Jučer je zaokružen još jedan Vrisak, točnije njegovo 19. izdanje, koje je Rijeku ovaj tjedan obogatilo knjiškim razgovorima, susretima, dječjim programom, radionicama i glazbom, donoseći riječkoj publici najnovije od domaće, regionalne i međunarodne scene. Osim Trude Teige i Oksane Zabužko, koje su u program donijele dašak svjetske književnosti, Vrisku su prisustvovali brojni autori i autorice koji već godinama kroje hrvatsku knjišku scenu, ali i oni koji su u nju tek zakoračili.
Jedna od autorica koja već godinama niže voljene hitove na području dječje književnosti je Morea Banićević, a jučer se ujutro na Vrisku predstavila u nešto drugačijem kontekstu: predstavljajući svoju zbirku za odrasle, Sreća se ne mjeri decibelima.
Uz moderiranje Saše Stanića, Morea je okupljenima ispričala što leži iza naslovnice – koja nam pogrešno insinuira da se ovdje radi o sretnim pričama – ali i naslova koji je isprva trebao biti Tuga se ne mjeri decibelima. Tako je otvorila pitanje promatranja žalovanja druge osobe koje mora biti vidljivo ili mjerljivo. No tugovanje je kod svakoga drugačije, i ne vrednuje se isplakanim suzama, a autorica se pritom prisjetila Kamova i pripovijesti u kojoj govori kako je samo na kraju, kad je ostao sam, plakao samo za sebe.
Međutim, Sreća se ne mjeri decibelima ne reflektira samo tugu već je ispunjena crnim humorom, ironijom, osebujnim likovima i apsurdnim situacijama, čime se stvara dinamično i nepredvidljivo štivo. Upravo je crni humor autorica istaknula kao element kojeg može više koristiti nego u dječjoj književnosti. Izuzev toga, ne pronalazi previše razlika u stvaranju za djecu i odrasle, a u razgovoru se osvrnula i na poteškoće koje je imala u pronalasku hrvatskog izdavača, dok su se primjerci njenog dječjeg romana u Srbiji prodali u desetke tisuća primjeraka. Važno je prvo raditi i pisati, i onda na tome izgraditi ime, a ne obratno, zaključila je.
Uslijedio je susret s riječkom autoricom Barbarom Bojčić s romanom „Rijeka u najboljim godinama“. Autoričina je knjiga posveta Rijeci, jednoj generaciji, kolektivnoj memoriji, a, iako je roman toponimski vezan za jedan grad, smisao romana nadrasta konkretan prostorni okvir i pruža univerzalnu priču o potrebi za pripadanjem, prolaznosti vremena, mjestima i uspomenama koje su nas trajno obilježile.
Publicistički teleskop ugostio je i povjesničara Gaja Trifkovića koji je predstavio svoju stručnu knjigu More krvi, uz moderiranje Vuka Perišića. Autor je knjigu najprije objavio u Velikoj Britaniji da bi kasnije bila objavljena u Hrvatskoj. Naslov knjige prenesena je poznata izjava Josipa Broza Tita: „Mi smo more krvi prolili za bratstvo i jedinstvo naših naroda“. Knjiga se, za razliku od mnoštva knjiga tematski vezanih za vrijeme Drugog svjetskog rata, bavi vojnom poviješću partizanskog pokreta u Jugoslaviji u razdoblju od 1941. do 1945., no sadržajno se i dotiče svih onih događaja nevezanih za konkretne bitke i vojne aspekte. Vuk Perišić istaknuo je da je potrebno poznavanje vojne terminologije ne bi li se u potpunosti razumjela knjiga:
– Ovom je knjigom demonstrirana velika vojna erudicija te je napravljen velik arhivski rad. Vojna je terminologija zastupljena u tolikoj mjeri da ju je potrebno poznavati ne bi li se bolje razumjela knjiga, ispričao je Trifković. Iako je Drugi svjetski rat nametnuo mišljenje da je fašizam pobijeđen i da na globalnoj razini više nema zajedničkog neprijatelja, svi se opet okreću lokalnom provincijalizmu i vlastitim ciljevima i teritorijalnim kalkulacijama. Možemo s pravom reći da je Antifašistička koalicija bila daleko od idealne. Kolonijalistička Velika Britanija koja druge narode drži kao građane drugog reda, brutalni staljinizam u Sovjetskom savezu, no moramo se usprkos svim manama saveznika i zločinima partizana zapitati kako bi svijet izgledao da je nacizam pobijedio.
Autorica Dunja Matić je do zadnje stolice ispunila 1. kat V.B.Z.-ove knjižare sa zainteresiranima za njezin novi roman Daj da te vidim. Ovoga puta riječ nije o autofikciji i njoj svojstvenom stilu po kojem je postala prepoznatljiva, “Dunjinom žanru”, kako je to prikladno opisao autor Enver Krivac koji je jučer moderirao susret već o fikcijskom djelu. Točnije, riječ je instrospektivnoj pripovijesti o ženi imena Tisija koja nastoji vidjeti sebe kroz mrežu obiteljskih odnosa i sjećanja.
