Ovoga vikenda smo razgovarali s Ivom Vičićem, profesionalnim snimateljem zvuka, glazbenim producentom i disk-džokejem koji također djeluje pod umjetničkim imenom DJ Arexx.
Za vrijeme svoje dugogodišnje karijere Vičić je surađivao s The British Libraryjem oko arhiviranja zvukova prirode koje on snima, ali je i sam producent ambijentalnih albuma koje objavljuje na svojoj Bandcamp stranici, a na internetu se mogu pronaći i njegovi DJ mixovi. Osim Vičićevog stručnog pojašnjenja njegovog postupka skupljanja zvuka, u ovome se razgovoru Vičić dotiče i povijesti elektronske glazbe u Rijeci, ali i utjecaju rada u prirodi na njegov život kao i njegovih nadolazećih projekata.
Kako biste opisali postupak Vašeg skupljanja i arhiviranja zvukova?
Snimanje ili bilježenje, postupak prikupljanja zvukova ambijenta ovisi o onome što se želi snimiti.
Ako želim snimati u zatvorenom prostoru, primjerice interijer u nekom povijesnom objektu ili recimo industrijskoj hali pristup i planiranje su različiti od snimanja vani, npr. u prirodnom okruženju.
Na otvorenom ste uvijek na udaru elemenata. Primjerice vjetar, vjetar je uvijek neprijatelj i onečišćuje audio snimku. Za borbu s vjetrom imamo razne košare za ovjes mikrofona i tekstilne navlake, to su oni karakteristični „čupavci“. Oni služe za usporavanje brzine vjetra oko mikrofona i preuzimanja energije gibanja, mehaničke energije, odnosno pretvaranja iste u toplinsku energiju trenjem. Mikrofoni su osjetljivi na vibracije, pogotovo ovi visokoosjetljivi koji se koriste za snimanje ambijenata, ovi koje ja najčešće koristim. Svako potresanje unosi neželjena izobličenja. Možda će ovo biti razumljivije ako se prisjetimo gramofonske igle koja nije ništa drugo nego osjetljivi kontaktni mikrofon koji prikuplja vibracije s gramofonske ploče i pretvara ih u električne signale. Ako udarite ili dodirnete gramofonsku ploču dok je igla na njoj dobijete neželjeno izobličenje. Meni je gramofon zapravo najdraži kontaktni mikrofon, što ne čudi budući da sam u pro svijet zvuka i ušao kao DJ i vinilne ploče mi nekako predstavljaju materijalizaciju zvuka. Zvuk i vibracija zvuka upisani su direktno na vinil. Vrlo jednostavno i vrlo efektno i totalno prirodno, kozmički ako hoćete. Zvuk koji prožima materiju i utječe na nju kao što to i je zapravo, sve je vibracija, sve ima frekvenciju.
Dakle snimanje vani je izazov, uvijek. S druge strane snimanje u interijeru ima druge probleme kao što je jeka odnosno akustika prostorija. Ovisi što se snima ali na to se uvijek mora paziti. Ako snimate komorni orkestar jeka je neophodna (chamber room), ali ako snimate dijalog onda ga želite dobiti što čišćeg, što direktniji zvuk s minimalnom jekom. Isto tako je i ako snimate za zvučne efekte. Morate slušati, imati osjećaj, eksperimentirati, imati vremena…
Još jedan veliki problem snimanja vani je osipanje polja ili pojednostavljeno rečeno tihi izvori zvukova. Ovdje mislim na ambijentalne prirodne zvukove, a ne primjerice na prolaz kamiona ili vlaka. Čim ste vani tlakovi na mikrofonsku membranu opadaju, slabi su i fini to signali, tihi, često udaljeni. To znači da vam treba vrhunska oprema, najfinija, tj. najskuplja da uopće krenete ozbiljnije. Prirodne zvukove je najteže snimati. Jedno od rješenja je doći bliže izvoru zvuka ali ako snimate divlje životinje često to nije lako. Tu je sad već i vještina presudna, a ne isključivo tehnika. Ta vještina je priča za sebe i radi se o iskustvu, poznavanju prirode i osjećaja za životinje, elemente… i sad, kad sve to nekako dovedete u sklad i dobijete priliku da snimite nešto rijetko onda proleti avion i zagadi vam snimku. Treba imati malo i sreće. Aviona ima previše na nebu i općenito zagađenja bukom. To je nešto od čega je jako teško pobjeći u današnjem svijetu ako snimate zvukove prirode.
