Hrabrost je preduvjet svake vrline, a velika (luda) hrabrost je potrebna i velikim kriminalcima za velika zlodjela: kukavički kokošar će se zadovoljiti sitnim krađama, a veliki lopov će ići opljačkati trezor velike banke. Ne možemo, dakle, umaći dimenzijama svoga srca: veliko srce – velika ljubav i malo, ili nimalo straha; malo srce – mala ljubav i veliki strah. Kako sreća prati hrabre, dok kukavice trče za njom i nikada je ne mogu dostići, tako možemo reći da je onoliko ljudi nesretno na svijetu koliko je plašljivih: strah vlada većinom. Da bi se rekla – ili čula – istina, potrebna je hrabrost onog koji je izgovara ili sluša pa je za golu istinu reći ili je čuti potrebno zaista hrabro srce (poput onog Mela Gibsona iz istoimenog filma).
Koliko je puta u Bibliji napisano „Ne boj/te se“ nije moje da brojim ali sve mi se čini da je 365 puta: po jedanput za svaki dan u godini!. „Strah je ubojica razuma“ – ponavljaju inicijantima sestre iz reda Bene Gesserit u „Dini“ sve dok im se to ne usiječe duboko u mozak: tek tada će im pomoći u kritičnim trenucima da ih ne savlada strah ili pokopa panika, koja je smrt razuma. Većina suvremenih ljudi su površni onoliko koliko im je strah dubok: tjeskobno se boje za sutra, obuzima ih anksioznost za preksutra, a depresija hvata zbog onoga jučer i prekjučer. Tako propuštaju živjeti u sadašnjosti, a ona je jedino vrijeme kada istinski živi žive Život. Ukratko, malo je zaista živih, dosta je onih koji su poluživi/polumrtvi, kao virusi koji se množe na granici živog i neživog, i oni su – kao takvi – vrlo podložni utjecajima virusa (Covid je to masovno manifestirao).
Umjetnost u službi istine
Postoje i psiho-virusi pa možete biti zaraženi nečijim strahom, a danas su se, zahvaljujući ubrzanom razvoju tehnologije, nakotile mnogobrojne vrste viralnih (virtualnih) virusa: deep fake news. Uz pomoć AI lako je stvoriti „dokumentaristički“ video o npr. Trumpu ošišanom do gole kože (poput budističkog monaha) kako se iz Ovalnog ureda pokajnički obraća emigrantima i moli ih za oprost, dok Melanija stoji pored njega u odori časne sestre nekog katoličkog reda jer je neopozivo odlučila zatvoriti se u samostan. Ili Plenkovićevo obraćanje naciji s izjavom o abdikaciji. Mnogi u svijetu (pa i kod nas neki) vjeruju da su sve snimke raketiranja Jeruzalema i Tel Aviva lažnjaci, da je sve to film za globalne narodne mase, i da se Izraelci dobro zabavljaju na tulumima dok se na nebu iznad njihovih gradova odvija režirani ratni spektakl sa specijalnim svjetlosnim efektima. Ukratko, danas je teže nego ikada razlikovati istinu od laži.
U tom smislu, danas je uloga umjetnosti u društvu nikada značajnija, a odgovornost umjetnika nikada veća. Jer ona po/kazuje istinu na svoj način, služeći se pri tome i lažima tj. fikcijom. Dobra i zato prava umjetnost će se nastojati približiti Istini što više, ali nikada ne smije do kraja jer tada bi prestala biti Umjetnost, a postala bi Vjera ili religija. Ako se to uopće može izraziti brojkama, takva umjetnost će imati u sebi najmanje 70% istine, a 30% laži/fikcije. Kada bi neki film i došao recimo do 96% istine – tko bi ga uopće gledao?! Takav bi doživio totalni fijasko na blagajnama. I zato sistem ne dozvoljava tu mogućnost, zato i postoje producenti, distributeri i ostala im bratija.
Španjolski film „Marco“ redateljskog dvojca Aitor Arregi i Jon Garano (poznatima po filmu „Div“) cijelu svoju naraciju i strukturalnu konstrukciju grade oko jednog stvarnog i fascinantnog lika, karizmatičnog Enrica Marca koji je decenijama tako uvjerljivo i uspješno lagao španjolskom narodu da je bio u koncentracionom logoru u Njemačkoj da je postao i voljenim i cijenjenim predsjednikom španjolske Udruge žrtava holokausta. Kao takav je održao bezbroj predavanja osnovcima, srednjoškolcima i studentima diljem zemlje, nastupao na televiziji, držao govore u raznim obljetničkim prigodama, a zamalo se – pri jednoj takvoj – osobno upoznao i s tadašnjim premijerom socijalističke vlade, Zapaterom.