Esencijalni dio romana je i jezik, jer je autorica ispisivala etimologiju pojedinih riječi, što proizlazi iz njenog osobnog interesa za porijeklo riječi. No sama priča govori o traumi, premda tu nije riječ o najgoroj traumi, kako opisuje Matić, već o nečemu što je njezin interes gotovo u svemu čime se bavi: mjestima koja u društvu i kulturi prolaze pod normalno, a nekome nanose štetu. Traumu opisuje kao puknuće smisla, a ta se rupa kako bismo preživjeli mora zakrpati, i u tom je smislu čovjek sazdan od takvih krpica. Zato se roman trebao zvati i Latica, ispričala je Matić, jer riječ latica vuče korijen od riječi krpa, zakrpa. No izbor je ipak pao na Daj da te vidim, kao što je odabir bio pisati u drugom licu.
Večer je nastavljena sa Semezdinom Mehmedinovićem, koji je, iako je autor bio spriječen doći zbog bolesti, izazvao veliku pozornost publike. Predstavljene su tri autorove knjige: „Mali roman o tišini“, „Kuća za pisanje“ i „Tuzlanski stenogrami“, a u planu je još par knjiga, čime se stvara svojevrstan specifični izdavački projekt. Usprkos velikim zdravstvenim teškoćama, poput preboljenog raka želuca i artritisa koji mu otežava pisanje, to ga ne sprječava u kreativnoj plodnosti i novim knjigama koje slijede nakon objavljene tri u istoj godini.
Mehmedinovićevo pisanje obilježava hibridnost forme i izrazit fokus na temu sjećanja („sjećanje nas održava živima“), a osvrnuo se na nemogućnost čitanja današnjih romana i izdavačku politiku štetnu po književnost:
– Ne mogu čitati današnje romane i naracije. Pobornik sam Burruoghsove metoda pisanja nazvane cut up koja se tiče rezanja teksta i započinjanja nove cjeline. Tako tekst zadobiva atmosferu sna i snolikosti. Za mene je roman ispričan život svakog čovjeka, a u stanju današnjeg izdavaštva, događa se borba za čitatelja od strane izdavača, a na štetu čitatelja i same književnosti.
Nije skrivao ni svoju ljubav prema poeziji, budući da je svoj književni put započeo kao pjesnik. – Poezija je za mene krovna umjetnost. Za razliku od proze, koju možete pisati ili ne pisati, od poezije se ne može umaknuti, dolazi nam svima i dolazi sama. Nažalost, za razliku od vremena moje mladosti, kada se najviše govorilo i pričalo o poeziji, danas je u zapećku. Krijumčarim poeziju u svoje proze ne bi li je učinio vidljivijom, ispričao je.
Također, govoreći o knjizi „Tuzlanski stenogrami“, Mehmedinović je opisao svoj osjećaj usamljenosti te se dotaknuo i fikcijskih elemenata u njegovoj prozi.
Ovogodišnji je Vrisak zaključen razgovorom sa Selvedinom Avdićem koji je predstavio svoju knjigu dnevničke proze „Mali Smakovi“. Kao što je moderatorica Jagna Pogačnik napomenula, Avdićevo je gostovanje bilo prirodni nastavak prethodnog razgovora, budući da je Avdić Mehmedinoviću urednik i obrnuto.
Avdić je s publikom podijelio kako je, pišući dnevnik, pisao i o smrti oca, nastojeći kroz odlaske u šetnju ugasiti sav mrak i svu mračnu atmosferu oko njega:
– Odlazeći u šetnje nastojao sam ugasiti sav taj mrak i tu mračnu atmosferu oko mene. Pisao sam bilješke u mobitel, a u nekim sam noćima imao osjećao neku groznu atmosferu kao da grad bdije nad nečim. Kažu da kad vam umre netko jako drag, osjećate prazninu koju ništa ne može popuniti. Mislim da se može popuniti, ali to me sjeća na djetinjstvo. U djetinjstvu je svijet velik, poslijepodneva su beskrajna, kasnije se sužava, smanjuje, kako kreću odlaziti drugi ljudi.
Razgovor je zaključila Jagna Pogačnik upućujući i odjavnu riječ te ističući kako je Vrisak svake godine sve bolji.
– Svake godine Vrisak okuplja sve više kvalitetnih autora. Svakog sam dana viđala neka ista lica na svim događanjima, tako da se osjeća da publika prati, čita i cijeni autore.
Autori teksta: Franka Blažić i Bono Cvitkušić
Istaknuta i ostale fotografije: Franka Blažić i Bono Cvitkušić
#Dunja Matić #Morea Banićević #Semezdin Mehmedinović #subota #V.B.Z. #Vrisak 2026
