Došao sam, as usual, u obližnji kafić ugodnoga građanskog interijera (kojemu sam long time ago prodao slogan „Kao kod kuće“ i koji se, od tada, nalazi na pakovanjima šećera za kavu), došao sam da napišem ovaj tekst, ne znajući točno koja će mu biti tema. Intuicija je moj dobar vodič (razum nije) pa sam u tom kafiću dobio dobar materijal (barem za uvod), pravi trigger za priču i sjećanje na set anegdota iz moje artističke i žurnalističke prošlosti (od kojih ću posložiti mozaik ove fabule). Zbog toga ću konobaru ostaviti pristojan bakšiš.
Za jednim stolom je sjedila grupica sredovječnih muškaraca i žena u glasnom i živahnom čavrljanju, za drugim sabran mladić u tišini (pogleda uprtog u laptop), a za treći sam se smjestio ja (sa svojim laptopom, kavom i čašom vode). I onda je krenuo muzičko-zabavno-poučni program od te mješovite pjevačke grupe: red religiozno-domoljubnih napjeva posvećenih Kraljici Hrvata i Domovini pa red profanih, prozaičnih i prizemnih komentara o likovima i temama koji svrbe najveći broj hrvatskih seljaka, građana i malograđana. Uz neizostavnog Thompsona bili su spomenuti Kekin i Severina (u, naravno, posve drugačijoj intonaciji), „Možemo“ i još poneka sporedna figura s domaće javne scene. Koja uvijek ima podlogu u šahovnici, bilo u varijanti bijelog polja kao prvog bilo crvenog. Pa je, u tom kontekstu, bilo posve logično (pače i neizbježno) da pjevačka grupa spomene i nadbiskupa Kutlešu (u naglašeno pozitivnoj intonaciji, naravno). Kao važnu figuru hrvatskoga šaha (bishop-biskup, laufer).
Njihov program je trajao oko pola sata. Pjevali su dobro i usklađeno, a govorili su u posve drugom ključu: disonantno, nisko, žene kreštavo a muškarci sivo, upadajući jedno drugom u riječ a unisono se smijući na rečenice s kojima su svi slagali, da capo al fine. Najznakovitiji primjer: sjedokosi muškarac je kazao da je bio na ispovijedi i da je dobio, kao pokoru, deset krunica da izmoli. „Kao da sam ubio predsjednika republike“! Žena kratke kose je na to dobacila: „ Tada bi dobio pohvalu“. Svi su prasnuli u smijeh, muškarci suzdržan, a žene glasan. Baš su se dobro zabavljali, a mene podučavali (nadam se, i tihog mladića s laptopom).
Lica i naličja
Gledao sam im lica dok su, kao pojedinci, izlazili. Kao da su iz komedije na rez prebačeni u žanr drame: ni traga od osmijeha, oči ugašene, smrknut izraz, Psiho-grupnjak je završio, a s njim i ekstatično raspoloženje. Tko zna što ih čeka doma, kakvo stanje i atmosfera, a samo Bog zna što će misliti i kako će se osjećati kada ostanu sami sa sobom pred hladnim ogledalom egzistencije. Ista pitanja možemo prenijeti na mnogo veće grupe, od par tisuća ili nepar stotina tisuća ljudi, recimo, nakon nekog Thompsonovog koncerta. Psihologija grupe i psihologija mase. I parapsihologija za individuu bez para, ljubavi i istinske vjere. Problem dobiva tragikomične dimenzije ako je dotični pacijent hadezeovac, kao jedan splitski, koji je konačno došao jednom našem psihijatru, nakon tko zna koliko alkohola i mjeseci odgađanja, junački sjeo na kauč i gromko ispalio antologijsku rečenicu: „Pitajte me, doktore, šta ‘oćete samo o materi, crkvi i HDZ-u ništa!!!“
Kada su pjevači i pjevačice napustili objekt, krenuo sam uključiti laptop (prije nije imao smisla), pri čemu sam nehotice gurnuo čašu vode i ona se izlila po čitavom stolu. To me je asociralo prvo na Heraklita („Sve teče“), a zatim na moju urbanu intervenciju „NDH2O“, koju sam izveo 10. travnja 1996., na pročelju stare gradske vijećnice na splitskoj Pjaci. Par godina poslije sam tiskao i majice s tom tečnom formulom, par puta sam ih i izlagao, nijednu nisam prodao, a jedna mi je simpatično ukradena. Onda sam dobio priliku od splitske galerije „Kvart“ da formulu prezentiram na jumbo-plakatu (8 x 4m) u Cisti provo, koji je, uz cestu, stajao čitav taj mjesec ožujak. Jedan umjetnik – jedan mjesec, a bilo nas je 12. Od fotografija naših radova „Kvart“ je tiskao kalendar.
Prošla su dva jumbo tjedna kada mi se javio poznanik blizak narodnim masama iz tih krajeva. Da mu se javio rođo koji mi, po njemu, poručuje: „Reci Kuštri da od sada ima kilo pečenog mukte, od Ciste pa nadalje!“ Ostao sam zatečen, ne shvaćajući zašto. „Pa zbog NDH!“, kazao mi je, smijući se, poznanik. Rekao sam mu da i dalje ne razumijem: „Pa piše NDH2O?!“ Onda sam konačno ukapirao: „Ma šta ti misliš, da je netko čitao dalje od NDH na tvom plakatu!“ Nakon sekunde šoka i ja sam se nasmijao stvarnosti u lice, istrgnut vanjskim činjenicama iz svoje unutarnje, umjetničke iluzije. A obećano pečeno nisam konzumirao ni tada ni poslije. Jebiga, tko mi je kriv što sam više gladan razumijevanja nego janjetine.
