Nedugo nakon što je objavljeno da je Dubravka Vrgoč izabrana za intendanticu HNK Ivana pl. Zajca, društvene mreže postale su preplavljene komentarima negativno usmjerenim prema mnogim akterima ove priče, prvenstveno zbog načina na koji je intendantica izabrana, aludirajući pritom da je čitav proces izbora nasljednice Marina Blaževića bio farsa unaprijed režirana na riječkim političkim daskama koje ne znače život, ali ga uvelike oblikuju.
Prema Zakonu o kazalištima intendante bira gradonačelnik na prijedlog Kazališnog vijeća, pritom osnivač u Kazališnom vijeću ima tri svoja predstavnika od pet članova koliko ih ukupno broji, pa onda i nije teško zaključiti zašto u javnosti prevladava mišljenje da je čitava ova priča bila samo unaprijed izrežirana predstava.
Jedan od članova Kazališnog vijeća koje je sudjelovalo u izboru nove intendantice HNK Ivana pl. Zajca bio je i Branko Mijić, danas umirovljenik i predavač na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, nekadašnji glavni urednik Novog lista i jedno od najistaknutijih pera u njegovoj 124-godišnjoj povijesti, član Izvršnog odbora Hrvatskog novinarskog društva, koji je svojim novinarskim djelovanjem ostavio itekako zapažen trag na riječkoj kulturnoj sceni.
Kada su mediji i kultura u pitanju, a pritom i ovako atraktivna tema poput izbora novog intendanta najveće riječke institucije u kulturi, od Branka Mijića nema boljeg sugovornika.
Dakle, je li izbor intendantice Dubravke Vrgoč bio farsa?
– Budući da govorimo o kazalištu, ne možemo reći da se radi o farsi koja je po definiciji „kraće dramsko djelo komičnog značaja“, ali svakako je posrijedi izrugivanje demokraciji, jer se politika debelo uplela i uplitala u izbor intendanta. O svemu sam mislio javno progovoriti, što sam unaprijed najavio čelnim ljudima Grada Rijeke, nakon isteka mandata ovog Kazališnog vijeća 27. siječnja, u koje me je imenovao gradonačelnik Marko Filipović 28. ožujka 2023. godine. Nakon što sam u četvrtak na Radio Rijeci čuo da su upravo dobili e-mail s odlukom da je za novu intendanticu izabrana Dubravka Vrgoč te, brže-bolje, pogledao u svoj telefon i shvatio da se Grad Rijeka i oni koji ga predstavljaju nisu udostojili barem nas, članove KV-a, kao nagradu za trud i angažman koji smo uložili u svom krnjem mandatu, prve obavijestiti o toj činjenici, odlučio sam upravo za Artkvart, koji se za svog kratkog postojanja sustavno bavi Kazalištem, progovoriti o svemu što se zbivalo. Ovo je ujedno i obrazloženje moje neopozive ostavke na članstvu u Kazališnom vijeću HNK Ivana pl. Zajca koju ću u ponedjeljak 15. siječnja poslati gradonačelniku, jer ne želim biti smokvin list za bilo čije političke igre i igrice, niti dozvoliti da se mojim imenom manipulira u javnosti. Kazališno vijeće nije autor ove farse oko izbora, ako ju je netko režirao, onda je to bila politika, započeo je Branko Mijić pa odlučio za početak pojasniti kako je radilo Kazališno vijeće, odnosno kako je tekao proces izbora Dubravke Vrgoč za novu intendanticu, uz dodatak da je za kontekst onoga što se u konačnici dogodilo izuzetno bitna kronologija čitavog slučaja.
