Postoji jedna vrsta večeri koja izgleda potpuno obično. Djeca se natežu oko sitnice, netko u kuhinji pere suđe, netko traži ključeve po džepovima, u stubištu se čuje tuđi televizor. Mir tada nije ideologija, nego navika. I baš u takvim večerima, kad sve izgleda posve normalno, čovjeku se zna nametnuti misao koju nije naručio: što ako je ovo jedna od posljednjih mirnih noći prije rata?
Ta misao ne dolazi samo iz panike. Dolazi iz ozračja. Iz rečenica koje se ponavljaju dok ne postanu opće mjesto. Iz načina na koji se javnost, malo po malo, navikava na ono što se još jučer činilo nezamislivim. Iz tihih neznatnih pomaka u govoru, kad se rat prestane doživljavati kao zlo, a počne osjećati kao realna mogućnost, pa kao gotovo razumna nužnost. Najopasniji trenutak nije kad rat počne, nego kad ga počnemo prihvaćati kao logičan slijed i nastavak dnevnih vijesti.
U takvom ozračju veliki narativi rade svoj posao. Oni ne ulaze u čovjeka kao dojmljiv argument, nego kao opća klima. Ne pitaju ga što misli, nego ga obuhvate tako da više ne zna razlikovati vlastitu misao od tuđe priče. Veliki narativi imaju jednu temeljnu vještinu: od živih ljudi naprave uloge. Od biografija naprave uniforme. Od složenih obitelji naprave tablice pripadnosti. A kad jednom krenu, identitet prestaje biti pitanje života i postane pitanje lojalnosti.
Mene je rat naučio da je integritet uglavnom otpor. Ne otpor u smislu velikog herojstva, nego u smislu neprestanog odbijanja da ti netko tuđim riječima objasni tko si. Integritet nije stanje u kojem čovjek sve zna i sve drži pod kontrolom. Integritet je sposobnost da, usred buke, sačuvaš djelić tišine u kojoj još uvijek možeš reći: ne, ja nisam samo to. Ili, još bolje, ja uopće nisam to.
Tu lekciju nisam naučio iz knjiga. Naučio sam je u Sarajevu, posredstvom slike koja mi se vraća bez najave, kao kožno i potkožno iskustvo. Moj djed bio je nominalno musliman iz Cazinske krajine. Moja baka bila je Hrvatica, Dalmatinka i katolkinja iz Trogira. Zajedno su proživjeli opsadu Sarajeva. Dvoje ljudi koji se po svakom naknadnom identitetskom ključu ne bi trebali moći podnijeti, a zajedno su podnijeli sve: glad, hladnoću, čekanje, strah i onu najgoru neizvjesnost, kad nemaš pouzdanu vijest, nego samo glasine.
Pred sam kraj rata djed je bio nepomičan. Dva moždana udara, bez lijekova, bez ikakvog sustava, bez ičega osim bakine brige. I baš tada, dvije noći prije “mirne reintegracije”, u trenutku povlačenja s Grbavice, ubili su ga crnogorski rezervisti. Pretukli su ga do smrti. Ne zato što je bio prijetnja, nego iz čiste obijesti. Kao da rat, kad već odlazi, mora ostaviti krvavi pečat na prvom nemoćnom tijelu na koje naiđe.
Nakon toga talijanski vojnici UNPROFOR-a istresli su njegovo mrtvo tijelo iz oklopnog vozila na sarajevskom mostu “Bratstva i jedinstva”. Preuzeo sam ga na mostu s imenom koje je nekoć obećavalo zajedništvo. Iz vozila koje bi trebalo značiti zaštitu. Od međunarodnih snaga koje bi trebale donositi red. I ostao je taj kadar koji se nikad ne zaboravlja: mrtav čovjek koji ispadne kao vreća krumpira iz talijanskog transportera, usred grada koji se tek sprema izgovoriti riječ sloboda.
U tom trenutku shvatio sam ono što danas pokušavam izgovoriti mirno, bez patetike. Rat se ne hrani samo mržnjom. Hrani se čistom banalnošću. Pretvara čovjeka u predmet, a riječi poput oslobođenja i reintegracije pretvara u kulise iza kojih netko još jednom udari, posljednji put, samo zato što može.
Tada sam bio mladac, prva godina filozofije i teologije, i nisam imao kamo natrag. Otac hrvatski branitelj. Majka iz miješanog braka, na rubu živaca, jer tijekom opsade nije imala pravu informaciju o sudbini svojih roditelja. S malodobnim sestrama odlazi u samostan u Gučoj Gori, u mjesto koje je i samo živjelo s osjećajem stalne prijetnje. Ja oblačim franjevački habit i odlazim među fratre, ali tek nakon što djeda ukopam prema muslimanskom obredu, zajedno s neznancima koji drže dženazu.
To je jedna od onih scena u kojoj shvatiš kako veliki narativi ne mare za unutarnju istinu čovjeka. Moj djed bio je musliman tek nominalno. U stvarnosti je bio uvjereni partizan i socijalist. Da je kojim slučajem mogao ustati, vjerojatno bi mi opalio šamarčinu zbog toga kako sam ga dao ukopati. Ali tako je bilo najjeftinije i jedino moguće. I upravo tu negdje, između jedino moguće i najjeftinije, umire svaka velika priča o smislu ratovanja. Ostane improvizacija preživljavanja. Ostane sram što moraš birati obred prema cjeniku. Ostane činjenica da ti netko drugi ispisuje biografiju, čak i nakon smrti.
