Danas ne možemo zamisliti naše živote bez putovanja. Ljudi putuju svugdje i s namjerom i bez nje. Ako ćemo biti iskreni čovjekov život jest jedno putovanje. Čim smo se rodili dobijemo besplatnu kartu za takvo hodočašće, ono prema kraju. Ali ovdje neće biti riječi o takvom putu, nego o onoj pokretačkoj sili koja nagoni čovjeka za putovanjem-hodočašćem, o hodočasnicima, kako su izgledali, zašto su putovali, kamo su putovali, kako su putovali.
I onda kao i danas ljudi su se kretali kako bi između ostalog popunili svoje sive, jednolične živote nekakvom akcijom, uzbuđenjem, tjerani unutarnjim nagonima za avanturom, doživljajem. Suvremeni čovjek razvio je putovanja do tolike mjere da su ona postala na neki način sinonim za dokoličarski život. Uzmimo naprimjer samo sport. Milijuni i milijuni hodočaste na nogometne stadione, prate svoje miljenike, svoje momčadi preko cijele zemljine kugle bez razmišljanja. Slobodno se može reći da se radi o ludilu, poput onog kada se hodočastilo nekoć davno u sveta mjesta, svete gradove. Ljudi se i danas upućuju na takva hodočašća, no sportsko hodočašće premašuje sva ona prije. Ali kako je sve to počelo?
Zašto krenuti na hodočašće
Nikad se ne zapitamo kada stojimo pred nekim turističkim uredom, listajući turističke prospekte jesu li naši preci prije nekoliko desetaka generacija također putovali, kako je to s njima bilo. A zaista su putovali jer su morali putovati. Nisu imali pogodnosti kakve se nude današnjim putnicima; turističke agencije, prospekte i brošure u kojima se navode opisi egzotičnih krajeva, ekskluzivne zabave, izvrsni hoteli s naravno najboljom hranom na svijetu i drugo, a opet ljudi su putovali. U parovima, skupinama od nekoliko desetaka pa do onih čiji se broj mjerio tisućama. U ono vrijeme nije bilo mnogo cesta. Željeznica zrakoplovi, automobili nisu bili ni misaona činjenica, a kamoli nešto drugo. Nije bilo hotela, motela, restorana, postojao je samo nesiguran put prepun razbojničkih bandi koje su vrebale na putnike. Pljačkalo se i ubijalo i mnogi hodočasnik nije ugledao cilj svog hodočašća.
Malo je koji hodočasnik putovao konjem. Jedino prijevozno sredstvo bile su jadne noge kojima se prevaljivalo tisuće kilometara. Njima je valjalo i brzo trčati kada se život našao u opasnosti, a to je bilo često. Ti ljudi izuzetne hrabrosti često su na svom putu umorni i usamljeni tražili s kim bi mogli malo razgovarati, ponekad se i zabaviti, možda i zavoljeti nekoga, jednostavno sve to samo da se zaboravi težak život i užasi srednjovjekovnog svijeta. Neobično odjeveni, s čudnovatim šeširima na glavi, okićeni raznim neobičnim i skupim značkama kako bi se međusobno prepoznali vraćali su se nakon hodočašća (ako bi ga preživjeli) u svoje zavičaje gdje bi im susjedi na tim značkama zavidjeli.
Što je naše pretke tjeralo na takav put u kojem se lako moglo zaglaviti i nikad se ne vratiti? Odgovor leži u indulgenciji-oprostu grijeha, preciznije rečeno želji za oprostom grijeha, ali isto tako i potrebi za polaganjem zavjeta, doživljavanjem čudesna ozdravljenja ili jednostavno pustolovnom duhu. U to je vrijeme Crkva bila europska država, odnosno država nad državama ili da se poslužimo današnjom terminologijom Super power država. Držala je potpuni monopol nad svim aspektima čovjekovog života. Od morala, braka i odgoja pa do smrti, oporuka, ratova svih vrsta i križarskih pohoda. Bila je najveći naručitelj građevinskih radova, gradila najskuplje građevine srednjovjekovlja, nešto poput Donalda Trumpa danas (dok se nije „zacario“ i postao predsjednik Amerike). Sve to ne bi mogla raditi bez velikih prihoda, a jedan takav možda i najbitniji bila je trgovina oprostima.