Svođenje Kazališnog vijeća na smokvin list, na paravan za donošenje unaprijed donesenih političkih odluka, dakle manipulacija nama, članovima KV-a, kao ukrasom demokracije za izbor intendanta čije ime je već unaprijed određeno, uistinu je politička farsa, doduše jako loše režirana. U takvom igrokazu ne želim sudjelovati, niti ću dozvoliti da se moje ime dovodi u vezu s ovakvim rabotama, jer, da sam želio svoj obraz ranije prodati, a svoje mišljenje mijenjati onako kao što su to drugi željeli, ne bih danas bio u prijevremenoj mirovini već i dalje glavni urednik Novog lista
Branko Mijić
– Dakle, nakon što smo u zakonskom roku raspisali natječaj, ostavivši dovoljno vremena da do 15. siječnja gradonačelnik može izabrati novog intendanta, Kazališno vijeće je svoju konzultativnu sjednicu održalo 20. prosinca na kojoj je utvrdilo pravovaljanost pristiglih kandidatura. Na toj sjednici, koja nije održana u uredu intendanta, gdje smo se inače sastajali, već u jednoj maloj prostoriji u Palazzo Modello, bez prisustva aktualnog intendanta i poslovne ravnateljice, kako bismo poštivali proceduru i otklonili bilo kakve moguće insinuacije, već jedino pravnica Kazališta koja je članovima vijeća prezentirala kuvertirane prijave za natječaj. Utvrdili smo da su stigle četiri prijave, sve četiri u zadanom roku, te se pristupilo otvaranju kuverti. Svaki od petero članova vijeća ponaosob je dobio uvid u pristiglu natječajnu dokumentaciju i programe kandidata za intendante u razdoblju od 2025. do 2028. godine. Zaključili smo da su važeće bile tri od četiri prijave, one Ane Vilenice, Dubravke Vrgoč i Dražena Siriščevića.
Sve se to odvijalo neposredno uoči Božića i blagdana te smo se dogovorili da pravnica skenira i isključivo na mail adrese članova Kazališnog vijeća pošalje dokumentaciju troje kandidata, te da svaki član KV-a svoje mišljenje o programima i svoj glas za budućeg intendanta dostavi jedino predsjedniku KV-a Aleksandru Mijatoviću do 27. prosinca kada ćemo o svemu raspraviti na sjednici. Tako je i bilo, treba imati u vidu da su u međuvremenu bili Božićni blagdani, da je natječajna dokumentacija troje kandidata vrlo obimna i da smo se dijelom morali odreći blagdanskog ozračja, kako bismo sve to proučili i donijeli svoj sud. Nakon što smo se našli na sastanku, na kojem nije bilo spriječenog predsjednika Aleksandra Mijatovića, obrazložio sam svoju odluku i glas dao Draženu Siriščeviću, kao što je to učinio i drugi predstavnik osnivača, Romeo Drucker. Predstavnici zaposlenika i umjetnika Kazališta, Manuela Paladin Šabanović i Krešimir Škunca, kojeg su, tek u trećem pokušaju, mjesec dana ranije izabrali za člana KV-a, svoj su glas tada dali Ani Vilenici. Konzultirali smo telefonski predsjednika Aleksandra Mijatovića, koji je rekao da on svoj glas nije dao niti jednome od kandidata. Također, prvobitni zaključak je bio da se kandidati koji su dobili po dva glasa u prvom krugu pozovu na intervju, zakazan za 8. siječnja, jer je krajnji zakonski rok za gradonačelnikovu odluku bio 15. siječnja. Tom prilikom sam najavio svoj put u inozemstvo s kojeg se vraćam 5. siječnja 2024., rekao je Branko Mijić.
I baš nekako u to vrijeme, naglašava Branko Mijić, počeo je zaplet u ovoj farsi oko izbora novog intendanta, intenzivirali su se politički pritisci nakon kojih je postalo jasno da je uloga intendanta namijenjena nekom drugom.
– Za početak su počeli raditi mailovi, a prvobitna odluka da se na intervju pozove dvoje kandidata promijenjena je i na prijedlog Aleksandra Mijatovića i Grada Rijeke pristali smo većinom glasova da se to omogući i Dubravki Vrgoč. Osobno sam vjerovao da će takva gesta otkloniti bilo kakvu mogućnost da nas se post festum prozove za neravnopravni tretman kandidata. Ono što je potom uslijedilo, između Božića i 8. siječnja, to se može nazvati i okarakterizirati političkim i ne samo političkim pritiskom. Naravno, bilo je tu i lobiranja, što je očekivano u ovakvim slučajevima, mogu osobno reći da su me zvali poznanici i prijatelji za svo troje kandidata, ali to je lobiranje za koje mogu reći da je bilo u granicama korektnoga, budući da sam kao novinar navikao i na veće pritiske.
