Vedrana Rudan bila je naša sugrađanka. Jedna od najpoznatijih i najvoljenijih radijskih novinarki osamdesetih godina, kad je njena Primorska poneštrica bila ogledalo pulsa grada… Provokativna je bila tada kao i do kraja svog života. Ali oštar jezik i čvrst stav – koštali su je zaposlenja na Radio Rijeci. Bila je prva novinarka u našoj demokraciji koja je dobila otkaz zbog izrečenih kritika upućenih Franji Tuđmanu…
Nije lako bilo devedesetih biti Vedrana Rudan!
Ali ona je bila od one rijetke vrste ljudi koji niti mijenjaju strane niti klonu duhom.
Našla je načina kako opstati, a ne biti ovisna o vlasti koja drži medije.
Početkom ovog milenija krenule su izlaziti njene knjige – ukupno njih 17, kojima je ostavila neizbrisiv trag.
Najprije „Uho, grlo, nož“, koja je do danas kultna knjiga – vapaj pedesetogodišnje Riječanke, nesretno udane Tonke, koja otvoreno progovara o lošem braku, politici, ratu, poraću i društvenom licemjerju. Knjiga je odmah postala hit u Hrvatskoj, uskoro i treća najprodavanija knjiga na Sajmu knjiga u Beogradu, prevedena je na više stranih jezika i po njoj su rađene kazališne predstave.
Godinu dana nakon prve knjige uslijedila je „Ljubav na posljednji pogled“ – roman o zlostavljanju u braku, kojim je još više proširila krug čitatelj(ic)a. Jer ovo je tek tabu-tema na Balkanu!
Još dvije njene knjige zauzet će i zadržati kultno mjesto u književnosti našeg vremena: „Dabogda te majka rodila“ i „Ples oko sunca“. U prvoj obara kult majke iznoseći obiteljsku situaciju u kojoj svi trpe zlostavljanje koje na kraju svakoga pojedinačno košta života…
„Ples oko sunca“ meni je najdraža njena knjiga. Bez zadrške, ona govori o tegobama odrastanja u siromaštvu u Mošćeničkoj Dragi, o mladosti, željama, braku, djeci, odgoju, starenju, neuspjehu i uspjehu… Njene su rečenice oštre, ali i duhovite. Ne treba ih uzimati doslovno, već prepoznati ono na što ukazuju. A to je uvijek poruka podrške ženama…
Vedrana je, jer od knjiga se na Balkanu ne može živjeti, pisala kolumne u tjednicima. Nikad to nije trajalo dugo, ali bilo je dovoljno za status HZSU-a. Kad su joj u šezdesetoj godini rekli da mora otići u mirovinu, doživjela je to kao još jedan udarac. Ali ubrzo je shvatila da za te dvije tisuće kuna mirovine – ne mora ništa raditi, da one stižu svakoga mjeseca i da ih je Ona već zaradila!
To joj je dalo polet i slobodu za daljnji rad. Popularnost knjiga donijela joj je nove čitatelje kolumni, a britak jezik – pozive za televizijske nastupe.
Radila je i performanse, uvijek prigodom predstavljanja svojih knjiga, koja su bila posjećena gdje god su se održavala. Ti su performansi bili na granici mogućeg – nikad publika nije do kraja bila sigurna je li ono što gleda stvarnost ili igra!
Takva je bila i njena književnost.
Ali i moć uvjeravanja svoje sljedbe u svakojake dogodovštine smišljene u cilju promocije situacija koje opisuje u svojim knjigama.
Društvene mreže, ma koliko opake bile, Vedrani Rudan donijele su golemu čitanost. Bila je ne samo hit književnica – mogla je birati izdavača u Hrvatskoj i Srbiji – već je postala i hit blogerica koju su pratile na tisuće čitatelja. I uzvraćali joj podrškom, obožavanjem, ali i otrovnim, prostačkim i mrzilačkim komentarima.
Ali Vedrana Rudan nije bila na društvenim mrežama, ostajući tako zaštićena od lijepih i ružnih sadržaja. Uživala je u brojkama svojih čitatelja, a te su brojke stalno rasle. Kao i broj reizdanja njenih knjiga.