Kada se prirodni tijek rijeke (od izvora prema ušću) uspori (blatom korupcije, nepotizma, kriminala i nemorala), nastaje bara, baruština, močvara. U njoj žabe krekeću (pod dirigentskom palicom sindroma kuhane žabe), one pametnije i vitalnije su na vrijeme iskočile iz nje (u druge zemlje), a predatori sa stranačkom iskaznicom se tove, dobivajući sve veće stomake i podbratke (kako im karijere i bogatstvo napreduju i rastu). U blatu se valjaju svinje, zadovoljno rokćući (dok ne dođu pod nož smrti), neke su deblje i jednakije od drugih. Znam dvojicu lokalnih prasaca, jedan je veći i deblji, a drugi je manjeg rasta i kilaže. Ponekad su pravi krmci, ali još nisu svinje (mada oba imaju odgovarajuću iskaznicu). Kao Debeli i Još deblji ne mogu biti komični par (kao Debeli Olio i Mršavi Stanlio), njihovi gegovi i replike su posljedica neznanja, prostote i zadovoljstva sobom kao takvima – velikim Hrvatima, katolicima i hadezeovcima. Oni računaju da, budući da su na pravoj strani Vječnosti, nemaju nikakve potrebe za radom na sebi niti bilo kakvim radom. Oni trguju, tramakavaju i presipaju iz šupljega u prazno, smijući se preglasno (iz crijeva) pred prascima iz istog tora, manje debelima (čitaj: vrijednima) od njih.
Dva i po smijeha
Na večernjoj projekciji filma „Svadba“ Igora Šeregija, u splitskom kinu „Karaman“ (kojeg sam gledao nakon popodnevne projekcije američkog filma „Nuremberg“ Jamesa Vanderbilta, u kinoteci Zlatna vrata) čuo sam dva i po kratka polusmijeha iz publike. Tu polovicu polusmijeha pripisujem sebi, a došla mi je nakon replike supruge glavnog hrvatskog prasca (pardon, lika), poduzetnika pred stečajem i očajem (jer mu se trudna kćer udaje za sina srpskog ministra vanjskih poslova). „Upoznala sam ga (supruga, op. A.K.) kad je imao Audi i samo dvije prodavaonice. Diplomu mi je kupio kasnije“. Njen je pandan (supruga ministra) pak studirala (književnost), ali nije diplomirala. Ali najuvjerljiviji ženski lik nije nijedna od njih nego ministrova tajnica Gaga, koja jedina iskače iz plićaka tog djetinjastog filmskog akvarela s previše vode, a premalo boje i kompozicije. Priznajem, još sam jednom rastegnuo usne i to na prvi stih repera Težak Život (drugog ministrovog sina): „Ćale, iziš’o sam iz tvoje kare“. Jebiga, jeste srpski prosto k’o pasulj, ali barem je kratko i direktno pa ne krade vrijeme.
Ukratko, „Svadba“ je film koji se teško gleda i zatvorenih očiju. O soundtracku mogu reći da bih sve priznao, kada bi mi ga pustili sto puta za redom, ali zaista sve! Talibani, zatočeni u Guantanamu, izdržali su sva mučenja ne pisnuvši, ali kada su se američki vojnici te večeri umorili od mlaćenja pa udarili po pivu, pustivši heavy metal da im svira i u metalno srce ih dira, začuli su zapomaganje iz tamnica – talibanski zatvorenici su ih preklinjali da prekinu s tom muzičkom torturom i sve će im priznati! Tako je i bilo (kako stoji u novinskom članku kojem sam vam ga sažeto prepričao). Može biti da sam ja filmski taliban (nobody is perfect), može biti da sam prestrog kao filmski kritičar, a može biti da vidim i čujem tu „romantičnu komediju“ onakvu kakva ona zaista jest. Nimalo fasciniran brojkama koji je prate: nekidan je netko u Splitu kupio milijuntu ulaznicu za taj Balkan block- buster.
„Svadba“ je najgledaniji hrvatski film svih vremena, prešišao je Brešanov hit „Kako je počeo rat na mom otoku“ i potopio „Titanika“ (što pokazuje da nam je voda došla do grla i da se utapamo). Što se tiče župnika iz Novog Travnika, koji poziva na bojkot filma jer je Bog u njemu „predmet sprdancije i igre“, njemu se priviđa: film s pravom ismijava likove pravoslavnog i katoličkog svećenika tj. tijesnu balkansku vezu religije, biznisa, politike i ideologije (koja je otrovan koktel, opasan po zdrav razum i samu vjeru). Dotičnom župniku najvjerojatnije smeta alternativa koju je izabrao mladi bračni par: ekološko vjenčanje u brodici, daleko od svih tih kolektivnih identitetskih kaveza u kojima se koprcaju ostali likovi. I toj ljubavnoj sceni jedino je implicitno prisutan Bog – koji je Ljubav, zar ne?! U svima ostalima ekranom se kreće njegova karikatura, u obje varijante, hrvatskoj i srpskoj.
Pitate, se na kraju, a gdje su tri mušketira. Nema ih; oni su iz drugog filma i druge, u ovoj nema mjesta za njih niti kao hipoteze.
#Ante Kuštre #Balkan #dnevna doza umjetnosti #Split #Svadba