Marko Filipović nije samo delegirao Sandru Krpan da bude ta koja će Dubravku Vrgoč proglasiti intendanticom već i abdicirao kada je kultura u pitanju. I tako je ova politička farsa dobila epilog u svom završnom činu, kada gradonačelnika Rijeke potpisuju ispod citata i obrazloženja izbora nove intendantice, jer on, ma gdje bio i što radio, nije mogao od ponedjeljka do srijede pročitati i proučiti sva tri vrlo opsežna programa i natječajnu dokumentaciju
Branko Mijić
Ono što se počelo intenzivirati kao politički pritisak stiglo je u mailu koji je članovima KV-a uputila pročelnica za kulturu Iva Erceg, koju osobno nisam poznavao i koja prije toga nije imala nikakvu potrebu, nakon što je imenovana na tu dužnost, upoznati se s članovi KV-a i s njihovim dotadašnjim radom. U tom mailu od 29. prosinca stoji, citiram: „Poštovani, s obzirom na ustanovljeni problem i novonastalu situaciju, lijepo Vas molim da se odazovete sastanku u mom uredu, u srijedu, 3. siječnja 2024. godine.“. Dakle, kao novogodišnja čestitka stiže mail od osobe koju ne poznajete, ali znate što je po funkciji, koja nas nije birala za članove KV-a, a koja šalje poziv koji me sadržajem i formom podsjetio kada su me zvali na policijske informativne razgovore. Naime, nigdje se ne navodi koji je to „ustanovljeni problem“ i u čemu se sastoji ta „novonastala situacija“, a kamo li predlaže bilo kakav dnevni red!? Tom sastanku, niti da sam htio, nisam mogao prisustvovati jer sam unaprijed najavio svoje odsustvo.
Nakon toga dobivam i poziv za razgovor od zamjenice gradonačelnika Sandre Krpan koja mi telefonski kaže kako bi nas željela upoznati s mišljenjem osnivača o izboru intendanta. Odgovorio sam da smo malo pobrkali lončiće i zamijenili uloge, jer uloga Kazališnog vijeća je da daje mišljenje na temelju natječajne dokumentacije i predloži kandidata za intendanta, a na gradonačelniku Grada Rijeke je da donese odluku o izboru. A ne vice versa! Isto tako, rekao sam da ne znam u čemu je problem s obzirom na to da KV radi prema poslovniku, statutu te prispjeloj dokumentaciji, odnosno dostavljenim nam programima.
Čuvši kako im je gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević dostavio neke bitne informacije o tome da se oko Dražena Siriščevića, dok je bio ravnatelj Lisinskog, vodi sudski spor zbog navodnih financijskih malverzacija, rekao sam da je takva informacija prisutna i dostupna u javnom prostoru, ali da mi nije jasno kako oni mogu ocjenjivati i vrednovati kandidate budući da nisu vidjeli programe, ili ih, barem u to vrijeme, nisu smjeli vidjeti, jer su oni bili dostupni samo članovima KV-a. Još uvijek mi nije jasno kako su to navodne financijske malverzacije učinile Dražena Siriščevića nepodobnim kandidatom za intendanta, a nikome nisu smetale prije devet mjeseci kada je imenovan ravnateljem Opere u tom istom Kazalištu!? U čemu je razlika između funkcije ravnatelja i intendanta ako je kriminal u pitanju?
Sat vremena uoči intervjua s kandidatima, na sastanku u uredu zamjenice gradonačelnika Sandra Krpan priznala je kako je već ranije razgovarala s Draženom Siriščevićem te kako oni ne bi imali ništa protiv da on ostane ravnatelj Opere, za pretpostaviti je, u slučaju da povuče svoju kandidaturu za intendanta! Ali, članovi KV-a ne biraju ravnatelje pojedinih ansambala već daju svoje mišljenje o programima kandidata za intendanta! I tada je postalo jasno što su to za osnivača „ustanovljeni problem“ i „novonastala situacija“!
