Preminuo je Ranko Dokmanović, jedan od najvažnijih fotografa koje je Rijeka ikada imala. Njegov odlazak nije tek fizičko nestajanje – s Rankom odlazi i dio riječke umjetničke povijesti, dio njezine iskonske slike.
Ranko nije fotografirao samo aparatom. On je snimao dušom. Gledao je svijet očima umjetnika, bilježio ga osjećajem koji se ne može naučiti. Može se samo nositi negdje duboko u sebi. Za njega fotografija nije bila tehnička disciplina, nego način bivanja – pokušaj da se uhvati neuhvatljivo, da se kroz kadar vidi I autor, ali i ono dublje u svijetu što obično ostaje skriveno, nedokučivo, neprimjetno, nedostižno.
Ranko Dokmanović rođen je 9. ožujka 1951. u Rijeci, maturirao je u Sušačkoj gimnaziji, a potom studirao povijest umjetnosti i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Fotografijom se počeo baviti još 1969. godine i od tada joj se potpuno posvetio.
Bio je član ULUPUH-a od 1978. godine, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika od 1979. godine, a od 1984. Godine i Hrvatskog društva likovnih umjetnika – Rijeka. Iza sebe je ostavio više od šezdeset samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu, uz sudjelovanje na još više od 170 skupnih. Bio je dobitnik brojnih nagrada i priznanja, među kojima je s posebnim ponosom uvijek izdvajao Nagradu Sedam sekretara SKOJ-a i Nagradu Tošo Dabac.
Godine 1999. objavljena je monografija Ranko Dokmanović, u izdanju Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, koju su priredili Darko Glavan i Nataša Lah. Trojezična publikacija donosi cjelovit uvid u njegov umjetnički opus i poetsku fotografsku viziju.
Uz umjetnički rad, Ranko je bio predan edukator – vodio je radionice u školama, kulturnim centrima i neformalnim skupinama, oblikujući generacije mladih fotografa koje je podučavao i inspirirao. Vjerovao je da dobra fotografija ne proizlazi samo iz motiva, nego I iz istine onoga tko snima. Učio ih je da tragaju za vlastitim pogledom, vlastitim rukopisom.
Ostavio je i bogatu fotomonografsku baštinu: od ranih radova poput Tvornica konopa (1974.), preko ciklusa Pamtimo, Opatija, Kalina, pa sve do monografija poput Vilinska Istra – A never ending story (1994.), Kostrena (2000.), Oprtalj (2009.) i mnogih drugih. Svaka od njih dokumentira njegovu dugotrajnu opsesiju ljepotom prostora i tragovima ljudi unutar njega.
No Rankova ostavština nije samo u knjigama ni na zidovima galerija. Njegov trag ostaje trajno zapisan u svakom kadru kojega je snimio – i u svakome fotografu koji je zahvaljujući njemu naučio gledati dublje, koji je naučio gledati svijet kroz Rankov objektiv.
Zbogom, Ranko. Hvala ti na svemu što si vidio i što si nam omogućio vidjeti!
Istaknuta fotografija osobna arhiva Ranka Dokmanovića
#Ranko Dokmanović
