Zadnji je petak mjeseca travnja u Rijeci obilježio bogat program kulturnih događanja na više različitih mjesta u gradu. Hladne je dane iza nas otpratio niz zanimljivih zbivanja na kulturnoj sceni – od projekcije dokumentarnog filma „Sav taj punk“ u Art- Kinu i koncerata Jonathana u Pogonu kulture te Nemečeka u Beertiji u sklopu Impulse festivala, otvorenja izložbe „SLANA – Radikalni krajobraz“ u Galeriji O.K., pa sve do službenog otvaranja vrata novouređenog Palacha koji je bilježio nastupe nekoliko izvođača. Pitanje nije bilo ići li van, već gdje.
Dobru je uvertiru u uzbudljiv kulturni petak predstavio program u Gradskoj knjižnici Rijeka, gdje se s početkom u 18 sati odvila promocija knjige Antologija hrvatske i srpske slem poezije, popraćena i open-mic večeri slem poezije u Book caffeu Dnevni Boravak. Zbirku djela odabranih autora i autorica s regionalne slem scene riječkoj su publici predstavili njen glavni urednik Luka Antić uz suurednike i pjesnike te pjesnikinje čija su djela objavljena u svesku- Mario Kovač, Hrvoje Mimica, Zrinka Mikolić, Petra Zelenika te Dejan Inđić. U razgovoru kojeg je moderirao kulturolog Saša Marcan, okupljeni su autori i autorice predstavili zbirku, u opuštenom tonu te uz brojne šale i doskočice govoreći o značaju i karakteristikama regionalne slem poezije.
Ova se zbirka slem poezije sastoji od djela 64 pjesnikinja i pjesnika, po 32 iz svake od zemalja, a urednici su je sastavili tako što su kontaktirali istaknute aktere regionalne slem scene te im njima samima dali da odaberu koje će svoje dvije pjesme objaviti u knjizi. Uvodni dio knjige čine stručni, odnosno kritičarsko- teoretičarski tekstovi, a osim pjesama koje čine središnji i najveći dio knjige, na njenom se kraju nalaze vizuali- primjerice plakati najava održanih večeri slem poezije u zagrebačkom klubu Močvara i nedovršen strip naslovljen „Tko je ukrao slem?“
Specifična je karakteristika ove zbirke to što je slem poezija namijenjena za i pisana s javnim izvođenjem kao ciljem, samim se time nalazeći u stanju opiranja tekstualnom zapisu i reprodukciji. Kako Kovač ističe: „slem poezija ne treba čitača, ona treba slušatelja“. Svjesni ograničene mogućnosti tekstualnog oblika da prenese i uhvati meritum slema, urednici su kao idejni koncept knjige zamislili poziv u svijet slem poezije, umjesto njene definitive i konačne zabilješke u papir:
– Ideja ove knjige nije bila da ukrotimo slem na papiru, nego bismo zapravo htjeli imati živu zbirku. U knjizi se nalazi QR kod koji vodi na web stranicu Močvare, a na toj nam je stranici ideja da dižemo sve zapise i audiozapise slem poezije, što god nađemo. Ova knjiga je više kao sneak peak, a onda pogledajte što se zapravo nalazi na stranici pa ćete vidjeti kako to zaista zvuči i izgleda. Dođite onda i na kraju krajeva uživo na slem pa ćete tek tada osjetiti kako to zaista je.
Okupljenima je pojasnio urednik zbirke Luka Antić.
Mario Kovač, jedan od istaknutijih govornika na promociji, opisao je početke slema na ovim prostorima:
– Slem poezija namijenjena je prvenstveno izvođenju. U svojim počecima, još 80-ih godina u Americi, kada se naziv „slam“ počeo javljati, bila je namijenjena živoj riječi. Tiskanje na papiru nije bila ideja niti plan. Kod nas je slem u tom značenju došao prije 25 godina. Taj prvi slem nije bio natjecateljskog karaktera, a prvo službeno slem natjecanje u Hrvatskoj održalo se, zanimljivo, ovdje u blizini- na Krku u klubu koji se zvao Jungle.
Govornici održane promocije opisuju kako se regionalna scena opire smjeru u kojem se slem na globalnoj razini počeo kretati te da im se vrsta strujanja u kojem je naglasak na natjecanjima ne sviđa. S natjecanjem kao sastavnim dijelom slemanja, nerijetko dolazi do toga da izvedbe slem poezije postaju sve uvježbanije, performativnije i umjetne, kako Kovač opisuje- nalik su na audiciju za akademiju dramske umjetnosti. S druge strane, regionalni slem zadržao je kvalitete spontanosti i opuštenosti te relativne neozbiljnosti u kontekstu ishoda natjecanja, kako je u svojim počecima bio i zamišljen. Natjecanja se održavaju kako bi regionalna scena mogla konkurirati globalnoj, no pritom ona nisu pretjerano ozbiljnog karaktera, na što ukazuje i sastav žirija koji nastaje ad hoc, biranjem slučajnih prolaznika koji ocjenama od 1 do 10 ocjenjuju izvedbu slem poezije. Nagrade su takvih natjecanja simbolične- obično je riječ o gajbi pive, a naglasak ostaje i dalje na iskustvu doživljaja tuđeg slema, kao i na prilici za dijeljenjem vlastitih uradaka. U večerima slem poezije, moguće je i čuti izvedbe tuđih pjesama, odnosno recitiranje klasičnijeg tipa poezije, no s obzirom na to da pjesma jednom izgovorena u konkretnom trenutku i prostoru te određenim izvedbenim stilom poprima novo značenje, i takve su izvedbe dobrodošle. U natjecanjima je pak imperativ na izvedbi autorskih djela, no osim tog preduvjeta u sudjelovanju su dobrodošli svi, uključujući i izvedbe pjesama „iz glave“- nastale upravo u tom trenutku.
