Riječko kazalište. Institucija čiji prostorni kapaciteti sežu još u 1885. godinu, u vrijeme hiper-produkcije kazališnih objekata na području Austro-Ugarske Monarhije i pojave tehnološki osvještenog, bečkog graditeljskog studija Hellmer & Felner, u ambicioznoj misiji državne tvorevine za otklanjanjem nepoželjnih posljedica plinske rasvjete odnosno pošasti požara koja je „harala” europskim teatarima. Vrlo uspješno, uz pedesetak kazališta diljem Monarhije, sagrađeno je i ono riječko, Teatro Comunale di Fiume, kazalište koje je kroz modernu riječku povijest i slijed izmjena državnih konstitucija/okupacija, promijenilo čak sedam imena. Kazalište koje je od 1991. godine, kada dobiva status nacionalnog, do danas izmjenilo devetero intendanata. U tom periodu od 32 godine, kroz čitavu povijest suverene RH, nekada na mjestu plakatera i kurira, a danas kao kazališni fotograf, djeluje Dražen Šokčević.
„Da, reče Tunda, gubimo distancu. Stvarima smo tako blizu da nas se one više ništa ne tiču.” (Joseph Roth, Die Flucht ohne Ende, 1927.)
Navedeni citat, izdvojen iz gomile „weimarskog” cinizma i njegovih „veselih” literarnih ilustracija, nabacanih po ulicama Sloterdijkove „Kritike ciničkog uma”, samo su verbalna priprema za mentalni skok u živo(-to-)pisnu stvarnost Šokčevićeve vizure određenih oaza, odmorišta i čvorišta naše bajkovite svakodnevice, ispunjene usnulim antiherojima, razigranim garavim-&-plavokosim anđelčićima i njihovim brižnim skrbnicima… Hodačima, nosačima, malodobnim prosjacima i umirovljenim skupljačima biranog (rajskog) voća & povrća (=„rajčice” iz „baja”!). Od poetičnog izraza baja (= kanta za rajsko smeće) možemo ispresti slikovitu nad-realnu baj(a)ku o nekoj od tolikih riječkih ostarjelih Baja-dera (= One-koje-deru-baje)! (Branko Cerovac, 1998.)
„HOPPLA, WIR LEBEN!” – Ovim je uzvikom, ujedno naslovom kazališne predstave Ernesta Tollera iz 1927. godine, Branko Cerovac započeo predgovor „foto-šetnje Rijekom BY DAY”, izložbe Dražena Šokčevića otvorene u Galeriji O.K. u rujnu 1998. godine, kao presjeka autorova umjetničko-dokumentarističkog, napose socijalno involviranog zapisa lica i naličja „ulične egzistencije” riječkih devedesetih. Šest godina nakon, zajedno s fotografskom instalacijom Vlade Vuksana, u Galeriji O.K. izložene su Šokčevićeve fotografije nastale u periodu od 1995. – 2003. godine, čija se poetika, i dalje utemeljena na premisama fotografskog humanizma, manifestirala vizualnim diskurzom nepoznatih, pojedinačnih životnih iskustava (ili odabira) u okviru zajedničke, selektivno primjećene, ali svima nam poznate svakodnevice. Taj, partikularni pristup zajedničkome, koji podastire dijapazon nevidljivih individualnosti i neznanih okolnosti, biva ujedno i biljegom serije fotografija „301 borbeni” izloženih u Galeriji Juraj Klović 2018. godine, kao autorovih svjedočanstava na „dane tišine, mira i dokolice” onih riječkih branitelja, čiji djelokrug (igrom okolnosti), nije bio na nemilosrdnoj fronti.
Upravo je na Šokčevićevu inicijativu, prostorom dvaju krakova bočnih stepenica Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, otvorena Kazališna Galerija „Zajc” kao svojevrsna „vremenska kapsula” riječkoga teatra. Postav galerije izlaže kazališne artefakte – kostimografske i scenografske muzealije, nadalje plakate, pisane i fotografske dokumente, a prostorom „Zajčića”, nekada tonske sobe, simulirano je i samo kazalište u svega nekoliko metara kvadratnih, s gledalištem od 24 mjesta.
Silazeći u prostor Šokčevića atelijera, koji kao takav biva „nukleusom” izložbenog prostora, postav egzistira kao spona između, „uzvišenog” i spektaklom uvjetovanog „duha” kazališta, te iako za javnost otvorenog – privatnog, gotovo intimnog prostora jednog kazališnog djelatnika. Nadasve, galerija egzistira kao „bajkovita svakodnevica” riječkoga kazališta, ali i s druge strane, kao „živo(-to)pisna stvarnost” ljudi bez kojih riječki teatar, unatoč statusu remek-djela arhitekture historicizma, biva samo jednom od mnogih, politički i društveno determiniranih, nasljeđenih neoklasicističkih prostora.
Iza svake predstave, partikularne scene ili pokreta cuga, stoji običan čovjek, a podno svakog plesnog koraka, izgovorene riječi ili ispjevane arije, izgarajuća strast i nepatvorena ambicija. U toj, prostim okom gotovo nevidljivoj niši magične kazališne realnosti, nalazi se ona socijalna, ponekad inspirativna, ponekad beskrupulozna i surova – faktična realnost.
Tko su zapravo kazališni heroji? Kolika se pozornost posvećuje upravo toj ključnoj – društvenoj realnosti riječkoga kazališta? Koje su balerine, a koji scenografi, koje su krojačice i koji kovači, oblikovali životopis jednoga kazališta? Na koji je način ispračena Oksana Brandiboura Kožul, nekadašnja primabalerina Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, i jesmo li joj išta, mi ili oni, zauzvrat vratili? Jesu li imena tih ključnih, nikako malenih ljudi, na isti način kao i imena donatora, uklesana u zlatne pločice kazališnih ložiVIP pretplate?
Njihova lica, intencionalno su portetirana, a njihov rad, trajno opredmećen u Šokčevićevom atelijeru kao kazališnom i – osobnom arhivu. Dio je potonjih i dalje „zamrznut” na originalnim negativima, neke su fotografije pohranjene u sada već dotrajalim Kodak kutijama, a brojni su od njih, na onim istim temeljima dokumentarno-umjetničkog humanizma, publici predstavljeni na zidovima tog posljednjeg, silazećeg stubišta Galerije „Zajc”.
I zaista, Dražen Šokčević kreira prostor nužne distance, pružajući točku gledišta s koje racionalno sagledavamo na kazališnu zbilju, jer nas se ona direktno tiče, koliko se god dalekom činila.
