Zadnja dramska premijera ove sezone odvila se prije nekoliko dana na prostoru dvorišta HNK, tzv. Plinara. S obzirom da je HNK uveo zanimljivu praksu rada s redateljima autorskih projekata koji određenom vlastitom estetikom progovaraju o problemima društva, Zlatko Paković se našao na popisu istih. Ono što je značajno za Pakovićev rad je činjenica da progovara o gorućim društvenim problemima pa se ponekad dogodi da su mu predstave i skinute s programa („Pier Paolo Pasolini režira Sudnji dan“ u Podgorici). Također autorskim projektom „Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo“ dobijao je prijetnje od srpskih nacionalista. U hrvatskoj produkciji radio je „Papa Franjo se hrva sa svojim đavlom“ gdje promišlja o posljedicama ukidanja Vatikanske banke i celibata. U suradnji s Jurajem Arasom i Teatrom Verrdi nastaje „Othello- nezakonita liturgija“ u kojoj progovara o (namjerno) zanijekanim problemima koje otvara Shakespearova tragedija. Onaj tko se već susreo s Pakovićevim radom znao je otprilike što može očekivati od predstave.
Iz tog razloga bih podijelila pogled na ovu predstavu na dva dijela; estetski i društveni. Predstava je strogo strukturirana u tri čina, tri različite perspektive istog događaja. Neki dijelovi odstupaju od stvarnosti, pretpostavljam iz estetičkih razloga. U prvom činu paralelno (Katarina Romac), Gavran bez jednog krila i (Andrea Mladinić), Gavranov unutarnji glas predstavljaju Kupida, kojeg su pronašli Matijanić i njegova partnerica. On proživljava agoniju smrti svog vlasnika ponavljajući iste replike o svom životu. Svaka nosi po jedno krilo kao simbol slomljenosti, a zajedno (uz plesni pokret Anje Ostojić) čine cjelinu. Paralelno uz događaje iz malog podstanarskog stana u Kukuljevićevoj iste glumice iznose i cijeli niz događaja koji se događao 5. kolovoza od Knina do Dalmatinske zagore gdje vladajući slave Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Taj sukob Kupidova monologa i slavlja vlasti čine kovitlac povezan snažnom glazbom Damira Avdića u kojoj dominira snažni bas koji dovodi do kulminacije. Svoj obol doživljaju dala je i Tina Vukasović Đaković scenografijom i kostimografijom prvenstveno Kupidova krila. Gavran je u umjetnosti već postao arhetip neposrednog promatrača (E.A.Poe „Gavran“, strip James O’Barra „The Crow“) pa je tako i ovdje blizak liku dok je lik partnerice Arijadna preuzet iz grčke mitologije kao one koja je pomogla Tezeju pronaći put iz Minotaurova labirinta. Dizajner svjetla Srđan Barbarić jakim crvenim i plavim reflektorima je naglasio pojedine scene tako su ključni momenti dobili na značaju. Uz svjetlo, oblikovatelj zvuka Tomislav Luetić i inspicijentica Rubina Sarajlić upotpunili su rad.
Drugi čin se odnosi na agoniju koju prolazi Matijanić na samoj samrti. Najlošiji dio predstave u kojem se javljaju likovi koji nemaju utemeljenost u stvarnosti već su čisti plod laganog mučnog umiranja. Zbog čega Jarac Ministrant (Andrea Mladinić), Mravka sa zečjom šapom i Zadnji gradonačelnik Splita (Marija Šegvić), Žena s hidžabom i Naša Gospa od Sniga (Tajana Jovanović) ne mogu naći poveznicu osim Matijanovićevog stanja između života i smrti kojeg je utjelovio kratkom ulogom (Luka Ćerjan).
Treći čin je ogoljenje onog na čemu Paković temelji svoju životnu filozofiju projiciranu kroz kazališni čin, a to je manipulativni sustav koji uništava pojedinca ukoliko ne igra po njegovim pravilima. Paković je to pretvorio u Nove glasove (Katarina Romac i Andrea Mladinić) te Čovjeka koji nosi drugog i Glas u tami (Zdeslav Čotić) te Glas s mobitela (Vicko Bilandžić) koji smišljaju Matanićevo „samo ubojstvo“. Možda je to preplastično prikazano jer sustav ne smišlja ičiju smrt, ali ako ne posjedujete dobar imunitet i otpornost na sustav, on će vas progutati. Sve rečenice koje je izgovorio Glas u tami (Zdeslav Čotić) su također dokumentarnog tipa jer su se neke osobe javnog života zgražale nad njegovim ponašanjem. Nikako im nije bilo jasno zašto ne traži pomoć od utjecajnih ljudi, zašto ostaje anoniman u svojoj nemoći. To je samo dokaz kako je društvo izgubilo moralni kompas i kako postajemo svijet u kojem vrijedi samo zakon jačeg.
Tu sada leži onaj drugi dio predstave, društveni. Nije slučajno da je Matijanić po vokaciji bio novinar. Nažalost, novinarstvo je bila humanistička profesija kojoj se s vremenom svrha mijenjala te je od prenošenja vijesti postala i prosvjetiteljski glas koji je rastvarao kritičko promišljanje kod čitatelja. S razvojem kapitalizma, baš kao i većina plemenitih profesija, i novinarstvo je počelo služiti kapitalizmu uništavajući njegovu istinsku svrhu. Samo rijetki su ostali dosljedni sebi, jedan od njih je bio i Matijanić. Zbog toga će redatelj u jednom trenu reći da je „novinarstvo društvena odgovornost“ i da je „favoriziranje pakao“.
„Tezej sa Sućidra“, „Prometej iz Kukuljevićeve“ nikad nije napisao pozitivan tekst o državi pa kako ga onda cijeniti, postavlja Paković pitanje gledateljima. Nažalost, samo mali dio njih će znati odgovor na ovo pitanje. Država koja je toliko iščekivala svoju samostalnost, demokraciju i neovisnost nakon trideset godina postojanja dobila je opet političko jednoumlje u kojoj šačica onih koja upozorava na opasnosti takvog sustava biva proglašena neprijateljem naroda. Država u kojoj većina samo može sanjati o vlastitom krovu nad glavom (zbog toga se u predstavi stalno ističe „mali podstanarski stan“), dok se skupina najvećih intelektualaca bavi povijesnim teorijama i koje je boje prvo polje na grbu. Društvo u kojem si prisiljen šutjeti ako ne slušaš pjesme u kojima te se uči ako ne znaš što je bilo jer to znači da ne voliš svoju domovinu, društvo u kojem je važnije tko ti je otac od obrazovanja su teme o kojima danas rijetki pišu i koje većina osuđuje, a takav je upravo bio Matijanić. Društvo koje uporno odbija društvenu odgovornost iako smo svi jednako krivi. I zato se postavlja pitanje što od ovakvog sustava može očekivati anonimni građanin? Ništa, mi smo mu samo brojka koju će sustav negdje putem progutati baš kako je progutao i Matijanića. Ipak, zahvaljujući svojim zadnjim naporima, šačici kolega i istomišljenika svojom smrću se pretvorio u feniksa i postao simbol otpora jednom društvenom uređenju.
Sve smo mi to znali od prije, ali Pakovićevom predstavom smo samo dobili potvrdu onog u što smo već vjerovali. Projekt je to koji je imao mnogo više potencijala no što je ostvaren, ali redatelj je odlučio ići već provjerenim putem ne uzimajući sve resurse koje mu je HNK Split hrabro ponudio.
#drama #Građanin Matijanić #HNK Split #predstava #Zlatko Paković
