krvlju čitavo čovječanstvo i da postane barjak hiljadugodišnjih evropskih ratova i draguljarski ukras na bogataškom, milijarderskom noćnom stoliću”, zapisao je Krleža u svome znamenitom eseju “Evropa danas”. Od tada je prohujalo skoro sto godina (tekst je napisan 1935.) a ta stara dobra Evropa se nije promjenila, ako nije i gora nego je bila. Zuko je svojevremeno napisao knjigu “Nekrolog jednoj čaršiji” – možda neko u budućem vremenu sjedne i napiše nekrolog cijeloj Evropi, jer koliko se da primjetiti nije joj duga vijeka. U ovom trenutku je možda smisleno malo prelistati “enciklopediju mrtvih”. Prema predviđanjima Ilona Maska dolaze gadna vremena – vremena kada će živi zavidjeti mrtvima. U hinduističkoj tradiciji čovjekova smrt nije ništa drugo do kraj radnog dana, uzimanje predaha, početak smiraja, iščeznuće balsama, utrnuće prirodnog svjetla, te sjedinjenje triju supstanci: tijela , duše i duha. U Krležinom filmskom scenariu „Put u raj“ glavni se junak prikazuje kao „moralista nad odrom jedne epohe na samrti“, koji pokušava da pobjegne povorci mrtvaca što ga slijede niz ulicu neimenovana grada. Tako se na primjer u operi Karla Menotija „Smrt biskupa Brindizija“ evociraju sjećanja umirućeg biskupa, vezana za velika stradanja uz Dječiji krstaški pohod. Mučen osjećajem krivnje biskup preispituje svrhu i ograničenja svoje vlastite moći jer zna da svi koji stradaju i umiru za svoje istine jedno su s Bogom i čovječanstvom, i baštinici su vječnosti koja postoji samo za one koji vjeruju i pate. Uzoriti biskup Brindizi je vjerovao da će biblijska žrtva na tisuće “palih anđela” biti „ugaoni kamen u budućoj zgradi novog čovječanstva, koja će se, nakon svih muka i zabluda, ipak ostvariti kao misao božja na zemlji“…
KRATKO PRISJEĆANJE NA MINHENSKU KONFERENCIJU I NEZAPAMĆENE NAPADE NA AMERIČKOG POTPREDSJEDNIKA J. D. VENSA (J. D. WANCE)
Desilo se upravo ono što je bilo za očekivati – poslije Minhenske konferencije ništa više neće biti isto kao prije. To što smo onomad preko medija čuli je gore od elementarne nepogode. Grmljavina, prava grmljavina se obrušila na potpredsjednika SAD-a. Stvar je otišla tako daleko da će USA-odmazda u nekom obliku zasigurno uslijediti. “Blago tebi ako na ovom svijetu možeš boraviti kao da si već umro, miran i sabran, sav posvećen onom važnom i neprolaznom. Ali je malo takvih, čak ni njima ne polazi baš uvijek za rukom da skrenu pogled s pojava ovog svijeta na ono neprolazno”, zapisao je Dževad Karahasan u svojoj knjizi “Utjeha noćnog neba”. I evo, ne znam je li dramatična promjena američke strategije utjeha i li moćna mora, naše slutnje su postale stvarnost:
Nova američka bezbjednosna struktura koja je ovih dana prezentirana javnosti pravi veliki zaokret. Na pomolu je zbližavanje i partnerstvo sa Rusijom, a zaoštravanje odnosa sa ratobornom Bajdenovom Evropom. Evropa se ne želi prilagođavati Trampu – ona je bila Bajdenova, i ostala Bajdenova uz sve moguće rizike koje takva strategija sa sobom nosi.
Zbog čega je Vens svojim govorom u Minhenu digao toliku prašinu?
Evo šta je tada, pored ostalog, rekao J. D. Vance: „Višedecenijski odnos između Evrope i Amerike se mijenja. Od sada, stvari će biti drugačije. Evropa mora da se prilagodi. Dame i gospodo, vjerujem u Evropu. I siguran sam da i vi vjerujete u nju. Pozivam vas da djelujete – zarad vlastite budućnosti“. Podsjetimo se da J. D. Vance nije samo političar nego i književnik na čije se knjige već snimaju filmovi u Americi. I ovo vam moram kazati. Nije bilo tako davno kad je aktuelni potpredsjednik Amerike u predizbornoj kampanji izjavio: „Kad budemo udarali, udarat ćemo snažno“.