Tko zna dokle bi se bio vinuo, budući da je umro u 101. godini (koliko minuta i traje film o njemu), da nije bilo jednog čovjeka, povjesničara Benita Berneja, koji ga je razotkrio. Bio je to šok, ne samo za njegove najbliže suradnike (koji su stvarno bili u logorima) i njegovu obitelj nego i za čitavo španjolsko društvo. Istina, kada se otkrije, uvijek djeluje šokantno pa i apokaliptično (Apokalipsa i znači Otkrivenje), potresa i pokreće samo/ispitivanja. Marco je učinio jako puno za sve španjolske zatočenike njemačkih logora smrti jer ih je učinio vidljivima i čujnima cijelom društvu koje za njih nije ni znalo radi frankističke politike ignoriranja španjolskih žrtava nacizma. Kao rođeni storyteller Marco je svima nadahnuto pričao njihovu priču – kao svoju vlastitu – i ona je djelovala na sve, od dna do vrha društva.
Laž u službi umjetnosti
Imao je smisla za potresne detalje iz logora, gotovo na kinematografski način, dobro je montirao svoje slikovite riječi u sekvence koje pokreću empatiju i suze pa se pamte cijeloga života; kao da je bio Eisensteinov i holivudski đak u isti mah. Pri svemu tome nije sebi priskrbio nikakvu novčanu korist, samo je bolje jeo i pio po hotelima za vrijeme svojih turneja. I stalno u medijima, često u centru pažnje, voljen i uvažen – do čega mu je bilo najviše stalo. Ali zar svi mi, tko više – tko manje, ne želimo biti voljeni i važni drugima?! Zar u svakome od nas, kao što reče jedan od redatelja u razgovoru poslije filma, ne čuči jedan mali Marco?! Svaki psiholog će potvrditi da u mnogima od nas (ako ne baš u svima) čuči jedan mali (ili mala): mali, tužni i uplakani dječak (ili djevojčica), željan majčine ljubavi i utješnog zagrljaja te očeve riječi i prihvaćanja. Želi da ga vide i čuju takav kakav je, da može slobodno pokazati svoje emocije, bez straha od kritike, odbijanja i osuđivanja.
Marco je na društvenom planu dobio što je želio: pažnju i odobravanje i toga mu nikada nije bilo dosta (do kraja života se borio da se čuje njegova priča o svemu tome) jer nikada i nikome toga ne može biti dosta, ako je toga bio uskraćen kada mu je to najviše trebalo – u ranom djetinjstvu. To ostavlja veliku crnu rupu u tom malom ljudskom biću koja kasnije guta svu svjetlost reflektora kada to isto biće, sada u godinama, stupi na javnu scenu. Marcov otac je napustio njega i majku, ona je kasnije završila u umobolnici, on ju je tamo često posjećivao. U svijetu ludila sve je moguće, biti svatko i biti svugdje, nema granica između stvarnosti i fikcije, a kamoli čuvara s osima na njoj. Marco nije mogao biti netko – on sam – pa je bio netko Drugi: bivši logoraš koncentracionog logora, dakle, žrtva. A žrtva je i bio jer je bio zatočen u svome unutarnjem logoru, u svome filmu. To što se, kao mladić, dobrovoljno prijavio u radnu brigadu i otišao raditi u Njemačku, ne mijenja bitno na stvari. Na koncu konca, njegov unutarnji scenarist je izabrao ulogu logoraša, ne njegova naci-čuvara ili nekog kriminalca. Otuda, iz te njegove bazične (iako teško ranjene) dobrote zračila je i uvjerljivost njegovih priča i zbog nje je bio drag mnogima.
Autori nisu unijeli u film tu epizodu iz Marcova djetinjstva iz opravdanih filmskih razloga: ona bi učinila Marcovo ponašanje objašnjivim, dala bi konačan odgovor zašto je to činio (ili bismo ga mi doživjeli konačnim) i ostavila bi tako film bez onih znakova pitanja u oblačićima nad glavama gledatelja, dugo nakon projekcije. Nešto mora ostati neizrečeno/ nepokazano da bi na životu ostala tajna, misterij koji pokreće znatiželju i sve ljudske potrage za onim skrivenim a čovjeku za život bitnim. Kada bi sve bilo transparentno i dovršeno, bio bi to strašan svijet neumoljivih brojki (1-0-1-0…) i mi bismo svi živjeli u računalnom koncentracionom logoru. Slobodnoga čovjeka, s imenom i prezimenom, od logoraša tog tipa razlikuje samo broj: U tim logorima ljudi su pretvarani u brojke, zato su im nacisti i tetovirali brojeve na rukama.
Koncentrirajmo se na ovo pitanje: jesmo li već pred vratima takvog Svijeta?
#Aitor Arregi #Ante Kuštre #dnevna doza umjetnosti #Jon Garano #Marco