Držim kako su čelnici Grada Rijeke tako učinili medvjeđu uslugu Dubravki Vrgoč, čije kompetencije i ono što je radila kao intendantica Zagrebačkog kazališta mladih, pa potom i HNK Zagreb, poštujem i cijenim. Nema nikakve sumnje da Dubravka Vrgoč posjeduje potrebne kvalifikacije za obnašanje tako zahtjevne funkcije
Branko Mijić
Imenovanje za intendanticu kandidatkinje koja nije dobila niti jedan glas članova KV-a bilo bi uistinu problematično kao politička odluka za gradonačelnika?
– Takvo svođenje Kazališnog vijeća na smokvin list, na paravan za donošenje unaprijed donesenih političkih odluka, dakle manipulacija nama, članovima KV-a, kao ukrasom demokracije za izbor intendanta čije ime je već unaprijed određeno, uistinu je politička farsa, doduše jako loše režirana. U takvom igrokazu ne želim sudjelovati, niti ću dozvoliti da se moje ime dovodi u vezu s ovakvim rabotama, jer, da sam želio svoj obraz ranije prodati, a svoje mišljenje mijenjati onako kao što su to drugi željeli, ne bih danas bio u prijevremenoj mirovini već i dalje glavni urednik Novog lista.
Kao što to na jednom mjestu kaže Corto Maltese: „Premlad sam da dijelim savjete, ali i prestar da ih prihvatim“.
Može li se znati tko je od članova KV-a promijenio svoje mišljenje?
– Nakon obavljenih intervjua 8. siječnja 2023. na sjednici Kazališnog vijeća, na kojima, naravno, nismo čuli ništa revolucionarno izvan već napisanih programa kandidata, čak troje vijećnika stubokom promijenilo svoje mišljenje. Tako Ana Vilenica nije dobila niti jedan glas, Romeo Drucker i ja ostali vjerni prvobitnom mišljenju i prvobitnoj argumentaciji, Krešimir Škunca bio je suzdržan, a Manuela Paladin Šabanović i predsjednik KV-a, koji je posljednji glasao, svoj su glas ovoga puta dali Dubravki Vrgoč. Naravno, svatko ima pravo promijeniti svoje mišljenje, ali kada to učiniš u roku od samo desetak dana, i to dijametralno suprotno, logično bi bilo takav salto mortale obrazložiti čvrstim argumentima!
Na taj je način nepotrebno kompromitiran sav prethodni rad Kazališnog vijeća koje je, u demokratskom ozračju i s puno međusobnog razumijevanja i strpljenja, donijelo niz odluka koje nisu previše zanimale javnost, ali bez kojih ne bi bio moguć legalan i legitiman rad HNK Ivana pl. Zajca, od usklađivanja svih akata u skladu s novim Zakonom o kazalištima do financijskog plana i umjetničkog programa za sezonu i godinu pred nama.
Je li vam nakon svega žao što ste se angažirali u radu Kazališnog vijeća koje ovako završava svoj mandat?
– Nimalo. Morate znati da je u trenutku mog imenovanja za člana KV-a Kazalište bilo dovedeno na rub blokade, jer je isteklo razdoblje tromjesečnog privremenog financiranja, a zakon nije predviđao proceduru koja slijedi nakon toga! U jednom trenutku bukvalno se rasprava vodila o tome treba li Kazalište zatvori svoja vrata publici, jer nije imalo osnova legalno raditi, baš kao što je bilo upitno financiranje i poslovanje same ustanove s 300 zaposlenih čije su plaće došle u pitanje! Pravodobno nedonošenje akata potrebnih za nesmetano funkcioniranje Kazalište je pravno odvelo u ilegalu, što je bila posljedica pogubne političke trgovine koja je na čelo KV-a dovela čovjeka koji nije želio sazivati sjednice KV-a iako je to bio dužan učiniti! Nažalost, vidimo danas, politika iz toga nije izvukla nikakvu pouku, jer se kultura opet „prodaje“ za dizanje ruku kada treba izglasati proračun ili nešto važnije od Kazališta, poput autobusnog kolodvora.
