Kažu da jedna tužna vijest nikada nije sama, da će za njom uvijek doći i još jedna, samo je pitanje hoćemo li je prepoznati. Ne valja živjeti u „babljim pričama“, ali tužne vijesti u posljednje vrijeme kao da se natječu koja će koju prije sustići. A možda je to samo dojam, slučajnost, godine i vrijeme ni sa kim od nas nisu u savezništvu.
A opet, teško se oteti tom nekom čudnom dojmu i osjećaju, jer Rijeka je u vrlo kratkom roku ostala bez nekoliko iznimnih intelektualaca i umjetnika. Nizu se sada pridružuje i ime Marijana Pongraca, akademskog slikara i umirovljenog profesora Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Još jedna vijest iz kategorije onih koje ne traže velike riječi, a ostavljaju prazninu.
Marijan Pongrac rođen je 1955. godine u Bjelovaru, svoj umjetnički put gradio je temeljito i strpljivo. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Nikole Reisera, nakon školovanja na Školi primijenjenih umjetnosti. U razdoblju od 1973. do 1985. godine radio je na brojnim animiranim filmovima za Zagreb film i Filmoteku 16, sudjelovao je u produkciji koja je obilježila jednu važnu epohu domaće animacije. Njezinu najvažniju epohu.
Bio je slikar, ali ne i samo slikar. Radio je s recikliranim materijalima, radio je u različitim kiparskim tehnikama, u keramici, povremeno u 2D i 3D dizajnu. Iza sebe je ostavio tridesetak samostalnih i osamdesetak skupnih izložbi. Oni koji su ga jako dobro poznavali kažu da mu je raspon interesa i znanja bio širok, ponekad teško pojmljiv onima koji umjetnost vole svesti na jednu ladicu. No, ono što ga je razlikovalo nije bila samo širina, nego činjenica da se tom širinom nikada nije razmetao.
Od 1989. godine kontinuirano je radio u visokom obrazovanju, najprije na Pedagoškom fakultetu, a potom kao redoviti profesor na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, sve do umirovljenja 2020. godine. Generacije studenata prošle su kroz njegovu učionicu. U akademskom svijetu, gdje su ego i taština često glasniji od znanja, Pongrac je ostajao nenametljiv, znanje je prenosio bez potrebe za dokazivanjem.
Rijeka je u vrlo kratkom vremenu izgubila mnogo ljudi važnih u umjetnosti, možda je riječka umjetnička scena iz godine u godinu sve siromašnija, a možda je to sve samo dio jednog novog ciklusa. No, odlazak ljudi kao što su Josip Butković, Zlatko Kutnjak, Saša Dmitrović, Ranko Dokmanović, Damir Krizmanić Kriza, Marijan Vejvoda i sada Marijan Pongrac ostavio bi traga i na puno većim scenama, od ove naše kvarnerske.
Neki od njih bili su dio Kastavskog kruga, okupljeni oko osjećaja nepripadanja koji je možda najbolje sažeo Zlatko Kutnjak rečenicom: „Ja sam u Rijeci sam.“ Savršeno precizna dijagnoza vremena i grada. Pongrac nije bio čovjek velikih izjava. Bio je čovjek rada. Kažu, nepresušni izvor dobrote i dobronamjernosti, bogatstva ljudskog duha i znanja. Autor kojemu nije trebala pozornica da bi pokazao svoju kreativnost.
Takvi ljudi uvijek odlaze tiho. Ostaje praznina, ali ona s vremenom poprimi oblik njihovih radova, njihovih studenata, traga koji su ostavili u prostoru i vremenu.
I trag Marijana Pongraca tako će zauvijek ostati upisan u riječkom umjetničkom prostoru i vremenu, u akademsku povijest kao trag čovjeka koji nije samo stvarao, nego je stvarao mirno, široko i nenametljivo. A to je danas gotovo zaboravljena vrlina.
Iskrena sućut obitelji i prijateljima.
Istaknutu fotografiju snimio Zoran Krušvar/Moja Rijeka
#In Memoriam #Marijan Pongrac
