Na postamentima na Korzu otvorena je izložba Željeznički mostovi Rječine i Mrtvog kanala, u organizaciji Udruge Pro Torpedo, koja u povodu Dana sv. Vida i Dana grada Rijeke podsjeća na jedan od onih slojeva gradske povijesti pokraj kojih se svakodnevno prolazi, ali ih se rijetko doista pogleda. A trebalo bi.
Jer riječki željeznički mostovi nisu tek tehnički objekti, stari komadi željeza i konstrukcije koje pripadaju prometnoj prošlosti grada. Oni su trag vremena u kojem je Rijeka bila industrijski, lučki i prometni gigant, grad u kojem se roba, ljudi, kapital, tehnologija i znanje nisu samo susretali, nego stvarali jednu od najvažnijih urbanih priča na ovom dijelu Mediterana.
Izložba, čiji su autori Nana Palinić, Miljenko Smokvina i Velid Đekić, donosi najvažnije podatke o željezničkim mostovima užeg centra grada, arhivske nacrte i dokumente, povijesne i suvremene fotografije. No njezina vrijednost nije samo u dokumentima. Vrijednost je u tome što mostove ponovno vraća u fokus građana. Ne kao usputne objekte, nego kao važnu riječku baštinu.
Povod za izložbu, istaknula je predsjednica Pro Torpeda Nana Palinić, bila je i nedavna neizvjesnost oko sudbine željezničkog mosta Rječina III, jednog od triju povijesnih mostova koji su se očuvali iz nekadašnjeg sustava riječkih željezničkih mostova preko starog i novog korita Rječine.
Od 1873. godine, kada je u Rijeku stigla željeznica i kada je izgrađen prvi most na glavnoj trasi, pa do 1909. godine, izgrađeno je ukupno sedam željezničkih mostova. Njihova gradnja bila je izravno povezana sa širenjem luke, posebno luke za drvo na Delti i Brajdici, kao i s razvojem područja današnjeg Porto Baroša. Trebalo je povezati glavni kolodvor s lukom, a riječki je slučaj bio osobito zahtjevan jer su postojala dva korita Rječine.
Mostovi zato nisu bili samo prijelazi. Dio njih morao je biti okretan, kako bi se mogli otvarati i omogućiti prolaz brodovima u Mrtvi kanal. Upravo ta tehnička složenost pokazuje koliko je Rijeka u tom razdoblju bila važna i koliko se u njezinu infrastrukturu ulagalo znanja, novca i inženjerske ambicije.
Nana Palinić posebno je naglasila da su istraživanja pokazala kako riječki mostovi nisu bili anonimna industrijska infrastruktura, nego djelo važnog autora. Riječ je o mađarskom inženjeru i inovatoru Jánosu Feketeházyju, međunarodno poznatom stručnjaku koji je, među ostalim, bio povezan i s krugom Gustava Eiffela. Feketeházy je dodatnu reputaciju stekao upravo okretnim mostovima u Rijeci.
Od nekadašnjih sedam mostova danas su sačuvana tri: most na glavnoj trasi, iako ne u cijelosti, okretni most broj dva na dnu Mrtvog kanala te most Rječina III. Upravo ta tri mosta, poručeno je na otvorenju, trebala bi ostati kao zalog budućnosti. Njihova prvotna prometna funkcija danas više nije ista, ali zato njihova urbana i baštinska vrijednost postaje još važnija.
Zamjenik gradonačelnice Rijeke Vedran Vivoda na otvorenju je najavio da je faza pregovora oko spašavanja mosta Rječina III završena te da će most biti sačuvan.
Prema njegovim riječima, most će biti obnovljen i prenamijenjen u pješački most, čime bi jedan ugroženi dio riječke industrijske baštine trebao dobiti novi život. Vivoda je istaknuo kako su mostovi dokaz vremena u kojem je Rijeka bila istinski industrijski gigant, ne samo u hrvatskim okvirima, nego i mnogo šire.
Posebno je upozorio na činjenicu da građani često prolaze pokraj takvih objekata ne primjećujući njihovu stvarnu vrijednost. A ta vrijednost nije samo arhitektonska ili tehnička. Ona je i ljudska. Mostovi su spajali obale, ali i ljude, kulture, jezike i nacije koje su kroz riječku povijest gradile grad kakav danas poznajemo.
Upravo je taj širi povijesni kontekst u svom obraćanju otvorio i predstavnik mađarske nacionalne manjine u Primorsko-goranskoj županiji Agošton Gergeljy, podsjetivši na razdoblje u kojem je Rijeka, tadašnja Fiume, doživjela snažan gospodarski i urbanistički razvoj. Govorio je o željeznici, luci, industriji, rafineriji, torpedu, brodogradnji, novinama, tramvaju, vodovodu, električnoj rasvjeti i svemu onome što je Rijeku uoči Prvog svjetskog rata činilo jednim od najdinamičnijih gradova tadašnje Europe.
Taj povijesni sloj važan je upravo zato što mostovi Rječine i Mrtvog kanala nisu izolirane građevine. Oni su dio velikog riječkog sustava. Dio grada koji je rastao uz luku, industriju, željeznicu, trgovinu i stalni dodir različitih svjetova. U njima se vidi Rijeka koja nije bila periferija, nego važno čvorište europskog prometa i industrije.
Zato ova izložba nije samo pogled unatrag. Ona je i pitanje sadašnjosti: što ćemo s baštinom koju smo naslijedili? Hoće li ostati tek lijepa rečenica u prigodnim govorima, ili će doista postati dio budućih urbanističkih i kulturnih planova grada?
Pro Torpedo ovom izložbom podsjeća da riječka industrijska baština ne živi samo u velikim simbolima, nego i u konstrukcijama koje smo navikli ne primjećivati. U mostovima preko kojih se nekad prevozila roba, u okretnim mehanizmima koji su omogućavali prolaz brodova, u nacrtima, zakovicama, rasponima, nosačima i veličini inženjerskog znanja.
Izložba Željeznički mostovi Rječine i Mrtvog kanala na postamentima na Korzu ostaje otvorena do 1. srpnja. Treba je pogledati. Ne samo zato da se nešto nauči o mostovima, nego i zato da se osjeti veličina grada koji ih je mogao izgraditi. I odgovornost grada koji ih danas mora znati sačuvati.
Ono što je od njih ostalo.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimio Kristian Sirotich