A onda još jedan sloj apsurda, koji objašnjava cijelu logiku pograničnih krajeva, tih vječnih povijesnih vjetrometina. Djed je u Drugom svjetskom ratu bio partizan. Njegova dvojica braće, također muslimani, završila su u različitim vojskama, jedan u četnicima, drugi u ustašama. Ne zato što su bili zatrovani ideologijom, nego zato što je obitelj slala svoje sinove u vojsku kao zalog. Ako sutra osvane druga vojska, da uvijek mogu reći kako i ondje imaju nekog svoga. To je logika krajine. Logika preživljavanja. Ne plemenita, ne čista, ali ljudski razumljiva u svojoj okrutnosti. I onda mi netko priča o čistoći identiteta i smislu ratovanja.
U tom kontekstu postaje jasna jedna čudna dinamika, možda i najtragičnija. Ljudi koji pokušavaju razviti osobni integritet kroz otpor velikim naracijama često postanu meta. Ne zato što su osobito moćni, nego zato što smetaju. Oni podsjećaju da se moglo i drukčije. Da rat nije bio prirodna pojava, nego proizvedeno stanje. Da nisu svi htjeli isto. Takve je ljude najlakše proglasiti slabima, sumnjivima, izdajnicima, kukavicama, moralnim pozerima, dezerterima. Njih se gura na rub kadra jer kvare sliku.
A često su na meti baš onih koji su, htjeli to ili ne, ostali zahvaćeni velikim narativima. I oni su bili obični ljudi. Mnogi od njih rat nisu priželjkivali. Mnogi su u njega ušli kao u požar koji ih je progutao. Ali rat radi jednu stvar koja je podmukla. On ne oblikuje samo granice, nego i identitete. Čovjeku, nakon traume, ponudi jednostavnu priču kao lijek. Ponudi mu objašnjenje. Ponudi mu pripadnost. Ponudi mu osjećaj smisla. Da ništa nije bilo uzalud.
A kad se čovjek jednom izliječi velikom pričom, teško mu je priznati da je priča bila otrov, čak i ako je kratkoročno djelovala kao lijek.
Primjer za to vidim i u vlastitoj kući. Moj otac je prije rata bio časnik JNA. Nakon toga se preobrazio u gorljivog hrvatskog branitelja i nacionalista. To nije samo politički zaokret. To je egzistencijalna pregradnja. Kad rat prođe kroz čovjeka, on ponekad više ne zna živjeti bez ratnog tumača stvarnosti. Mora sve prevesti na jezik mi i oni, čisto i prljavo, naši i njihovi, izdaja i vjernost. U protivnom bi se morao suočiti s kaosom koji je proživio. Morao bi priznati da je bio nošen, da nije birao, da se preplašio, da je lomio sebe, da je gubio tlo. Da je, u jednom trenutku, dopustio da mu velika naracija uđe u kuću i presloži obitelj.
Lakše je postati bojovnik identiteta nego se vratiti u ranjivost.
I tu se dogodi perverzija. Oni koji su u rat bili uvučeni, a nakon rata se čvrsto uhvate za novi identitet, počnu progoniti one koji su rat izbjegli ili mu se opirali. Ne uvijek zato što su moralno pokvareni ili zli, nego zato što ih ti ljudi podsjećaju na njihovu vlastitu zaboravljenu istinu. Podsjećaju ih da ni oni nisu priželjkivali rat. Podsjećaju ih na trenutak kad su bili samo ljudi, prije nego što su postali uloga. I zato je meta najgrublje mržnje često upravo onaj koji je izmaknuo. Kao da mu se mora naplatiti sloboda. Kao da mu se mora dokazati da nema izlaza, da nitko ne smije ostati izvan narativa.
A onda, na vrhu svega, stoje psi rata. Ideološki kreatori, huškači, oni koji su od rata napravili karijeru, novac, status, mit. Najperfidnije je to što oni često rata nisu ni osjetili. Nisu spavali po rovovima. Nisu vapili za lijekovima i zavojima. Nisu ukapali mrtve po adetu jer je tako bilo najjeftinije. Nisu nosili ruksak preko granice. Nisu u sportskim dvoranama objašnjavali djetetu zašto se noću ne pali svjetlo, ako ga uopće ima. Ali nakon rata upravo oni postanu moralna okosnica novog poretka. Oni raspoređuju plijen i dijele lekcije o časti. Oni određuju tko je dovoljno naš. Oni propisuju kojim se riječima smije žalovati. Oni, koji su rat hranili, postanu njegovi službeni tumači.
To je, meni, najdublji razlog antiratnog stava. Ne zato što ne postoje situacije u kojima se treba braniti život od agresije. Postoje. I to treba reći bez uvijanja. Ali zato što rat, čak i kad se vodi pod zastavama nužnosti, prečesto završi kao tvornica korumpiranih identiteta, kao stroj koji od ljudi napravi bezlične figure. A onda te bezlične figure, s novom moralnom legitimacijom, postanu suci drugima.
Zato je danas, dok još zanoćujemo u miru, važno braniti jednu jednostavnu misao. Integritet se ne gradi velikim riječima. Integritet se gradi u sitnom, ali neprestanom otporu. U odbijanju da ti netko drugi kroji biografiju, da ti rat objasni tko si, da ti trauma postane dokaz identiteta. I u čuvanju mjesta, u javnom govoru, za one koji rat nisu htjeli, prije rata, tijekom rata i nakon njega.
Jer kad takvi nestanu iz jezika, rat postaje odviše lagan za ponoviti. A kad rat jednom postane lagan, onda nam više neće trebati ni propaganda. Bit će dovoljno ozračje. Dostajat će veliki narativ. I opet ćemo zanoćiti u miru, a probuditi se u objašnjenju da je sve bilo neizbježno.
Tekst je preuzet s portala Inter(n)alia
Na istaknutoj fotografiji Entoni Šeperić snimljen je u trolejbusu u Sarajevu u prosincu 1996. godine
#Integritet #narativ #rat #Sarajevo