Također, čim sam izabran u KV u novini u kojoj sam radio više od 35 godina i bio sve, od lektora do glavnog urednika, novinar Davor Mandić me je prozvao kao „gorljivog poklonika Marina Blaževića“, njegovog prijatelja koji se „nemalo puta divio“ njegovom radu. Moj odgovor u kojem kao neistinite i lažne demantiram njegove tvrdnje kako ima „javne dokaze“ za tako nešto, Novi list naravno nije htio objaviti iako sam se, eto, pozvao upravo na tekst Davora Mandića objavljen u Novom listu u kojem on izrijekom priznaje kako je s Marinom Blaževićem razgovarao niz puta, kako su se nalazili i privatno i službeno, raspravljali o svemu i svačemu, pa čak i o njihovim karakterima (sic!) te navodi kako mu je intendant nudio posao u HNK Ivana pl. Zajca. Ja sam malo kava popio s Marinom Blaževićem izvan Kazališta, doduše svojedobno sam mu, kao urednik Kulture, još u studentskim danima omogućio da piše i honorarno surađuje s Novim listom, ali mi on zauzvrat nikada nije nudio posao u Kazalištu iako je znao da sam praktički otjeran u prijevremenu mirovinu iz tog istog Novog lista. Niti bih tako nešto od njega ili bilo koga drugoga ikada tražio.
Još uvijek mi nije jasno kako su to navodne financijske malverzacije učinile Dražena Siriščevića nepodobnim kandidatom za intendanta, a nikome nisu smetale prije devet mjeseci kada je imenovan ravnateljem Opere u tom istom Kazalištu!? U čemu je razlika između funkcije ravnatelja i intendanta ako je kriminal u pitanju?
Branko Mijić
Koji je bio Vaš motiv ulaska u Kazališno vijeće?
– Moj motiv za angažman u KV-u bilo je isključivo to da Kazalište prevlada krizu u kojoj se našlo, jer imam mnogo prijatelja, poznanika i dragih ljudi koji u njemu rade, pa sam mislio da kao nestranačka osoba, umirovljenik osiguranih primanja, kao bivši novinar i urednik koji je ispisao i objavio stotine stranica o tom Kazalištu u koje sam prvi put zakoračio prije 55 godina kao dječak, mogu biti poveznica koja će prevladati nesporazume i omogućiti njegov nesmetan rad. Ako sam nekoga želio predstavljati u KV-u, to sam više puta ponovio, onda je to publika, jer je jedina moja želja da kao gledatelj mogu uživati u onome što se zbiva na sceni HNK Ivana pl. Zajca koje je za mene najljepše kazalište na svijetu.
Stoga sam svima uporno ponavljao kako moraju razlikovati instituciju HNK Ivana pl. Zajca od intendanta Marina Blaževića kojeg su upeli smijeniti pod svaku cijenu. Rad institucije mora se odvijati nesmetano, u skladu sa zakonima i propisima, a kad to ostvarimo stavimo na dnevni red KV-a i pitanje smjene Marina Blaževića s mjesta intendanta, bio je moj stav. I, da, već na prvoj sjednici KV-a sam naglasio kako je zakonski rok za raspisivanje natječaja za novog intendanta do kraja 2023. naglasivši kako bi bila sramota, i za nas i za Rijeku, da taj posao prepustimo ministrici kulture i informiranja, Nini Obuljen-Koržinek o kojoj i nemam baš neko pozitivno mišljenje koje se temelji i na vlastitom iskustvu dok sam bio potpredsjednik Hrvatskog novinarskog društva.
