U kružnom betonskom prostoru Atelijea Žitnjak, na rubu Zagreba, 29. studenog održana je ovogodišnja Večer performansa pod naslovom „5 do 12“, u sklopu programa Ritam X – performans kao izraz, koji su pokrenule Vlasta Žanić i Olga Majcen Linn, a koncipirala Mirna Rul. Hitnost, posljednji trenutak ili nemogućnost odgode što je bila tema u Žitnjaku nije se samo interpretirala, već se živjela kao stanje tijela, prostora i vremena.
Kružna arhitektura same zgrade, zatvorenost i sirovost betona diktirali su ritam događanja. Publika je kružila prostorom, a s njom i izvedbe, u stalnom protoku između unutarnjeg i vanjskog, statičnog i pokretnog. Performansi su se događali neprestano, istodobno i spontano i precizno strukturirano, kao da se sam prostor pretvorio u mehanizam. Pri ulasku u prostor posjetitelje je dočekuje instalacija Marijane Stanić, “Volim te!”. Na podu se ponavlja izraz „Volim te“, dok u središtu teče fontana čokolade. Posjetitelji umaču jagode u tamnu masu, očekujući slatkoću ali okus je gorak. Taj pomak između jezika, odnosno nježnosti izraza i iskustva gorčine razotkriva ambivalenciju suvremene intimizirane komunikacije gdje je ljubav postala dekorativna forma.
Milijana Babić izložila je fotodokumentaciju svog ranog performansa „Djedica“ (2004.), u kojem, odjevena u kostim Djeda Mraza, sjedi na ulici s limenkom Coca-Cole, proseći. U tom jednostavnom, ali snažnom radu, Babić suprotstavlja mit o blagostanju i komercijalnu ikonografiju Božića s realnošću siromaštva i socijalne isključenosti. Fotografije različitih izvedbi; Ljubljane, Zagreba, Beograda, bilježe promjenu društvenog konteksta, ali i nepromjenjivost pogleda. Pimjeri su dječja radoznalosti ili policijska sumnja. Dugi niz godina reakcije na rad su bile burne, no kada je rad je izveden 2023. godine u Ljubljani gotovo da i nije bilo nikakvih reakcija. Nakon gotovo dva desetljeća, „Djedica“ se čita i kao proročki rad performans o sistemskoj neosjetljivosti i tržišnoj estetizaciji humanosti.
U performansu Matee Despot proces oblikovanja gline razvio se u snažan fizički i emotivni čin. Od početne koncentracije, gotovo meditativne, umjetnica postupno ulazi u stanje ubrzanja, dok se nježni pokreti pretvaraju u eksplozivne geste.
Glina se razmazuje po stolu, stol se prevrće, a tijelo ulazi u materiju. U trenutku ozljede, performans dobiva jaku iskrenost, tijelo postaje i alat i žrtva, a čin oblikovanja pretvara se u čin preživljavanja. U toj spiralnoj energiji, Despot doslovno utjelovljuje ono što je tematska srž programa: hitnost kao egzistencijalna nužnost.
U unutarnjem ali vanjskom prostoru, odnosno unutarnjem dvorištu zgrade, video-instalacija Nadije Mustapić „Dodatni čin“ stvorila je vizualni most između privatnog i javnog. Na jednom ekranu umjetnica se penje stubištem zgrade u kojoj živi, dok drugi, onaj u dvorištu, prikazuje tu istu zgradu izvana, kroz čije prozore vidimo njezino kretanje. Buket koji joj ispada i stalno se mijenja u rukama postaje simbol ponavljanja, fragilne ravnoteže i rituala svakodnevice. U tom dvokanalnom dijalogu, gledatelj fizički mijenja perspektivu, preuzimajući ulogu svjedoka i sudionika istodobno. U videoradu Nike Rukavine „Šta si toliko emotivna?“, umjetnica kleše istoimenu rečenicu u kamen, suočavajući se s nevidljivim oblicima discipliniranja emocija. Čin klesanja postaje terapijski i subverzivan istodobno gdje svaka isklesana riječ materijalizira naslijeđeni sram, a trenutak razbijanja kamena simbolično oslobađa unutarnji glas. Riječka umjetnica Tajči Čekada predstavila je „Kapelicu“, instalaciju koja tematizira „Ukazanje Gospe od Supa“, ironičan i duhovit spoj religijskog imaginarija i digitalne kulture. Skeniranjem QR koda posjetitelji ulaze u virtualno svetište, čime Čekada problematizira suvremeni oblik vjere, između rituala i interakcije, između svetog i spektakla. Stanislav Habjan, uz pratnju žive glazbe, kroz performans s tiskarskim pečatima i potpisima ispituje granice identiteta i stvaranja. „Jedino što čovjek može stići, to je potpisati se“, rekao je prije početka. Njegova gesta potpisivanja, ponavljana dvanaest puta, nije autoreferencijalna, već kontemplativna to jest čin potvrđivanja postojanja u vremenu koje istječe.
U jednom od hodnika, Lea Plaščar projicirala je video snimljen tijekom same večeri, prikazujući posjetitelje kako kruže prostorom. Dok su ljudi promatrali vlastite odraze na ekranu, dvije su osobe započele gotovo neprimjetnu zvučnu intervenciju, trljanje prstiju o staklo čaše i ritmične udarce u drveni paravan. Zvuk je rastao, poput otkucaja srca koje ubrzava, sve dok prostor nije pulsirao u zajedničkoj napetosti. „5 do 12“ više nije bilo metafora, nego fizičko stanje.
Kretanje kroz Atelijer Žitnjak te večeri bilo je iskustvo ritma koji je istodobno osoban i kolektivan. Svaki rad, svaka gesta i svaka intervencija bile su dijelovi jedne cjeline, ciklusa koji se neprestano vraća samome sebi. Hitnost se pokazala ne kao panika, nego kao poetska koncentracija ili svjesnost da se promjena može dogoditi jedino u sadašnjem trenutku.
Istaknuta i ostale fotografije: Marta Ožanić
