Danas je 21. ožujka 2026. godine. Od prosinca 2011. taj se datum obilježava kao Svjetski dan osoba s Down sindromom. Datum nije slučajno odabran, jer izravno aludira na trisomiju 21, odnosno prisutnost dodatne kopije 21. kromosoma. Što to, dovraga, znači? Najjednostavnije moguće rečeno, znači da je Downov sindrom genetsko stanje povezano s dodatnom kopijom 21. kromosoma, ali iza te medicinske definicije uvijek prije svega stoji osoba: jedinstvena, puna emocija, mogućnosti i vlastitog životnog ritma. Tko god poznaje barem jednu osobu s Downovim sindromom, znat će o čemu je riječ.
Dan uoči Svjetskog dana osoba s Down sindromom u HNK-u Ivana pl. Zajca, na Maloj sceni „Zajčić“, prigodno je postavljena monodrama „Down, by Law” redateljice Mile Čuljak, koja je ujedno koreografkinja i autorica teksta, a izvodi je Jelena Lopatić, ujedno i koautorica. Dramaturginja je Nataša Antulov, a autor glazbe Adam Semijalac. Kako navodi Mila Čuljak, riječ je o 55 minuta bliskosti, povezanosti, skrbi, nježnosti i razumijevanja prema svim obiteljima osoba s Down sindromom i svima nama. Predstava je svoju premijernu izvedbu imala 2018. godine, što znači da na sceni baš i nije novost. „Down, by Law” je konstanta, a konstanta je i osjećaj koji ova monodrama izaziva kod gledatelja. Tko god je imao priliku gledati je, nije ostao ravnodušan, a kome brada barem jednom nije zadrhtala, taj je nešto važno u toj monodrami propustio. Zašto?
„Down, by Law” autobiografska je monodrama. Priča je to redateljice Mile Čuljak, ali na sceni je ne pripovijeda, nego proživljava Jelena Lopatić. I to upravo tako, istinski, ogoljeno, emotivno, onako kako to proživljava svaka majka. Lopatić u sebi nosi empatiju majke, ali i empatiju osobe koja razumije probleme drugih i svijet oko sebe, a kao glumica to prenosi s nevjerojatnom lakoćom. Njezine kretnje, ekspresija, mimika, njezina gluma, sve to potpuno zarobi i pridobije gledatelja.
Dva dana uoči predstave Jelena Lopatić na društvenim je mrežama napisala: „Zanimljiv tjedan traje u Zajcu. Pet predstava igramo i uz svu moju ljubav prema svima, ova mi je ipak najdraža”, misleći pritom na „Down, by Law”. I potpuno je jasno zašto. Nastup je iskren, da iskreniji ne može biti, Jelena Lopatić ulogu na sebe potpuno preuzima i iznosi je nestvarnom uvjerljivošću. Kao da je baš sve to i sama proživjela.
Predstava je potresno, šokantno, bolno i razotkrivajuće svjedočanstvo majke. Ona na proste dijelove rastavlja bešćutnost sustava, a da se o sustavu zapravo najmanje govori. Ne upire prstom ni u koga i ne prokazuje one koji ne razumiju, ne primjećuju ili jednostavno nemaju prilike živjeti živote tih i njima sličnih ljudi. Pa kada se u jednom trenutku autorica zapita: „Kada smo otišli u kurac?”, to i nije kritika, već poziv ljudima da taj svijet pogledaju drugačijim očima. Da ga ne sažalijevaju, nego da ga pokušaju razumjeti. Drugačijost nije bolest. To je samo drugačijost. To je poziv da dođu i pokušaju prepoznati i razumjeti tu borbu za svaki korak, za svaku riječ, za svaki osmijeh, za svaki, pa i najmanji, napredak.
Uoči Svjetskog dana osoba s Down sindromom HNK Ivana pl. Zajca teško je mogao izabrati bolji način da mu se pridruži. Učinili su to najbolje što znaju i najbolje što mogu – kazalištem. I to na sceni koja je istodobno divna, tužna, emotivna, bolna, razarajuća, istinita, a u isto vrijeme povremeno i duhovita. Jer to i jest život. U životu ništa nije ni crno ni bijelo. Uvijek su to nijanse. Pogotovo u tim, mnogima još uvijek nedoživljenim svjetovima.
Mene je predstava vratila 27 godina unatrag, u riječko rodilište. Točno sam ponovno vidio bespomoćnost majke kojoj ništa nije jasno i kojoj nitko ništa ne pokušava objasniti. Na svaki upit slijedi samo slijeganje ramenima i odvraćanje pogleda u stranu. Vratila me opet na staru Kantridu. Opet su me boljele suze jednog dječaka, opet me je sustigao onaj isti glasni plač tek rođene bebe koji mi je toliko silno odzvanjao u ušima da sam za vrijeme pojedinih pregleda morao izaći izvan kruga bolnice kako bih te vapaje nekako sam sebi utišao u glavi. Opet su me počela proganjati sva ona pitanja kako i zašto. Sudaranja s okolinom. Neizvjesnosti. Borbe sa samim sobom i sa sustavom. Pa sve te male i velike pobjede, suze i smijeh, beskrajna tuga i neizmjerna sreća… I tako ukrug. Jer, to je život. Ništa nije ni crno ni bijelo.
U samom finišu predstave, koja priča Borisovu i Milinu priču, Jelena Lopatić otpjeva pjesmu „You’ll Never Walk Alone”. I zaista, ne treba se bojati mraka. Jer onaj tko hoda s nadom u srcu nikada ne hoda sam. Ma što o tome mislili kreatori naše svakodnevice, bez obzira na to koliko kromosoma imali.
Istaknutu fotografiju snimio Karlo Čargonja
#autobiografska monodrama #Down by Law #HNK Ivana pl. Zajca #Jelena Lopatić #Mila Čuljak