Ideja o grijehu i otpustu
Misao običnog srednjovjekovnog čovjeka bilo je uvjerenje kako su, kao Adamovi potomci, znači kao posljedica njegova grijeha, sukrivci u njegovu grijehu. Po njima taj se grijeh, a govorimo o tzv. „Istočnom grijehu“ nasljeđivalo automatski samim rođenjem. Dakle čitavo čovječanstvo predstavljalo je masu prokletih bića i jedini način iskupljenja bio je okajavanje grijeha. I tu na scenu stupa Crkva koja razvija prijemčivu teoriju o krivnji, kazni i pokori. Jer gdje postoji grijeh, postoji i krivnja, a gdje je krivnja, čovjek se mora prvo pokajati, potom kazniti za grijeh. Hodočašće postaje iskušani put dolaska zelene karte za raj i otpust grijeha. Ti su se oprosti dijelili ponajviše po prošteništima posvećeni raznim svecima, crkvenim velikanima. Ondje se trgovalo komadićima i krpicama svetog tijela sveca mučenika. Bit će da su te stvari imale kakvu svetu radioaktivnu moć pa stvarali čudesa kad su išli dobro u prodaji. Što je neki svetac bio moćniji pomama za njim bila je veća tako da se može zaključiti što je neko mjesto svetije, oprost je veći, a to znači veliki priliv hodočasnika i shodno tomu ogroman financijski priljev Crkvi. Konkurencija je među prošteništima bila nemilosrdna, dapače i smrtonosna jer govorimo da je samo u 13. stoljeću u Europi bilo oko 10 000 mjesta gdje se trgovalo svakojakim oprostima i čudesima.
Od petnaestog stoljeća pored duboke religioznosti postoji i želja za avanturama koja nagoni na hodočašće. Razvijaju se i brojne agenture koje nude razne usluge na putovanjima. One su na neki način bile preteče današnjih turističkih agencija. Tako je najpoznatije bilo „Putovanje preko Venecije.“ Venecija je imala brojne agenture po europskim zemljama u kojima se reklamirala i hvalila svoje usluge uz savršenu organizaciju svojih luksuznih hodočašća u Svetu zemlju, povoljne cijene za sve usluge te siguran put.
Čudesno i čuda
Srednjovjekovlje jest vrijeme koje obiluje najneobičnijim čudima, svecima i legendama. Vrijeme kad nije teško raspaliti čovjekovu maštu i „nakrcati“ je svakojakim imaginarnim likovima i događajima. Treba znati da to vrijeme jest vrijeme usmene predaje i skoro posvemašnjeg analfabetizma. Malo tko zna čitati, a monopol nad pisanom riječju drži Crkva. Živa riječ putujućih propovjednika toliko zna pobuditi maštu njihovih slušatelja da se vjera u sve to što govore čini kao jedina istina. U pričama čudesa i čudno poprimaju tolike dimenzije da su ljudi spremni ostaviti sve iza sebe i poduzeti avanturu hodočašća. Ali ta čuda i čudesa treba objasniti na takav način da budu usustavljena u okviru rimokatoličke crkve. Zato su čudesa, čuda, sveci i sveti predmeti u prošteništima bili od najveće važnosti za učvršćivanje vjere. Trebalo je vjerovati u ono što je do tad bilo nevidljivo, a zauzvrat postaje vidljivo ono u što se vjerovalo. U to vrijeme Crkvi čudesa nisu predstavljala šalu ili opsjenarstvo. Njima je demonstrirala svoj osobni monopol na istinu.
Jedan od najvažnijih elemenata kretanja odlaska na hodočašće bila je ideja da moć svetaca, njihove relikvije posjeduju sposobnost liječenja i ozdravljenja… To je svojstvo u očima običnog puka stvaralo od svetaca junake. Bilo je jako prošireno vjerovanje da tijelo mrtvog sveca zapravo u grobu i dalje živi. Takvo mjesto (grob sveca) postaje svetište gdje se hodočasti. Svetačke su relikvije bile mjerilo pravog bogatstva nekog svetilišta. One stvaraju nadnaravna čuda i ljudi im se klanjaju i posjećuju ih. Sve to donosi duhovnu i materijalnu korist. Oko prošteništa počinju nicati crkve, one se svojom vanjštinom trebaju dojmiti. Posebno se pazi na uređenje krajobraza jer što je on ljepši, a relikvije veličanstvenije, hodočasnici će hrliti, njihova putovanja bit će zanimljivija. Još bolje ako je svetište udaljeno od zavičaja posjetitelja.
