Muškarac ogrnut britanskom zastavom, u punkerskoj majici s natpisom „Thank you for waiting“, hoda od britanskog parlamenta prema Buckinghamskoj palači. U Greenwichu, nedaleko od nultog meridijana, ljudske figure omotane zlatnim folijama za preživljavanje postaju dio neobične umjetničke instalacije. U Regent’s Parku žena u crvenoj haljini izlazi iz svježe iskopanog groba. Tri prizora, tri različite umjetničke intervencije, tri poruke. Povezuje ih London, jedan od najvažnijih svjetskih centara suvremene umjetnosti, i troje umjetnika iz Splita koji su odlučili da više neće čekati da ih netko pozove.
Dino Grčić, Petar Grimani i Sunčica Perišin Tomljanović izveli su 12. i 13. listopada, tijekom londonskog Frieze Weeka, tri gerilska performansa objedinjena pod zajedničkim nazivom „FUCK IT!“. Umjesto u galerijskim prostorima, svoje su radove predstavili na londonskim ulicama, parkovima i javnim površinama, pretvarajući grad u vlastiti izložbeni prostor, a slučajne prolaznike u publiku.
Riječ je o prvom projektu inicijative #LivingCroatianArtists, odnosno #TheLCAs, zamišljene kao platforma kojom umjetnici žele sami stvarati prilike za predstavljanje svojih radova, međusobnu suradnju, zajedničku produkciju i međunarodno povezivanje.
Naziv projekta pritom nije slučajan. „FUCK IT!“ može se shvatiti kao izraz frustracije, ali i kao svojevrsna izjava neovisnosti. Ako postojeći sustav ne omogućava dovoljno prostora za umjetničko stvaranje i predstavljanje, možda je vrijeme da umjetnici taj prostor počnu stvarati sami.
London kao pozornica
Dino Grčić u performansu „ARRIVAL“ pretvorio je običnu šetnju središtem Londona u umjetnički čin. Ogrnut britanskom zastavom, u majici s natpisom „Thank you for waiting“ („Hvala što ste čekali“), krenuo je od mosta nasuprot britanskom parlamentu prema Buckinghamskoj palači.
Njegov je rad otvorio pitanja identiteta, pripadnosti i odnosa prema kulturnim središtima moći, ali i ostavio prostor za ironiju. Tko je zapravo koga čekao? Umjetnik priliku da ga primijete ili umjetnički svijet nekoga tko se odlučio pojaviti bez pozivnice?
Petar Grimani za svoj je performans-instalaciju „LOOKING FOR ULURU“ odabrao Greenwich, prostor koji već sam po sebi nosi snažnu simboliku. U blizini nultog meridijana postavio je ljudske figure omotane zlatnom folijom za preživljavanje, povezujući simboličko mjerenje svijeta s ranjivošću ljudskog tijela.
Materijal koji se koristi u izvanrednim situacijama, kada je potrebno sačuvati tjelesnu toplinu i zaštititi život, u njegovu je radu istodobno poprimio izgled dragocjenog metala. Ta suprotnost između preživljavanja i vrijednosti otvara pitanje koliko vrijedi čovjek, ali i tko odlučuje o tome čija je prisutnost važna, a čija će ostati neprimijećena.
Možda najupečatljiviji prizor ponudila je Sunčica Perišin Tomljanović, koja je u Regent’s Parku, nedaleko od izložbe Frieze Sculpture, izvela performans „I REFUSE TO BE BURIED ALIVE“ („Odbijam biti pokopana živa“).
Odjevena u crvenu haljinu, umjetnica je izašla iz svježe iskopanog groba, pretvarajući čin izlaska iz zemlje u simboličko odbijanje umjetničkog nestajanja i zaborava. Nakon performansa ostao je otvoren, prazan grob, kao trag nečega što je trebalo biti pokopano, ali je ipak pronašlo način da nastavi postojati.
U tom je radu osobna umjetnička priča prerasla u širu poruku o položaju autora čiji radovi ostaju zanemareni, marginalizirani ili nedovoljno vrednovani. Umjetnica pritom ne traži samo priznanje vlastitom radu, nego propituje okolnosti u kojima umjetničko stvaranje može ostati gotovo nevidljivo.