Pojedini evropski autoriteti u Berlinu, Briselu i Parizu još uvijek nisu shvatili da je na pozornici novi orkestar sa novom muzikom. Na stolu je vruća tema vezano za okončanja ukrajinskog rata. Prema najavama Amerikanci imaju namjeru isključiti Evropljane iz pregovora, a to se upravo i dešava. Zelenski je ozbiljno uzdrman velikom korupcijskom aferom koja se širi prema Briselu. Otom potom, vidjet ćemo kako će se stvari odvijati. Nadati se najboljem. „U ratovima koje započnu bogati stradaju siromašni“, negdje je zapisao francuski filozof Žan Pol Sartr. Siromašni, opet i siromašni prave probleme. „Zašto dragi Bog želi, da ima siromašnih ljudi“, pita se Rilke u svojim „Pričama o dragom Bogu“. Uvijek se to posredovanje između Boga i čovjeka ostvaruje kroz jezik i pripovijedanje. Biblijski tekstovi su zapravo najstarije svjedočanstvo svete prirode jezika, koji posreduje između ljudske i božanske stvarnosti. U svemu tome ima jako puno ljudske Fantazije – kreacija sakralnih mitova je mogla da teče i u nekom drugom pravcu. Ali bitno je da ona u nekom obliku postoji, kako bi bacala svijetlo i osmišljavala na svoj način ljudsku svakodnevnicu, kako bi čovjeka vraćala njegovom duhovnom biću. U svome maštovitom pripovjedanju Rilke upliće motiv statue s nazivom „Istina“, koju je trebao izvajati jedan siromašni umjetnik koji je živio u trošnom potkrovlju, dok su stanovnici zgrade na katovima ispod njega živjeli u raskoši. Siromaštvo je ogoljeno, bez lažnih slojeva, kao što je istina naga, bez slojeva koji lakiraju njenu prirodu. Tako da je siromaštvo mnogo prirodnije čovjekovo stanje, nego bogatstvo – jer je bogatstvo zasnovano na gomilanju suvišnog, na lažnim slojevima. Siromaštvo čovjeka povezuje mnogo lakše sa njegovim iskonskim pozivom na zemlji, a to je stvaranje, podražavanje božije stvaralačke prirode. Potrebno je razumjeti zemlju u njenom ambijentu, razumjeti njeno kretanje, materijal od kojeg je stvorena. Njenu vezu sa svjetlošću, porijeklo vode. Ko-egzistenciju energije, materije – vremena i prostora. Čovjekova priroda se ostvaruje u jednom kontekstu kosmičkih Fenomena, koji je uvjetuju. Bogaćenje nema nikakve veze sa tim činjenicama postojanja, dok nas siromaštvo mnogo bolje povezuje sa prvobitnim svijetom. Narator ove Rilkeove zbirke priča je kao neki neobični božiji zastupnik, koji sreće ljude iz svoga okruženja, komšije, učitelje, djecu – sve one ljude koji čine habitus običnog čovjeka, a potom u njihovu svakodnevnicu upliće jako zanimljive priče o Bogu, razne sakralne motive i dosjetke. Na taj način narator ovih priča obogaćuje i osvještava suženu svakodnevnicu ljudi, ali i konstruira jedan narativni mozaik ljudske stvarnosti, dok su njegove priče o višem stepenu stvarnosti zapravo most među tim naizgled odvojenim svjetovima. Mostove u jeziku je uvijek potrebno graditi, jer ih nabujala rijeka svakodnevnice brzo odnese, kao što je metafore i simbole, koji vežu razine stvarnosti, uvijek potrebno oživljavati, kako oni ne bi izgubili vezu posrednika između onoga što je Znak i onoga što je Označeno. Je li na pomolu rušenje kule babilonske?
Ne stišava se potres nakon ovogodišnje bezbjednosne konferencije u Minhenu:
TUSK: “KAO POLITIČAR JEDINO ŠTO MOGU DA KAŽEM – MINHEN NIKAD VIŠE”
“Kao turisti, veoma mi se sviđa ovo mjesto. Ljubazni ljudi, savršeno pivo, fantastična Pinakoteka (čuveni muzej u Minhenu). Kao povijestničar i političar jedino što danas mogu da kažem je: Minhen, nikad više”, poručio je poljski Premijer Donald Tusk.