Također, kako to opisuju sudionici promocije, specifična je karakteristika regionalne slem scene njena atmosfera uključivosti i podrške:
– Iako sam napisala knjigu klasičnijeg tipa poezije, što se samog izvođenja tiče pronašla sam se tek u slemu gdje sam dobila mogućnost izraziti se na način koji mi odgovara i gdje vidim da je dozvoljeno zbilja sve. Svi mi možemo pisati o čemu god želimo i na način na koji želimo, ali kada ste žena i pišete na određen način i o određenim stvarima, to većinom nigdje ne možete prezentirati. Slem scena je platforma gdje je sve dozvoljeno i gdje definitivno nitko neće krivo shvatiti, barem iz mog iskustva.
Opisala je Zrinka Mikolić. Nastavno na njen opis atmosfere koja vlada slem scenom, Kovač se osvrnuo na združivanje slem poezije dviju država u istoj zbirci koje je, pogotovo s obzirom na politička strujanja u recentno vrijeme, neke bola u oči:
– Hrpa nas je ljudi pitala: „Ali čekaj, zašto antologija hrvatske i srpske slem poezije zajedno? Zašto oni ne naprave svoju, a mi svoju?“, na što smo im mi odgovorili: „Nema oni. Koji oni? To su naši prijatelji, to je ekipa s kojom nastupamo.“ Ni u jednom nam trenutku nije palo na pamet odvajati i praviti razlike. Uostalom, kada čitaš pjesme, ne bi pojma imao tko je Hrvat, a tko je Srbin, da ne piše tko je gdje rođen. Čak su neki pjesnici koji su kao srpski pjesnici, rođeni u Hrvatskoj, a neki koji su kao hrvatski, rođeni u Srbiji. Uopće se nismo time određivali.
Hrvoje Mimica, među na promociji okupljenoj slem zajednici zvan Deda, opisom je svoga iskustva na natjecanjima globalnog karaktera otvorio zanimljivu tematiku slem scene kao mjesta sukoba i borbe za donošenjem značenja. Naime, smatrajući kako globalna scena pati od tzv. političke korektnosti, s okupljenima je podijelio jednu od anegdota s natjecanja:
– Bilo je tu kuknjave, ove političke, rodne, kako bi oni to rekli, političke korektnosti, a mi nismo baš najkorektniji. Ja sam imao tu nezgodu da sam imao pjesmu koja se zvala Indijanac. Nisam imao sreće, tamo je bila Indijanka iz Kanade i ona se požalila da ona nije Indijanka nego Native American woman, šta ja znam. Onda su se okupile ove ženske iz Južne Amerike i kljucale me. E sad, o čemu se tu radi. Na svjetskoj razini, pogotovo u Južnoj Americi, taj slem je neka pobuna protiv konkvistadora (imperijalizma, op.a.), to je pobuna iz nekakvog dna. To su skroz druge teme.
Mimica opisuje kako je regionalni slem tematski blizak europskom, no na svjetskoj razini, europski slem smatra tematski neusporedivim sa slem poezijom neeuropskih kultura.
