Rambo Amadeus nikada nije pripadao izvođačima kod kojih je lako razlučiti gdje završava glazbenik, a počinje provokator, gdje prestaje humor, a počinje ozbiljna dijagnoza društva. Ni nakon više od tri desetljeća na pozornici ne djeluje kao čovjek koji je naročito zainteresiran za to da publici olakša posao. Ne objašnjava previše, ne podilazi očekivanjima i još manje se trudi uklopiti u unaprijed zadane forme.
Bilo je tako i na Kantridi. Koncert koji je lako mogao krenuti poznatim putem pretvorio se u dva sata glazbe, improvizacije, humora i neobične komunikacije s publikom, koja se nije uvijek odazivala kada ju je Rambo pozivao, ali bi mu se spontano pridružila onda kada bi sama osjetila trenutak. Upravo je u toj nepredvidivosti možda i najlakše objasniti zašto njegovi koncerti ni nakon toliko godina nisu puko ponavljanje provjerenog repertoara.
Dan nakon nastupa razgovor smo nastavili pitanjima o Rijeci, glazbi, publici, humoru, internetu, umjetnosti, ekologiji, kapitalizmu i prostoru bivše Jugoslavije. Rambo ni u odgovorima nije promijenio metodu. Ponekad je odgovorio gotovo telegramski, ponekad jednom rečenicom zatvorio temu za koju bi drugome trebalo nekoliko odlomaka, a onda usput ostavio misao koja vrijedi mnogo više od njezine duljine.
Govoreći o svijetu u kojem je, kako kaže, „vrag odnio šalu“, o umjetnosti prepuštenoj klikovima, liberalnom tržištu koje naziva šibicarenjem i generacijama koje još povezuju Alan Ford i specijaliteti s ražnja, Rambo Amadeus ostao je vjeran vlastitom načinu – ponešto reći ozbiljno, ponešto okrenuti na šalu, a ponešto ostaviti čitatelju da dovrši sam.
U Rijeku dolazite više od trideset godina. Grad se u međuvremenu promijenio, Vi ste se promijenili, promijenila se i publika. Kada danas pogledate Rijeku, prepoznajete li još onu Rijeku u koju ste nekada dolazili? Kako ste je doživljavali tada, a kako je doživljavate danas?
– Ah, muzikantska sudbina je da, kad idete na svirke, uglavnom gledate benzinske pumpe i hotelske sobe, malo tu ima vremena i prostora da se primjete finese u razvoju grada.
Rijeka mi je još na prvi pogled izgledala kao mali Beč na Jadranu, pa meni koji dolazim na kratko, ništa se nije spektakularno promjenilo, srećom. Sve je skladno , funkcionalno i elegantno, baš kao što je bilo uvijek.
A finese, to ćete vi znat bolje, koji tu živite.
Na Kantridi se između pozornice i publike razvila zanimljiva, prilično nenametljiva komunikacija. Publika se možda nije uključivala na poziv, ali jest spontano, kada je sama osjetila trenutak. Je li Vam kao izvođaču upravo takva reakcija zanimljivija od one koju se može unaprijed izazvati?
– Ne uspjevam nikada da se distanciram prilikom koncerta i analiziram uzroke i posledice.
Svaki koncert je za mene avantura, pojma nemam kako će se stvari razvijati, ali fakat da publika bitno utiče na razvoj samog koncerta, ona je integralni dio tog procesa.
Vaši koncerti često djeluju kao razgovor u kojem ne mora svaka replika biti izgovorena naglas. Koliko Vam je važno osjetiti publiku, njezinu pažnju i raspoloženje, i koliko publika može promijeniti smjer koncerta koji ste zamislili prije izlaska na pozornicu?
– Pa koncert nije monolog, nego nekakav dijalog s publikom. Publika utiče jednako koliko i izvođač čini mi se, pa se nikad ni ne zna kako će se stvar razviti.
Na Vašim koncertima lako je u prvi plan staviti humor, improvizaciju, komunikaciju s publikom i sve ono što čini pojavu Ramba Amadeusa, pa možda zbog toga ponekad u drugi plan padne nešto prilično očito – da ste vrhunski glazbenik. Imate li i sami osjećaj da ste tijekom karijere neke druge svoje kvalitete toliko istaknuli da Vas ljudi možda ponajmanje doživljavaju upravo kao glazbenika?
– Čitava današnja popularna muzika je “tandara mandara”, samo jazz scena njeguje muziciranje, pa je zvukom lako odskočiti od uobičajene koncertne kolotečine. S druge strane, moju publiku uglavnom krasi veliki afinitet prema humoru, pa je onda logično da sve drugo pada u drugi plan. Ne smeta mi, jer u publici ipak bude i onih koji vole da čuju i ovu muzičku stranu našeg performansa.
Kod Vas često nije jasno gdje završava unaprijed pripremljen koncert, a gdje počinje improvizacija. Koliko je zapravo slobode na pozornici, a koliko je i ta prividna nepredvidivost rezultat iskustva i vrlo precizne kontrole?
– Pa svaki čovjek može da improvizuje samo u okviru onog što zna. Ali svojski se trudim da zadržim kontrolu, jer čitava struktura koncerta može da pukne kao mjehur od sapunice.
Publika danas na koncert uglavnom dolazi već znajući što želi čuti. Je li posao izvođača ispuniti ta očekivanja ili ih ponekad upravo treba pokvariti?
– Stvari treba unapredjivati. Meni je važno da se razvijam, a na koncertima da zadovoljim i sopstvene kriterijume, to me drži da radim dalje, u suprotnom bih prešao u ugostitelje ili producente. Volim izlazak na binu, za mene je to i avantura i odgovornost.