I sad se vratimo opet na političke pritiske i stanje političkog uma koji od drveta ne vidi šumu. Naime, baš je u intervjuu za vaš portal 15. listopada 2023. godine predsjednica riječkog ogranka PGS-a Tea Mičić Badurina bez ikakvog okolišanja izjavila kako će, citiram, „ne raspiše li u najkraćem mogućem roku riječki gradonačelnik Marko Filipović natječaj za novog intendanta, kada se na Gradskom vijeću bude izglasavao proračun za 2024. godinu, ostati bez podrške troje vijećnika PGS-a“. Taj „politički ultimatum“, kako ga je bez zadrške nazvala, „imat će težinu kao političko oružje“, jer „u tom je slučaju izvjesno neizglasavanje proračuna, te novi izbori“.
Trebala bi vijećnica Gradskog vijeća i čelnica jedne političke stranke znati kako nije u ingerenciji gradonačelnika raspisivanje natječaja za intendanta već je to posao Kazališnog vijeća, osobno vjerujem da ona to i zna, ali je njezina „poruka“ bila usmjerena na to da smo mi, članovi KV-a izabrani od osnivača, tek puke sluge gradonačelnika od kojih se ne očekuje da misle svojom glavom i samostalno odlučuju.
Ne bih ovom prilikom ulazio u detalje pljuckanja i omalovažavanja, čak i javno iznesenih laži, kako mi, članovi, KV-a namjerno otežemo raspisati natječaj za intendanta jer smo Gradu preglasavanjem vratili financijski plan i program za razdoblje od 2025. do 2028. godine, koji je inače dio natječajne dokumentacije za izbor intendanta, iako je taj zaključak KV-a donesen jednoglasno, s četiri glasa koliko je tada bilo članova. I to zahvaljujući upozorenju aktualnog intendanta Marina Blaževića koji nam je ukazao na nelogičnosti dokumenta koji nam je poslao Grad na usvajanje, pogotovo na status quo izdvajanja iz gradskog proračuna za Kazalište, koji nije bio logičan, samom činjenicom da bi samo iznos za plaće zaposlenika prema važećim ugovorima o radu i pravilnicima morao svake godine biti veći. I taj, za financiranje Kazališta bitan dokument, uspjeli smo na sastanku s gradonačelnikom definirati, a onima koji su nas zbog takve odluke lažno optuživali za opstrukciju natječaja, ostavljam da sami riješe enigmu kako to da je Marinu Blaževiću bilo bitno kolika će sredstva Grad Rijeka izdvojiti za Kazalište 2028. godine kada on više neće biti intendant, a njima nije?
Baš kao što amandman, kojim je PGS uvjetovao izglasavanje proračuna za 2024. godinu i koji je gradonačelnik Marko Filipović prihvatio, da se za izložbu torpeda osigura 25 tisuća eura, što je pohvalno, nameće pitanje: zašto su ta sredstva morala biti skinuta iz budžeta namijenjenog Kazalištu, odnosno je li takvom odlukom kažnjen intendant na odlasku Marin Blažević ili institucija HNK-a Ivana pl. Zajca?
Nakon tog političkog ultimatuma za što brže raspisivanje natječaja za izbor intendanta, inicirao sam sastanak nas članova KV-a ispred osnivača na kojem su prisustvovali gradonačelnik Rijeke Marko Filipović, njegova zamjenica Sandra Krpan te zaposlenice Odjela za kulturu. Na tom sam razgovoru, kojem nije mogao prisustvovati Romeo Drucker, izravno i otvoreno dao gradonačelniku do znanja da mi, članovi Kazališnog vijeća koje je imenovao, ne pristajemo raditi i donositi odluke pod bilo čijim političkim ultimatumima i ucjenama već da i ubuduće mislimo to činiti vodeći se statutom, poslovnikom i zakonskim odredbama.
