Geometrija neposluha

Kad zapravo počinjemo uviđati da nas se, kao žene, trenira za život? Da izvan prostora imaginacije u kojem, kao djevojčice, pravila same stvaramo i mijenjamo, postoje ona manje gipka koja barataju oštrim, precizno iscrtanim linijama preko kojih se ne ide. Za mene je to period osnovne škole. Na satu likovnog sudarili smo se kolega iz razreda i ja te prosuli posude s bojama –  jedno po drugome, po parketu, po nastavnici.

Nastavnica je poput sudske vještakinje odredila krivca za prekršaj. I počelo je. Kolega je prihvatio poziciju subjekta bez posljedica i vratio se natrag u klupu, dok se u mojim rukama stvorila krpa. Bijesna na ishod ovog nemilog incidenta, bacila sam je na pod ali ubrzo požalila zbog onog što je slijedilo.

„Sram te bilo!“

Nastupio je tajac, a meni je odjednom postalo tijesno od tuđih pogleda. Nakon škole potražila sam pomoć. Kao što je većini milenijalki dobro poznato, u vrijeme našeg odrastanja, psihoterapeuti_kinje  još nisu bili_e dovoljno all the rage (njima ćemo se obratiti tek kasnije) pa se po bilo kakve savjete odlazilo u kuhinje naših domova gdje su najčešće boravile (a i dalje borave) one koje su već odavno istrenirane.

Prvo se oglasila baka, neosviješteni apologet starih patrijarhalnih uzusa i osudila moj postupak. „Da sam ja to učinila pred cijelim razredom, u ono doba, dobila bi šibom po ruci!“ Mama ju je prekorila pogledom i nastavila mirno ali odlučno.

„Nije to ništa.  Baci preko ramena.“

Ova receptura svima nam je poznata. Što smo uopće dobile od nje?

J. L. Austin, u  knjizi How To Do Things With Words (1962), tvrdi da reći nešto istovremeno znači učiniti nešto. Nastavnica je govornim činom – naredbom „Sram te bilo!“ u meni proizvela sram. On je, dakle, opipljiv i vidljiv, koža ga odaje. Posramljivanje je ovdje bila kazna za neposluh koji se od jedne djevojčice ne očekuje. Pa premda je ta odgojna metoda poznata i dječacima, savjet kako da se s njom nosimo, savjet da zanemarimo nepravdu i načine na koje nas se tretira, bit će bolje poznat djevojčicama. Učinak je suprotan – sve  kritike, naredbe, zamjedbe, kojima smo kroz život bile izložene, nismo tek samo bacale preko ramena kad bi se pojavile. U tišini smo ih usvajale i postale sudionice u neprekidnom obnavljanju njihove moći nad nama.

Koliko je teško osloboditi se njihova utjecaja svjedoči interdisciplinarna umjetnica Nika Rukavina čijoj sam izložbi nedavno prisustvovala.

U svom dugogodišnjem radu umjetnica se bavi pitanjem roda i rodne diskriminacije koristeći različite medije poput slikarstva, video instalacija, kiparstva i crteža, iako je dominantna forma njezina opusa bio i ostao performans. Jedan od poznatijih je  „Bičevanje riječima“ iz 2017. u kojem je naglas čitala seksističke izjave upućene ženama na javnom prostoru nakon čega bi primila udarac bičem.

U organizaciji Drugog mora , 20.3. ispred zgrade Filodrammatica u Rijeci, izvela je performans uoči otvaranja izložbe „Knjiga nevidljivih utjecaja“ za koju je u sklopu projekta sakupila više od stotinu rečenica objavljenih na  društvenim mrežama –  rečenica koje su  žene na našim prostorima slušale tijekom cijelog života. Da, upravo onih u funkciji međaša koji nam ukazuju na unaprijed zadana nam mjesta.

„Šuti i trpi“, „To nije primjereno za djevojčicu“, „Previše si muškobanjasta“.

U ovu zbirku uvrstila je i vlastitu po kojoj je performans dobio naziv. Poruka  „Šta si toliko emotivna?“ pratila ju je kroz veći dio odrastanja i njezin je značaj shvatila, kako je sama jednom istaknula, tek  kad je osvijestila da guta svoje emocije.

Nika je proces unutarnjeg zacjeljivanja prenijela kroz cjelodnevni performans klesanja poruke u kamenu ploču. U tom su je pothvatu podržali brojni prolaznici, ali onaj najvažniji, za nas sve koje smo se tamo ciljano okupile, uslijedio je tek na samom kraju. Nakon što je natpis pozlatila kistom, podignula je ploču i dala nam znak da je pratimo do galerije. Tamo nas je čekao stolić pun keramičkih tanjura te  „Knjiga nevidljivih utjecaja“ u koju je svatko mogao upisati svoju rečenicu.

Stajale smo oko nje u polukrugu i kao u nekom drevnom ritualu anticipirale trenutak žrtvovanja ploče. Vidno iscrpljena od klesanja, Nika je teret još neko vrijeme držala u rukama a onda ga  je svom snagom bacila na pod i razbila u komade. Potom je uslijedio poziv da se i same oslobodimo svoga. Ispred stolića s tanjurima brzo se stvorio red. Zvuk loma odzvanjao je galerijom. Rečenice su se ispisivale a potom nestajale u krhotinama.

„Ono  što se ispisuje na tanjurima ne dokumentiram jer to je intimni čin, mnogi to doživljavaju emotivno i ne žele da  postane dio dokumentacije. Zanimljivo je da se ljudi na izložbi otvaraju, nešto se u njima pokrene, pričaju o stvarima o kojima inače ne bi. Smatram da se tih nesvjesnih obrazaca, ožiljaka nije tako lako riješiti, proces oslobođenja traje i cijeli život, za mene je klesanje uvijek iznova jedna meditacija. To je na neki način i podsjetnik, kad mislimo da smo neke stvari razriješili, e baš i nismo! Podsjetnik da uvijek moramo biti svjesni onog sto se dešava u nama.“ – rekla je umjetnica i dodala kako nije sigurna hoće li se nastaviti baviti performansom.

„I fizički i psihički  sve je zahtjevnije. Završila sam taj ciklus boli i sad bi trebalo pričati o nekoj ljubavi i pozitivi što je kompleksnije, teže i mislim da to ne znamo prenijeti na onaj način, s onom lakoćom, s kojom znamo prenijeti bol.“

Nakon što su se razbili i posljednji tanjuri, prostor se polako praznio, razotkrivajući potpuniju sliku: dok natpisi na zidovima „Ti si žensko“ i „Manje si vrijedna“ neumoljivo stoje, krhotine rasute po podu  postaju simbol otpora protiv njihova razorna djelovanja na nas.

Ispisala sam svoj tanjur ali ga nisam razbila. Ponijela sam ga doma i stavila na policu. Možda ga razbijem kad za to dođe vrijeme. Međutim, ipak sam nešto dobila. Osnažujući osjećaj da polako gradimo prostore u kojima se pravila mijenjaju. Više ne prenosimo jedna drugoj stare recepture koje nas uistinu nikad nisu štitile. Stvaramo buku namjerno, prkosno i predano, za nas  i sve one koje nisu mogle drugačije.