Što kada za umjetnost nema prostora?
Iza londonskih performansa krije se problem s kojim se, prema iskustvima sudionika projekta, suočavaju brojni umjetnici u Splitu, ali i u drugim sredinama udaljenima od velikih umjetničkih tržišta.
Umjetnička produkcija postoji, autori stvaraju, istražuju i razvijaju vlastite izraze, ali mogućnosti predstavljanja njihovih radova, profesionalnog razvoja i ostvarivanja prihoda često su ograničene.
Posebno se to odnosi na eksperimentalne, konceptualne i istraživačke umjetničke prakse, koje teže pronalaze put do publike i tržišta nego komercijalno prihvatljiviji oblici umjetničkog izražavanja.
Mnogi umjetnici zato žive svojevrsna dva paralelna profesionalna života. Jedan im omogućuje egzistenciju, drugi im omogućuje stvaranje. A taj drugi nerijetko zahtijeva jednako mnogo vremena, energije i predanosti, bez izvjesnosti da će ikada postati financijski održiv.
Upravo je takav položaj jedan od razloga pokretanja inicijative #LivingCroatianArtists. Njezini pokretači ne žele čekati da im postojeće institucije ili tržište otvore vrata, nego pokušavaju izgraditi vlastitu mrežu suradnje, razmjene i promocije.
Njihov londonski nastup stoga nije zamišljen kao jednokratna provokacija, nego kao početak šireg djelovanja.
Mogu li hrvatski umjetnici nešto naučiti od britanskih?
Pokretači inicijative pritom se osvrću i na iskustvo britanske umjetničke scene, posebno na generaciju poznatu kao Young British Artists, koja je krajem osamdesetih i tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća znatno utjecala na razvoj suvremene umjetnosti.
Umjetnici povezani s tim pokretom nisu se oslanjali isključivo na postojeće institucije. Organizirali su vlastite izložbe, stvarali profesionalne mreže, privlačili pozornost javnosti i postupno izgradili prostor za umjetničke prakse koje su prethodno bile izvan glavnih tokova.
Među najpoznatijim predstavnicima te generacije nalazi se Tracey Emin, umjetnica čiji je rad, nekoć doživljavan kao provokativan i kontroverzan, s vremenom stekao međunarodno priznanje.
Razvoj londonske scene pratio je i uspon galerija poput White Cubea, koju je osnovao Jay Jopling, a koja je postala važnim mjestom predstavljanja suvremene umjetnosti.
Naravno, položaj hrvatskih umjetnika danas ne može se jednostavno usporediti s britanskim okolnostima prije nekoliko desetljeća. No iskustvo britanske scene pokazuje koliko umjetnička inicijativa, međusobno povezivanje i spremnost na djelovanje izvan uhodanih sustava mogu biti važni za stvaranje novih prilika.
Za #LivingCroatianArtists to je prije svega poticaj za razvoj modela u kojem umjetnici nisu samo konkurenti u borbi za ograničena sredstva, galerijske termine i pozornost publike, nego i suradnici koji zajednički stvaraju prostor za vlastiti rad.
Iz Londona u Split
Nakon londonskih intervencija inicijativa se nastavlja u Splitu, gdje je predviđeno predstavljanje radova na Piano Nobileu u Palači Cindro, povijesnom prostoru u središtu grada.
Taj povratak ima i simboličku dimenziju. London je umjetnicima poslužio kao međunarodna pozornica, mjesto na kojem su odlučili javno pokazati da postoje i da imaju što reći. Split je, pak, grad iz kojeg dolaze, u kojem stvaraju i u kojem žele pridonijeti razvoju življe, otvorenije i međusobno povezanije umjetničke scene.
Hoće li inicijativa #LivingCroatianArtists prerasti u trajniju platformu, pokazat će vrijeme. Za to neće biti dovoljne samo upečatljive umjetničke intervencije. Trebat će razvijati suradnje, osiguravati uvjete za produkciju, pronalaziti publiku i graditi odnose koji omogućuju kontinuitet.
No prvi je korak napravljen jer kada čekanje postane predugo, ponekad je dovoljno reći – „Fuck it!“
#Dino Grčić #Frieze Week #Fuck it #Petar Grimani #Split #Sunčica Perišin Tomljanović