Stanimo ovdje na trenutak kako bismo dekonstruirali što se to krije iza pojma političke korektnosti u ovom slučaju, pojma koji se i inače nerijetko koristi kao relativno neprecizan označitelj. Kao što to opisuje Mimica, slem često služi kao vid pružanja otpora dominantnim društvenim skupinama, ali i vrijednostima. Na regionalnoj se sceni to očituje u obliku nepriklanjanja društveno normiranim nacionalističkim tendencijama- čemu svjedoči i ova zbirka hrvatske i srpske slem poezije, kao i u vidu izazivanja nekih od dominantnih vrijednosti društva u kojem živimo- primjerice kao što to Dejan Inđić čini pjesmom „Katolička pička“ zbog koje je svojedobno dobio i otkaz s radnog mjesta učitelja. Ipak, regionalna je slem scena, prema svemu sluteći, relativno ideološki unisona, kako to Kovač lijepo opisuje u kontekstu nacionalnosti- ne postoje oni. Kritizirajući neke od dominantnih društvenih vrijednosti, akteri slem scene dijele slična stajališta i kulturološke pozadine, pri čemu slem poezija služi kao mjesto progovaranja društvenih izopćenika, čudaka i autsajdera. Ono što se na svjetskoj slem sceni s druge strane događa, pogotovo na natjecanjima slem poezije koja okupljaju osobe različitih kulturoloških pozadina- bilo po pitanju etniciteta, rase, rodnog identiteta ili socioekonomskog statusa, vrsta je susreta usmjeravanja kritike na različite aspekte dominantnih ideologija. Pri opisivanju takve dinamike precizniji bi pojam od političke korektnosti bio koncept artikulacije kojim sociolog i kulturalni teoretičar Stuart Hall opisuje kulturu kao mjesto borbe za stvaranjem značenja. Naime, Hall smatra kako značenje ne leži samo po sebi u određenom kulturnom zapisu ili praksi, već nastaje procesom artikulacije- svijet se mora prvo odrediti, artikulirati, a tek onda dobiva značenje. Pri tome, problematika artikulacije, odnosno definiranja svijeta, nije stvar puke lingvističke borbe, kako to površno diskurs političke korektnosti implicira stavljajući naglasak na to koji su termini dozvoljeni, a koji nisu, već je ona znak političke borbe vezane uz to tko zauzima poziciju moći da određuje značenja, tko posjeduje autoritet definiranja svijeta oko nas. Držeći tu distinkciju na umu, vratimo se pitanju pjesme Indijanac Hrvoja Mimice. U pjesnikovom repertoaru značenja koji po ovom pitanju pripada zapadnoeuropskom krugu, taj pojam koristi kao metaforu stanja slobode. S druge strane, pripadnica domorodačke američke kulture taj će pojam, sasvim ispravno, povezivati s europskim imperijalizmom posljedično kojem njena zajednica pati i gubi svoje slobode, što je paradoksalno u kontekstu konotacija pojma u europskoj interpretativnoj zajednici. Na taj način kultura, u ovom slučaju slem scena, postaje mjesto sukoba dviju ideologija. Umjesto da se pitamo tko je u pravu, a tko nije (polarizirana tema poput političke korektnosti već u većini slučajeva a priori određuje stav čitatelja, odnosno promatrača takve dinamike), unutar ovog konteksta ostanimo fokusirani na činjenicu da određivanje značenja pojma implicira određenu poziciju moći zahvaljujući kojom se to čini. U tom smislu, indikativni su „Native American woman, šta ja znam“ i pojmovi poput kljucanja i kuknjave kojima se Mimica u opisu anegdote koristi, a kojima sasvim slučajno opisuje vlastitu poziciju moći. Izgleda da bi utopijska vizija svijeta bila ona u kojoj sve glasove s društvenih margina slušamo s jednakim uvažavanjem kao što to na večerima slem poezije u Močvari čine slemeri slušajući izvedbe svojih pjesničkih kolega.
Politički bi korektan osvrt ove promocije u pitanje doveo i rodnu ravnopravnost slem scene. Naime, osim što je na promociji knjige slemera bilo četvero plus moderator, a slemerica samo dvije, u sat vremena i 15 minuta koliko je promocija trajala, pjesnikinje su govorile jedva pet minuta, ako me matematika i transkript audiozapisa promocije dobro služe. Osim toga, rodna se problematika ističe i u nekim od pjesama čijim su izvedbama okupljeni pjesnici zatvorili promociju knjige. Pitajući se u svojoj pjesmi kolika je cijena ženama, jedan od autora proklamira: „kako bi je kreso, pripremio se nisam danas, nisam ga otreso“, a indikativna je činjenica da su pjesnici za jednu od pjesnikinja izjavili kako im je vratila nadu u žensku poeziju, da bi ona potom pročitala pjesmu u kojoj izlaže kritiku tradicionalno shvaćene ženske poezije. U izvedenim se pjesmama iskazao i nešto nježniji diskurs i opis žene koji implicira njenu ljudskost, ne samo tijelo ili (ne)sposobnost književnog umijeća, pri čemu valja istaknuti izvedbe Luke Antića i Marija Kovača.
Pitanje koje nosim sa sobom nakon promocije Antologije hrvatske i srpske slem poezije je kako artikulirati kritiku aspekta određene kulture, u ovom slučaju rodne problematike na koju su ne tako davna događanja na lokalnoj književnoj sceni već i ukazala, a da se ona čuje i da rezonira bez toga da a priori bude odbačena kao feministička tlapnja. Držeći na umu ključan aspekt pozicije moći pri procesu artikulacije svijeta oko nas, možda nije toliko do mene i kolegica koje se bave feminističkom kritikom, već do onih koji takve tekstove označavaju pojmom feminističke tlapnje. Ovaj ću tekst zaokružiti citatom iz članka „Muškarci koji nisu čitali žene“ Borisa Postnikova, inače njegovog komentara na već spomenutu problematiku jedne od tribina prošlogodišnjeg Vriska: „(…) nudim skroman prijedlog. (…) Slovo po slovo. Riječ po riječ. Tekst po tekst. Pa dok ne naučimo čitati.“
Istaknuta i ostale fotografije: Vigo Mavrović
#Antologija hrvatske i srpske slem poezije #Gradska knjižnica Rijeka #Impulse Festival #promocija #Rijeka
