U organizaciji udruge Drugo more, u Filodrammatici je jučer, 20. ožujka otvorena izložba „Knjiga nevidljivih utjecaja“ riječke umjetnice Nike Rukavine. Izložbom umjetnica istražuje nevidljive, ali duboko ukorijenjene obrasce koji oblikuju žensko iskustvo od najranije dobi. Polazeći od participativnih umjetničkih praksi, Rukavina kroz svoj rad ukazuje na društvene nepravde, potiče osnaživanje žena te otvara prostor za suočavanje s traumama i mogućnost njihova iscjeljenja.
Projekt „Knjiga nevidljivih utjecaja“ nastaje kroz rasprave na društvenim mrežama, gdje umjetnica prikuplja rečenice koje su žene iz zemalja bivše Jugoslavije i šire slušale tijekom života. Ta zbirka, koja se kontinuirano nadopunjuje, danas sadrži više od stotinu rečenica poput: „To nije primjereno za djevojčicu“, „Šuti i trpi“, „Ne plači, sve će to proći kad se udaš“ ili „Previše si muškobanjasta“ – riječi koje su na mnogim ženama ostavile značajan trag.
Izložbi je prethodio cjelodnevni performans „Šta si toliko emotivna“, koji je umjetnica izvodila od 12 sati na Korzu, ispred zgrade Filodrammatice. Performans nosi naziv po rečenici koju je, kako navodi, često slušala u djetinjstvu i koja je snažno utjecala na njezin odnos prema vlastitim emocijama. Kao simbol boli koju joj je ta rečenica nanijela, umjetnica je kleše u kamenu ploču koju po završetku performansa razbija, čime se simbolično oslobađa od traume.
Na riječkoj izložbi ovaj se performans povezuje s instalacijom „Knjiga nevidljivih utjecaja“. Posjetitelji su dobili priliku listati knjigu, dodavati vlastite rečenice te sudjelovati u stvaranju izložbe. Dio prikupljenih rečenica bit će ispisan na zidovima galerije, a tijekom otvorenja posjetitelji su mogli napisati vlastitu rečenicu na tanjur i potom ga razbiti. Izložba je snažno posjećena te su mnogi sudjelovali u razbijanju tanjura. Tanjuri su bacani žustro, ljutito, ali uz dozu katarze.
Umjetnicu Niku Rukavinu prvo smo posjetili prilikom izvedbe performansa „Šta si toliko emotivna“.
„To je rad koji je podložan reizvedbi. Fizički je težak, vjerojatno ga neću moći još dugo ponavljati. Volim ovaj rad. S obzirom na to da je rad fizički zahtjevan uvijek proživljavaš nanovo tu težinu jer klešeš sedam do osam sati, ali emotivno sam otupjela nakon toliko fizičkog napora. Taj napor te nakon nekog vremena dovede u meditativno stanje praznine koja je pozitivna. Mislim da je zabavan i publici premda ima svoju težinu. Bilo je dosta ljudi tijekom dana koji su mi prišli i probali klesati. Reakcije su bile pozitivne“, priča nam vidno iscrpljena umjetnica.
„Jako sam umorna“, kroz smijeh će reći Rukavina. „Bilo je dugotrajno i teško što i jest cilj. Najdraži dio performansa mi je bio dio gdje publika razbija tanjure sa svojim rečenicama. Ljudi su si dali oduška. Bilo je onako kako sam htjela – da se ljudi oslobode barem na pet minuta od težine koju svi nosimo kroz život. Uključila sam umjetnost jer smatram da umjetnost treba biti otvorena prema svima. Mislim da svi mogu biti umjetnici, pogotovo u današnje vrijeme kada je težina života postala jako teška.“
„Nikin rad je snažna performativna gesta kojoj smo imali prilike i danas svjedočiti s obzirom na to da je Nika izvela dugotrajni performans uoči samog otvorenja izložbe“, istaknula je umjetnica Milijana Babić koja je otvorila izložbu i moderirala razgovor.