J. D. VANCE – U nastavku još jedan fragment povijesnog govora američkog potpredsjednika:
„Jedna od stvari o kojoj sam danas želio da pričam su, naravno, naše zajedničke vrijednosti. I, znate, sjajno se ponovo vratiti u Njemačku. Kao što ste ranije čuli, bio sam ovde prošle godine kao senator Sjedinjenih Država. Video sam ministra spoljnih poslova [Velike Britanije] Dejvida Lamija i našalio se da smo obojica prošle godine imali drugačije poslove nego sada. Ali sada je vrijeme za sve naše zemlje, za sve nas koji smo imali sreću da nam naši narodi daju političku moć, da je mudro iskoristimo da poboljšamo naše zajedničke živote.
I želim da kažem da sam imao sreću da provedem neko vrijeme izvan zidova ove konferencije u poslednja 24 sata, i bio sam impresioniran gostoprimstvom ljudi čak i, naravno, dok su bili potreseni zbog jučerašnjeg užasnog terorističkog napada. Prvi put sam bio u Minhenu sa svojom ženom, koja je danas ovde sa mnom, na ličnom putovanju. I uvek sam voleo grad Minhen, uvek sam voleo njegove ljude. Samo želim da kažem da smo veoma pogođeni, a naše misli i molitve su sa Minhenom i svima koji su pogođeni zlom nanetim ovoj prelijepoj zajednici. Mislimo na vas, molimo se za vas i sigurno ćemo navijati za vas u danima i nedeljama koje dolaze. Okupljamo se na ovoj konferenciji, naravno, da razgovaramo o bezbjednosti. I obično mislimo na pretnje našoj spoljnoj bezbednosti. Vidim mnogo, mnogo značajnih vojnih lidera okupljenih danas ovde. Ali dok je Trampova administracija veoma zabrinuta za evropsku bezbjednost, polažući nade u to da možemo da nađemo razumno rješenje između Rusije i Ukrajine – uzgred vjerujući da je važno da Evropa u narednim godinama značajno pojača svoju odbranu – prijetnja o kojoj se najviše brinem u odnosu na Evropu nije Rusija, nije Kina, niti bilo koji drugi spoljni akter. Ono o čemu brinem je prijetnja iznutra. Uzmicanje Evrope od nekih od njenih najosnovnijih vrijednosti: vrijednosti koje dijeli sa Sjedinjenim Američkim Državama.
„Pobjednici“ Hladnog rata
Bio sam iznenađen što je bivši evropski komesar nedavno na televiziji zvučao oduševljeno zbog činjenice da je rumunska vlada poništila već održane izbore. On je upozorio da se, ako stvari ne budu išle po planu, ista stvar može desiti i u Nemačkoj.
Takve izjave su šokantne za američke uši. Godinama su nam govorili da sve što finansiramo i podržavamo zapravo radimo u ime naših zajedničkih demokratskih vrijednosti. Sve, od naše ukrajinske politike do digitalne cenzure, knjiži se kao odbrana demokratije. Ali kada vidimo da evropski sudovi poništavaju izbore dok visoki zvaničnici [EU] prijete da će poništiti nove izbore, trebalo bi da se zapitamo da li se držimo proklamovanog visokog standarda.
I kažem Mi, jer suštinski verujem da smo u istom timu.
Moramo učiniti više od pukog razgovora o demokratskim vrijednostima. Moramo ih živjeti. U živom sjećanju mnogih od vas u ovoj prostoriji, Hladni rat je iznjedrio branioce demokracije od mnogih tiranskih sila na ovom kontinentu. U tom ratu jedna strana je cenzurisala neistomišljenike, zatvarala crkve i poništavala izbore.
Da li su oni bili dobri momci? Svakako ne.
I hvala Bogu, izgubili su Hladni rat. Izgubili su jer nisu ni cjenili ni poštovali sve izuzetne blagoslove slobode; slobode da se iznenadi, da se griješi, promišlja i gradi. Kako se ispostavilo, ne možete narediti inovaciju ili kreativnost, jednako kao što ne možete narediti ljudima šta da misle, šta da osećaju ili u šta da veruju. A mi vjerujemo da su te stvari povezane. Nažalost, kada pogledam Evropu danas, ponekad nije baš jasno šta se dogodilo nekim od pobjednika u Hladnom ratu“…
Istaknuta fotografija Ilon Mask
#Marko Raguž #Pisma iz Sarajeva