Već desetljećima humorom govorite o stvarima koje zapravo nisu naročito smiješne. Je li se u međuvremenu dogodilo da je stvarnost postala toliko apsurdna da ju je humoru sve teže sustići?
– Ne kaže se uzalud da je “vrag odnio šalu”. Izgleda da je civilizacija došla do te tačke.
Već se, zbog naše bahatosti i gluposti davimo u poplavama i gorimo u požarima. Tu nema prostora za humor.
Čitava današnja popularna muzika je “tandara mandara”, samo jazz scena njeguje muziciranje, pa je zvukom lako odskočiti od uobičajene koncertne kolotečine
Rambo Amadeus
Nekada ste se proglasili Svjetskim Kilo Carem, a danas živimo u vremenu u kojem se gotovo svatko može sam proglasiti stručnjakom, umjetnikom, influencerom ili autoritetom. Jeste li Vi tada samo malo prerano shvatili kamo svijet ide?
– Valjda, mnoge stvari radim sasvim intuitivno.
Internet nam je omogućio pristup gotovo cjelokupnom ljudskom znanju, a istodobno se ponekad čini da nikada nismo bili sigurniji u vlastite gluposti. Je li čovječanstvo s internetom postalo pametnije ili je samo dobilo mnogo snažnije pojačalo?
– Kroz istoriju čovječanstva je uvijek bilo tako da je samo mali procenat ljudi želio da uči i razvija se.
A internet je bure bez dna, ali ispostavilo se da većina po njemu kopa da bi pronašla informacije koje će je dodatno uvjeriti u sopstvene zablude.
S druge strane, ubrzao je razvoj.
Algoritmi danas u velikoj mjeri odlučuju što ćemo gledati, slušati i čitati, a umjetnici sve češće moraju proizvoditi „sadržaj“ kako bi ostali vidljivi. Kada je umjetnik prestao stvarati djela i počeo proizvoditi sadržaj – i postoji li uopće još jasna granica između toga?
– Umjetnost je početkom dvadesetog vijeka postala prilično precjenjena, djeluje da se u dvadeset prvom vraća na svoje prirodno mjesto. Prije 100 godina je izmedju ostalog služila za branding državama i društvenim uredjenjima, danas je prepuštena klikovima .
Alternativa je nekada podrazumijevala pokušaj izlaska iz sustava, a danas je i „alternativno“ vrlo uredno zapakirana tržišna kategorija. Može li u kapitalizmu uopće postojati prava alternativa ili će tržište na kraju uspjeti prodati čak i pobunu protiv tržišta?
– Ne, naravno, u pravu ste. Sve je postalo roba. Ali živimo u epohi u kojoj će doći do sloma tržišta, jer su resursi na izmaku. Kad stvari krenu da se lome, onda će i potreba za utjehom biti veća. Samim tim će i umjetnost opet dobiti na značaju.
Već dugo govorite o ekologiji, održivosti i našem odnosu prema potrošnji, mnogo prije nego što su te teme postale dio svakodnevnog političkog i korporativnog rječnika. Jesmo li nešto zaista naučili ili smo samo naučili govoriti pravim riječima dok nastavljamo živjeti gotovo jednako?
– Samo komandna ekonomija može riješiti ogromne izazove pred kojima svijet stoji. Ako ostanemo u tržišnoj, uskoro će se kupovati na crpkama i vazduh za disanje.
Nužno je da države barataju novcem i preusmjeravaju ga u geoinžinjering, u suprotnom – prepušteni smo šibicarenju liberalnog tržišta i sve će otići do vraga.
Kada danas gledate prostor bivše Jugoslavije, što nas još zapravo povezuje? Je li to zajednička kultura, jezik, sjećanje – ili smo možda najčvršće povezani zajedničkim frustracijama?
– Pa, ovu urbanu ekipu povezuje smisao za humor, to je ekipa koja je odrastala na Alanu Fordu. Za ove do kojih Alan ford nije stigao, vezivno tkivo su gastronomski specijaliteti sa ražnja, kojima ni ovi sa smislom za humor ne mogu da odole.
Vaše pjesme stare zajedno s Vama i publikom koja ih sluša. Mijenja li se značenje pjesme kada čovjek koji ju je napisao i ljudi koji je slušaju trideset godina kasnije više nisu isti ljudi? I postoji li neka pjesma ili ideja iz mladosti kojoj biste danas najradije rekli: „Mladi Rambo, nemaš pojma o čemu govoriš“?
– Neke pjesme padnu u zaborav, druge dobiju na aktuelnosti poslije nekog vremena.
Nema pravila. Naravno, napravio sam i gomilu novih pjesama – bolje su od starih, samo nešto ih nema u medijima. Ali, dovoljno je poći na moj yutube kanal, ima stvarno puno toga novog. Stvaranje novog, kreiranje, to me zabavlja, mrzim puko ponavljanje istih radnji.
Dugo ste gradili javni lik čovjeka koji se ruga autoritetima, uključujući i vlastiti autoritet. No Rambo Amadeus je danas i sam svojevrsna institucija. Kako se čovjek ruga establishmentu kada primijeti da je, barem pomalo, i sam postao establishment?
– I dvorska budala, ako poživi dovoljno dugo, na koncu se uozbilji pa postane kraljev savjetnik.
Istaknutu fotografiju snimio Kristian Sirotich
#Kantrida #Ljeto na Kantridi #Rambo Amadeus