Putovanje
Kad se u srednjem vijeku netko odlučio na hodočašće nevažno kojem staležu pripada morao je položiti sveti zavjet. On se sastojao o složenog ritualnog postupka. Uzmimo npr. običnog čovjeka i nazovimo ga Petar. Petar se prvo morao pred svojim župnim oltarom zavjetovat, a župnik je blagoslovio. Ako je Petar bio recimo plemić on se zavjetovao pred oltarom katedrale, blagoslov je primio od biskupa. Crkveni blagoslov bio je za Petra osobito važan, stoga što je tim obredom postojao članom odgovarajuće hodočasničke udruge. Bila mu je potrebna i odgovarajuća odjeća. Ona ne samo da je bila važna, njome se poistovjećivao kao hodočasnik, bila je znak raspoznavanja institucije i jamčila mu do određene mjere neku sigurnost na putu. Siromašan hodočasnik u takvoj odjeći mogao je računati i na mogućnost besplatnog noćenja i kakve takve opskrbe u samostanskim prihvatilištima. Njima je upravljala jednim dijelom crkva, a jednim red pod kojim je potpadalo zavjetno svetište, cilj hodočašća.
Kako je izgledao naš hodočasnik Petar na putu svoga hodočašća? Pa prvo što je trebao imati bile su cipele ili čizme, teške i čvrste. Ako je mogao imao je rezervnu obuću. Potom je Petru za put bio potreban drveni štap čiji je kraj radi čvrstoće okovan željezom. Poželjno je bilo da štap ima kuku na koju se vješala tikvica sa zalihom vode, ponekad i vina. Štap nije služio Petru samo za poštapanje, nego i za obranu protiv zvijeri i razbojnika. Drveni štap simbolizira u hodočasnika Kristov drveni križ. Šešir hodočasnika imao je podignuti obod za prišivanje medalja i značaka mjesta svog hodočašća i zavjetnog svetišta. Neizostavni dio opreme činila je kožna torba. U njoj su se nalazili hrana, nož, tanjur i čaša. Tu je bio i novac i garantna pisma. Njih je morao kad je zakon to od njega tražio pokazati, u suprotnom prijetio mu je zatvor zbog pustolovine ili hodočasničkog razbojništva. Nadalje rog kojim se morao na putu svako malo oglašavati. Zvuk roga davao je drugima znak kako se radi o hodočasniku, no u isto vrijeme to je bio signal lokalnim bandama da djeluju, orobe i ubiju hodočasnika. Naš hodočasnik Petar bio je zaogrnut u dug ogrtač, nazvan po njemu pelerina. Njim se grijao i pokrivao noću u hospiciju ili kakvom samostanskom svratištu.
Nakon što je kompletirao svoju opremu, Petar ju je dao blagosloviti. Morao je imati i dokument, dokaz kako je uredio sve svoje zemaljske stvari, platio dugove, riješio sve nesuglasice sa susjedima, dobio pristanak bračnog partnera i suglasnost svog zemaljskog gospodara. Kao hodočasnik stekao je i rijetki privilegij u to vrijeme, sastavljanja oporuke. Bivao je oslobođen pod čas hodočašća svih građanskih dužnosti i tlake. Ništa čudno što se velik broj ljudi odlučio na takvo putovanje. Ako se nije vratio unutar roka, a imao je obitelj pola imovine uzimala je crkva, ako je nije imao, čitav imutak.
Srednjovjekovni putovi i ceste bili su tajnoviti i zavojiti. Trebalo se probijati gusto pošumljenim terenima bez oznaka i miljokaza Kada se nekoga srelo razgovor bi započinjao pitanjima orijentacije. Kuda na istok, a kuda na zapad? Koliko do sljedećeg svratišta, krčme ili hospicija? To je bilo jako važno jer se po svaku cijenu htjelo izbjeći noćenje pod vedrim nebom. Povećanjem broja hodočasnika počelo se razmišljati o boljim cestama uz koje se grade sve bolji hospiciji,. Grade se šire ceste za nesmetan prolaz ljudi i kola, čvršći mostovi. Održavanje putova i mostova postaje središnja zadaća imućnih vjerskih zemljoposjednika.