Osobno sam izrazio svoje čuđenje u poimanje demokracije u kojoj mlađi partner, stranka koja u Gradskom vijeću broji troje vijećnika, ucjenjuje većinskog partnera na ovakav način, tvrdeći kako oni nisu u koaliciji sa SDP-om, a unatoč tome imaju dva prestižna politička mjesta, predsjednicu Gradskog vijeća i člana Uprave HNK „Rijeka“. Također, na moje izričito pitanje očekuje li gradonačelnik da mi kao članovi KV-a u natječaju za izbor intendanta glasamo za onog kandidata za kojeg oni misle najbolji ili odlučujemo u skladu sa svojom stručnošću i savjesti, dakle da mi otvoreno kažu ako oni očekuju da mi prilikom davanja mišljenja budemo njihovi delegati, jer u tom slučaju ja u tom delegatskom sistemu odbijam sudjelovati, gradonačelnik Marko Filipović je rekao da se oni ni prije nisu miješali u naš posao pa neće niti prilikom izbora intendanta, dakle da imamo pravo autonomno predložiti onoga kojeg smatramo najboljim kandidatom za intendanta.
Zašto je onda „ustanovljen problem“ i kako je došlo do „novonastale situacije“ kada smo kolega Romeo Drucker, umirovljenik koji je svoj radni vijek proveo u kazališnom orkestru, čovjek čiji je otac Igor Drucker s Lovrom Matačićem i Borisom Papandopulom, koji su mu bili kućni prijatelji, gradio temelje ovog Kazališta, i ja, koji sam se vodio interesom onih koji sjede u gledalištu, u skladu sa svojom stručnošću, savjesnošću i poštenjem, nakon iščitanih programa i proučene dokumentacije, ne vodeći računa tko se kako zove, donijeli odluku koja nije bila u skladu s njihovom političkom voljom? Zašto politika misli da o kulturi zna više od nas i da s pozicije moći ima pravo odlučivati o svemu, pa tako i o izboru intendanta, gazeći nas kao osobe, omalovažavajući naš uloženi trud, vrijeme i angažman, ne uvažavajući naše mišljenje kao relevantno?
Na temelju čega ste se Vi odlučili svoj glas dati Draženu Siriščeviću?
– Svoju odluku o tome koga ću predložiti za intendanta donio sam isključivo na temelju programa i natječajne dokumentacije, nije me zanimalo tko se kako zove i prozivaju li ga na društvenim mrežama za financijske malverzacije ili mobing. U svom obrazloženju naveo sam kako me niti jedna kandidatura nije ostavila bez daha, jer niti jedna nije potpuna i ne zadovoljava me kao člana KV-a, ali da po mome sudu najviše obećava kandidatura Dražena Siriščevića. Također sam naveo kako sam razočaran što se u ovom gradu dvije godine vode javne i političke polemike oko toga kako treba voditi Kazalište, što u njemu ne valja, odnosno da sam nakon mnogobrojnih istupa u javnom prostoru očekivao da će biti više zainteresiranih za mjesto intendanta. Pogotovo što među onima koji su inicirali i inzistirali na smjeni Marina Blaževića s mjesta intendanta, zamjerajući mu sve, od financijskog poslovanja do međuljudskih odnosa, ima glumaca, menadžera u kulturi, sveučilišnih profesora. Uzalud sam očekivao da će netko od svih onih koji tvrde kako znaju što sve ne valja u Kazalištu danas, ponuditi svoj program za njegov boljitak sutra i kandidirati se za intendanta.
Tako su omogućili da se dogodi još jedna farsa, jer je svo troje kandidata za intendanta koji su se prijavili na natječaj u HNK Ivana pl. Zajca doveo upravo Marin Blažević!
Ovom prilikom moram napomenuti kako su 8. siječnja na intervjue i sjednicu KV-a čija je tema bila prijedlog za izbor intendanta, a na kojoj je Iva Erceg prisustvovala „kao javnost“, došli svi članovi KV-a, unatoč tome što je dan prije jedan vijećnik imao smrtni slučaj u užoj obitelji, što su nama dvojici bližnji imali ozbiljnih zdravstvenih problema i nalazili se na bolničkom liječenju, dok je jedan, vidno bolestan vijećnik, zbog sjednice prekinuo bolovanje. Jedini kojeg nije bilo tog dana u gradu, bio je gradonačelnik Grada Rijeke Marko Filipović, za kojeg smo saznali da je odsutan do 22. siječnja te da je odluku o izboru intendanta delegirao svojoj zamjenici Sandri Krpan kojoj sam, saznavši za to, rekao kako me čudi da je netko propustio povijesnu priliku da bude prvi gradonačelnik u Hrvatskoj koji će, u skladu s novim Zakonom o kazalištima, imenovati intendanta jednog nacionalnog teatra!