Rukavina je kazala da joj je izvedba u javnom prostoru iznimno bitna jer tako dolazi do publike koja ne dolazi na izložbe i koja nije dio umjetničkog svijeta. „Kroz priliku da klešu u kamenu s publikom stvaram kontakt. Nadam se da ste se zabavili koliko god je teška tema“, poručila je Rukavina publici te dodala da se posljednjih deset godina bavi temom boli. „Ovo mi je prijelomni rad u kojem sam uspjela prenijeti teške teme tako da ipak postoji neka vrsta oslobođenja, da ne ostane samo na tome da vas potičem da razmišljate o nekim teškim temama i da vas izbacim iz stolice nego da se oslobodite težine. Time je moj ciklus teme boli završio. Toliko je postalo teško u svijetu da je vrijeme da počnemo razgovarati o nadi i nekim ljepšim temama kako bismo stvorili bolje uvjete.“
Milijana Babić je dodala da je Rukavina stvorila inkluzivan prostor te da je bilo lijepo vidjeti da su Rukavini tijekom izvedbe ispred Filodrammatice prilazila djeca, žene, ali i muškarci. „Ako želimo stvoriti ravnopravan svijet ne možemo isključivati nikoga. Premda sam žena i bavim se ženskim temama, ali bez uključivanja muškaraca mislim da nigdje nećemo doći jer danas imamo toliko veliku polarizaciju u kojoj nema diskursa što je apsolutno kontraproduktivno jer je to promašen cilj. Cilj je da nađemo zajednički jezik i dođemo do neke ravnopravnosti“, istaknula je Rukavina.
Babić je otvorila i pitanje (ne)uključivanja publike te naglasila kako publika često ne sudjeluje čak kad ima slobodu sudjelovati u umjetničkom radu. „Vrlo često na stvari na koje bismo trebali reagirati, ne reagiramo zbog raznoraznih razloga poput straha ili kurtoazije. Nemamo snagu da sebe stavimo u poziciju u kojoj ćemo možda biti osuđivani.“ No ima i primjera kada se publika uključi, ukazala je Babić, ispričavši scenu s performansa Siniše Labrovića koji se tijekom izvedbe bičevao svaki put kada bi netko od publike izašao iz prostora. „U jednom trenutku se jedna žena iz publike ustala i zagrlila ga odostraga kako bi se prestao bičevati. To je nešto što može biti opstrukcija, ali najčešće kao umjetnici prihvaćamo da je to dio samog procesa, nepredvidljivog razvoja performansa“.
„Hrabrost te žene da to zaustavi jest ono o čemu pričamo i ono što bi se trebalo dogoditi, ali često izostaje“, replicirala je Rukavina. Babić se potom osvrnula na Rukavinin rad iz 2017. „Bičevanje riječima“ koji je izvela na riječkom Korzu. Performans se bavio neravnopravnošću žena kroz povijesnu perspektivu, kao i pomanjkanjem ženske samosvijesti koje je rezultat stoljetne degradacije. Za vrijeme performansa umjetnica izgovara degradirajuće, seksističke i mizogine rečenice upućene ženama u javnom prostoru. Nakon svake rečenice, umjetnica je dobila udarac bičem po leđima. Publika u ovom slučaju nije reagirala, a Babić je priznala da ni ona nije intervenirala.
Razgovor se potom nastavio u smjeru govora o teretu rada „Šta si toliko emotivna“. Rukavina je navela da je oslobađanje od tereta tog rada cjeloživotni proces te da joj reizvedba tog rada nije dosadila. „Taj rad mi je na neki način i podsjetnik jer često mislimo da smo neke stvari riješili pa nas život podsjeti da nismo. Moramo uvijek biti svjesni onoga što se događa u nama.“
Umjetnica Milijana Babić otvorila je važno pitanje, ono o hiperprodukciji u umjetnosti. „Nerealno je stalno biti hiperproduktivan premda živimo od umjetnosti. Svi se bojimo tog praznog prostora jer nas je društvo naučilo da konstantno moramo raditi jer inače ne valjamo, ali bez praznih prostora u umjetnosti mislim da nema mogućnosti da se izrodi nešto dobro“, zaključila je Rukavina.
Izložba „Knjiga nevidljivih utjecaja“ može se u Filodrammatici razgledati radnim danima od 11 do 13 sati i od 17 do 20 sati, te subotom od 17 do 20 sati. Ulaz je slobodan.
Izložbu organizira Drugo more u okviru programa Galerija DM, a razgovor se održava u sklopu cjelogodišnjeg programa Refleks. Program podržavaju Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Grad Rijeka, dok Drugo more djeluje uz potporu Zaklade Kultura nova i Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva.
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović Tušek