Zavjetna su svetišta i sveta mjesta često bila jako udaljena jedna od drugih. Između njih prostirale su se neprohodne šume, močvare i nenastanjena područja, idealan zaklon za razbojničke bande. Radi velike se smrtnosti (brojka se polovicom četrnaestog stoljeća kretala i do 50 % orobljenih i ubijenih) pristupa zaštiti hodočasnika. Tu obvezu primaju na sebe u Njemačkoj vitezovi Teutonskog reda. U Španjolskoj, močvarne dijelove i predjele sjeverne Španjolske duž hodočasničkog puta prema svetištu svetog Jakova štite vitezovi svetog Jakova. Na morskim putovima prema Svetoj zemlji tu su venecijanske galije i ratni brodovi. Koliko je trajalo jedno takvo hodočasničko putovanje? Kad su negdje u petnaestom stoljeću putovi već bili bolji moglo se prevaliti 30-40 kilometara dnevno. Recimo iz Oxforda se moglo do pape u Avignon za 34 dana.
Mjesta hodočašća-primjer Jeruzalema
Mjesta hodočašća ovisila su o mnogo čemu; ponajviše o njihovoj slavi. Bolje rečeno koju količinu je zemnih ostatka svetaca koje Sveto mjesto uspjelo nagomilati, a još bolje kolika i kakva su čudotvorna iscjeljenja i čuda u njemu događala. Najpoznatije i najslavnije mjesto hodočasnika bio je i ostao Jeruzalem. Ondje nije bilo potrebe za kupnjom, prijevarom, otimanjem i na drugi način dolaženjem do relikvija svetaca jer sam je grad već bio dovoljno svet. Zar u njemu nije živio, djelovao i umro na križu naš Gospodin. Posjet Svetom grobu, Golgoti-mjestu raspeća, proći ulicama grada i Križnim putem bila je kruna svakog hodočasnika. Kada se nakon mukotrpnog putovanja sa svim mogućim nedaćama koje su ga mogle ili snašle na putu našao u Jeruzalemu (nesiguran put kopnom išao je današnjom Austrijom, Mađarskom, spuštao dijelom preko slavonske ravnice pa kroz bizantski granični prijelaz kod Beograda dalje kroz Carstvo, zatim preko Laodiceje u sjevernoj Siriji ka Jeruzalemu gdje je živjelo muslimansko stanovništvo koje na te hodočasnike nije gledalo baš blagonaklono) naš je Petar hodočasnik pao u zanos od sreće, a suze su same potekle. Prvi mu je cilj bio Sveti grob, poslije sve ostalo. Večerom bi u kakvoj krčmi utapao sreću s posjetiteljima, razgovarao s ostalim hodočasnicima o utiscima, iako ih nije baš razumio (ondje su zaticali hodočasnici iz čitavog kršćanskog Zapada), no svi su dijelili isti zanos zbog dosegnutog cilja. Možda bi Petar, ako bi mu se posrećilo upoznao i kakvu ženu te proveo nekoliko sretnih sati u takvom društvu. Ujutro iako olakšan za nekoliko extra novčića za te sate ljubavi, probudio bi se čio i vedar i nastavio obilazak grada.
Kratka crtica kako nastaju mjesta hodočašća
U Europi je najslavnije mjesto hodočašća pored Rima bilo ono u Španjolskoj; Santiago de Campostela, no u svakoj zemlji Zapadne Europe moglo se naći jednako finih prošteništa sa svetim mjestima, a kako je potreba za čudima uzela maha, mjesta gdje se hodočastilo nicala su poput gljiva. No kako stvoriti takvo mjesto? Pa postoji iskušana formula: najprije treba stvoriti sveca, nadalje oko njega istkati lijepu legendu, provesti dobru promidžbu za obje stvari i na kraju za posljedicu imamo kult svečevih relikvija, dijeljenje još neobičnijih oprosta uz obećanje u vezi s nebom i paklom. Mehanizam koji radi poput najpreciznije urice. Ne treba ni govoriti kako su svi trljali ruke od dobrog biznisa: od Crkve, hospicija, svetišta do vlasnika krčmi, trgovaca oprostom, svetih stvari, relikvija i suvenira. Važno da je mušterija zadovoljna, a kada jest, ona ne pita za cijenu pa ni za prijevaru. Najbolji primjer gdje je nastala pretvorba od skromnog, pobožnog hodočasnika i radoznalog turista, gdje su nestale sve zapreke prema masovnom turizmu jest Italija i u njoj mala crkva pokraj Assisija. Tu je sav genij klerikalnog projekta, promidžbe, odnosa s javnošću i poslovnog duha došao do izražaja proglašenjem prijevarnog oprosta tzv. „Porcijunkule“ ili „Asiški oprost“, no to već jedna druga i duga priča.
Istaknuti crtež: prvi prikaz hodočasnika, djelo drvoresca Hansa Burkmaira
#čudo #hodočašće #hodočasnici #putovanje #srednjovjekovlje