Kakvu je to onda poruku Marko Filipović poslao kada su u pitanju kulturne politike Grada Rijeke?
– Odustajući od te prilike, Marko Filipović nije samo delegirao Sandru Krpan da bude ta koja će Dubravku Vrgoč proglasiti intendanticom već i abdicirao kada je kultura u pitanju. I tako je ova politička farsa dobila epilog u svom završnom činu, kada gradonačelnika Rijeke potpisuju ispod citata i obrazloženja izbora nove intendantice, jer on, ma gdje bio i što radio, nije mogao od ponedjeljka do srijede pročitati i proučiti sva tri vrlo opsežna programa i natječajnu dokumentaciju.
Svoju odluku o tome koga ću predložiti za intendanta donio sam isključivo na temelju programa i natječajne dokumentacije, nije me zanimalo tko se kako zove i prozivaju li ga na društvenim mrežama za financijske malverzacije ili mobing. U svom obrazloženju naveo sam kako me niti jedna kandidatura nije ostavila bez daha, jer niti jedna nije potpuna i ne zadovoljava me kao člana KV-a, ali da po mome sudu najviše obećava kandidatura Dražena Siriščevića
Branko Mijić
Držim kako su čelnici Grada Rijeke tako učinili medvjeđu uslugu Dubravki Vrgoč, čije kompetencije i ono što je radila kao intendantica Zagrebačkog kazališta mladih, pa potom i HNK Zagreb, poštujem i cijenim. Nema nikakve sumnje da Dubravka Vrgoč posjeduje potrebne kvalifikacije za obnašanje tako zahtjevne funkcije, i ja joj želim puno sreće i uspjeha, najviše kao gledatelj koji će se veseliti uspjesima i dobrim uprizorenjima mog prvog i najdražeg riječkog kazališta, bez obzira tko mu bio na čelu. Moja je dilema vezana za njezin program koji mi se čini kao preslika onog što je radila u HNK Zagreb, nisam siguran koliko takav copy paste može biti uspješan u kadrovski i financijski znatno skromnijim riječkim okolnostima.
No ocjena svake intendanture zahtijeva i vremensku distancu, pa će tako i konačna verifikacija mandata Marina Blaževića biti moguća u usporedbi s intendantima koji su mu prethodili i onima koji će ga naslijediti. Nakon mog devetomjesečnog angažmana u Kazališnom vijeću, upoznavši se pobliže i neposredno sa svime što se tiče funkcioniranja Kazališta, mogu samo zaključiti kako se varaju svi oni koji misle da je jedini i najveći problem HNK Ivana pl. Zajca Marin Blažević. Najveći problem, s kojim se već suočavamo u Rijeci, je odnos politike i gradskih struktura prema kulturi koji se očituje i u ovoj farsi oko izbora novog intendanta. A ona se svodi na onaj stari soc-realistički sofizam – „Što je važnije – Shakespeare ili kobasica?“.
Kobasica nesumnjivo pobjeđuje kada politika odlučuje uzimajući si s pozicije moći pravo da uvijek bude u pravu, pa čak i u onom o čemu nema pojma, kao što su kultura i umjetnost, koji ju zanimaju samo kao moneta političke trgovine kada treba izglasati proračun ili autobusni kolodvor. A to nam se, prije ili kasnije, mora obiti o glavu. Ova bijeda politike ne može nas odvesti nigdje drugdje do u kulturu bijede, zaključio je Branko Mijić.
Fotografije snimila Jelena Ternovec
#Branko MIjić #Dražen Siriščević #Dubravka Vrgoč #HNK Ivana pl. Zajca #intendant #Marin Blažević #Sandra Krpan