Sjećam se razgovora koji je u kultnom riječkom antikvarijatu Ex libris s Vedranom Rudan vodio Aleksandar Stanković. Ne sjećam se koja je knjiga bila povod, ali znam da je došlo toliko ljudi da nisu mogli stati u prostor antikvarijata. Takve su navale rezervirane obično za gostujuće autore, rijetko za riječke. Ali Vedrana Rudan i tu je bila izuzetak.
Kao grom iz vedra neba stigla je vijest da je neizlječivo bolesna. Smjelo ju je objavila u svom blogu, koji je nastavila pisati. Tematika su uvijek bile aktualnosti društveno-političkog života, ali sve češće prožete tegobama bolesti.
Narednih smo mjeseci svjedočili njenoj borbi s liječenjem na koje su je – kao svakog bolesnika u sustavu HZZO-a – tjerali zdravstveni protokoli.
Dok je bila zdrava, tekstovi njena bloga bili su redoviti i duži, a nakon operacije i izvjesnog kraja – sve kraći. Ali uvijek jednako oštri.
Divila se požrtvovnosti medicinskog osoblja riječke onkologije, isticala kako te mlade medicinske sestre i braća nemaju privatnog života jer su stalno u bolnici, a za takvu su odanost jako bijedno plaćeni. Organizirala je donacije onkološkom odjelu kojima će se omogućiti veća udobnost bolesnicima na terapiji, sukobljavala se – dok je mogla – sa sustavom i čelnicima sustava, uvijek ističući kako kotačići u svakom sustavu nose najveći teret, a bolesnicima su upravo oni najbliži…
Vedrana Rudan bila je hrabra žena, nezaustavljiva autorica, a to je – svako toliko – platila nekom zaprekom na svom putu. Prvi put pišući na mobitelu svoj blog iz bolničkog kreveta, nije rekla sve što je htjela, ne bojeći se za sebe, već ne želeći nauditi zdravstvenim djelatnicima. Jer sad nije bila sama pred sustavom, iza i uz nju stajali su liječnici, medicinsko osoblje, ali i bolesnici s kojima se družila na kemoterapiji.
U tim bolešću ograničenim mikrosvjetovima razvija se neka tajna solidarnost, neko prepoznavanje po mukama i odanost, zaštitnički odnos… Takav je razvila i Vedrana, ne bježeći od odlazaka u bolnicu i na terapije… Ali uvijek imajući na umu da je kraj tu. Iza ugla…
Vedranu Rudan upoznala sam kao novinarka, razgovarajući s njom u više navrata za velike intervjue u Novom listu. Uvijek smo bile i ostale na Vi, ali smo bile bliske po stavovima i načinu razmišljanja.
Našle bismo se kod nje doma, na Trsatu. Ako je bilo toplije vrijeme, sjedile smo u krovom natkrivenom vanjskom boravku, a zimi unutra uz pucketanje vatre u peći.
Razgovarale bismo nadugo i naširoko, nikad nisam snimala, već sam zapisivala natuknice iz kojih bih složila razgovor i poslala joj na autorizaciju.
Autorizacija je stepenica u novinarstvu koje sam se držala od prvog intervjua koji sam napravila i preporučila bih je svakom mladom novinaru. Ne zato što ne zna napisati intervju. Već stoga što sugovornici često kažu nešto što bi kasnije rekli drugačije ili ne bi rekli uopće. Pa tako dobiju priliku da se izjasne do kraja.
Razgovori s Vedranom Rudan nakon autorizacije uvijek su bili britkiji, duhovitiji, žešći i za čitatelje zanimljiviji. Ona je, naprosto, bila pisac!
I ja sam bila ponosna što je to baš tako.
Naši su razgovori često doticali vrlo osobne teme i zgode, nije sve bilo za novine, kao što nije sve ni za knjige. Ali jedno je neupitno: Vedrana Rudan voljela je svoju obitelj, s posebnom odanošću i ljubavlju prema suprugu. U jednom od razgovora prije bolesti rekla mi je da se nada kako će umrijeti prije njega, jer da svoj život bez njega ne može ni zamisliti…
Znala sam da govori istinu.
Istaknuta fotografija screenshot Moja Rijeka
#Svjetlana Hribar #Vedrana Rudan
