Nekoć je ovo marljivo djelo ljudskih ruku, u kojem se zrcale sav znoj, mukotrpnost i težak život kvarnerskog čovjeka, činilo Kvarner jedinstvenim prostorom. Podignute kao prirodne međe, dovoljno snažne da ih bura ne može srušiti i dovoljno visoke da ih ovce ne mogu preskočiti, na kosinama su sprečavale urušavanje zemlje. Kako nekada, tako i danas, u svojim šupljinama nude stanište biljkama i životinjama.
Naši otoci, Istra, Kvarner i Dalmacija prošarani su njima od davnina. No naše kvarnerske gromače razlikuju se od onih istarskih ili dalmatinskih. Od istarskih se razlikuju po vrsti kamena od kojeg su slagane, a od dalmatinskih po tome što ne prate strogi geometrijski raspored i logiku, iako im je kamen od istog krečnjaka.
Za neupućenog kontinentalca, čije su noge navikle na kretanje po zemlji, blatu ili praporu, susret s gromačom i kamenom svojevrsno je iznenađenje. Za njega je to tek nakupina kamena, bez osobita reda poslagana jedna na drugu. No gromača, odnosno suhozid, mnogo je više od toga. Ona je sama esencija mediteranskog čovjeka. kamen koji u isto vrijeme štiti i ljubomorno čuva one komadićke zemlje koje okružuje.
Po definiciji, gromača je vrsta suhozida: zid od netesana kamena slagana bez uporabe veziva. To je prastari način obzidavanja zemljišta radi označavanja međa, ograđivanja prostora za ispašu ovaca te uređenja i zaštite obradive zemlje. Ona je dojmljiv dio jadranskog krajolika.
Gromače krivudaju otočnim krajobrazom. Ima u njima nešto prozračno, a s brijega, promatrane izdaleka, djeluju poput čipke. Ti podzidi, duplice i gromače unjoli čuvaju to malo plodne zemlje i povezuju se u neobične, mrežaste, mediteranske aktove krajobraza.
Gromače dijele kamenjar s čvrstom, mirisnom travom, komunadom, koju brste ovce i koze. Slagane bez ikakva veziva, one ne poznaju strmine ni silu težu. Spajaju prostor u jedan humanizirani krajobraz. U biti, gromače su poput ulica u urbanom prostoru: istodobno povezuju i dijele.
Promatrajući ih na taj način, čovjek se može zapitati jesu li naše kvarnerske gromače dijelom urbanog prostora.
Gromače su ostavile svoj slikarski i umjetnički potpis u radovima našega Otona Glihe. Slikao je čitavog života krčke i primorske gromače. Iz njegova slikarskog rukopisa progovara naša drevna glagoljica, nevidljiva onome koji je ne zna iščitati. Stoga njegove gromače treba pomno proučavati.
No kako su gromača i krajobrazi koji su njome prošarani ujedno i fantastičan svijet, ljudska im je mašta pridodala zaštitnika – Malića. Fantastično stvorenje kojeg se boje oni zli, oni koji žele drugome nauditi ili misle zlo. Takvi, kada se nađu ondje gdje vlada gromača, žure svojim kućama prije nego što sunce zađe. Po mraku je Malića opasno sresti: vreba zlotvore i čini im svašta.
Dobrima se može ukazati danju. Tada taj dječačić radosno preskače suhozide i nestaje u žegi ljeta, u vrućini kamena. No dobrih je na ovom svijetu jako malo.
Gromača je umjetničko djelo, skulptura domaćih ljudi. Spomenik teškog života i golemog truda, nastao vještim slaganjem kamena. Može ih se vidjeti posvuda, pa čak i u našem gradu, na Podvežici, iako ih je malo preostalo.
Te zaboravljene podvežičke gromače danas obara zelenilo, stabla i biljke penjačice, a na nekima se stvaraju ispupčenja, koja stariji svijet naziva „trbuh“.
Istaknuta fotografija TZ Viškovo
#Gromača #Neven Lukačević