Evo to vam je kratki uvid s čime se sve ja nosim pri snimanju. Nakon snimanja slijedi studijski rad odnosno preslušavanje, pročišćavanje ako je potrebno, montaža i pakiranje za određenu namjenu ili upotrebu. Primjerice ako radim zvučnu sliku nekog krajobraza onda „pakiram“ u duge formate da bude za slušanje i opuštanje, nešto kao LP glazbeni album. Ako pak radim zvučne efekte za industriju zvuka, zvučni dizajn, multimediju ili filmske pozadine onda su zvukovi direktniji i kraći i moraju imati upisane potpodatke (metadata). Pri snimanju dijaloga za doku film ili ENG šaljem izvorne snimke (RAW) što je super.
Što Vas je, osim britanske elektronske klasike, navelo putevima prirode?
Pa ne znam, ja prirodu ne doživljavam kao nešto u što se ide kao u kino ili kazalište ili u shopping centar, zabavni park. Oduvijek sam u njoj. Ne znam kako to drugačije reći. Shvaćam da u današnjem svijetu društvo ima potrebu sve pakirati i trpati u formu, ladice, da se lakše proda, ali meni je to suludo. Kao da smo prikopčani u neki matrix pa se onda iskopčamo i idemo u prirodu, prebolesno. Razmislimo malo.
Dijelom i ovo što radim „približava“ ili skreće pažnju, podsjeća i širu javnost na tu prirodu. Također ju i na neki način „pakira“ kao proizvod, jasno mi je, ali ipak meni svijet oko nas nije odvojen na prirodu i neprirodu. Primjerice jednako volim biti i u nekom postindustrijskom okruženju kojih Rijeka ima napretek. To je isto priroda. Volim proučavati kako se razvija simbioza tih industrijskih artefakata, objekata i živog svijeta koji buja, kako zelenilo preuzima i kreira jedno meni potpuno inspirativno okruženje, zeleno i ruzinava boja željeza, tako skladno… Valjda to taj „techno“ u meni, taj nekako detroitski romantizam dolazi na svoje. Nekako Rijeka mi ima tu univerzalnu vibru tog „techna“, te (post) industrijske baštine, te moćne povijesti, techno romantizma. To je totalno i British electronica štih, da, koja je isprepletena zvukovima ambijenata i prirode i ima i tu „dreaming“ notu. Ja to vidim i osjećam u riječkim objektima, snimam, ludujem za tim, bilježim, radim i art izložbe u galerijskim prostorima, muzejima… produciram vlastitu glazbu inspiriran time…dok s druge strane ta druga „priroda“ ili ipak prva, ta šuma, planina, more, da, tu sam doma. Kužim ju, osjećam, čujem, vidim detalje, gledam i čudim se beskrajnoj mijeni, pozornici koja nikad ne miruje.
Inspirativna je, moćna i ljekovita… upravo kao i zvuk koji posudim od nje.
S obzirom na bogatu povijest riječke glazbe svih žanrova, možete li nam predočiti kakav je utjecaj na grad ostavila elektronska glazba?
Mislim da će se to tek vidjeti. Polako se počinje shvaćati koliko toga je Rijeka imala, dala. Prvi elektronski komad na prostorima cijele bivše Jugoslavije napravljen je dijelom upravo u Rijeci, točnije u studijima Radio Rijeke. Radi se o Miletićevoj „Lamentaciji za violu i elektroničke zvukove“ . Tu govorimo o davnoj 1962. Uz kasnije Sakačeve eksperimente s elektronikom, opet u istoj kući, temelji su izvrsni. I sam sam s dragim prijateljima s radija sudjelovao na istraživanju, odnosno analogno digitalnom transferu tih radova. Nešto od toga je izdano na CD-ima Croatia Recordsa, a nešto na duplom CD-u u čast 70. obljetnice Radio Rijeke.
Kad se sjetimo da su neki od prvih računskih centara (za potrebe riječke industrije) u bivšoj državi bili upravo ovdje, to budi maštu i tko zna što će sve isplivati s vremenom. Neki od programera su kreirali i elektroničku glazbu tada, a nešto o tome je spomenuto u knjizi „Kako čitati grad kroz bajtove i piksele“, izdanoj od Peek&Poke muzeja u 2017. godini.
Sam sam sudjelovao s prijateljima i u kreiranju prvih elektronskih techno skladbi nastalih u Rijeci, ovaj put inspiriranih „Techno revolucijom“ koja je, krenuvši iz Detroita, naišla na plodno tlo u Europi i osvojila svijet još početkom devedesetih. Na početku smo koristili Amiga kompjutere.
Ako se vratimo desetljeće unazad u osamdesete i pobrojimo koliko je tada riječko područje imalo otvorenih diskoteka (opet najviše u bivšoj državi) ne znam je li potrebno što više reći o utjecaju elektronike na Rijeku. U diskotekama se tada svira disco, funk, Italo disco i srodni plesni žanrovi koji su ništa drugo nego više ili manje pop elektronika. Tada je to bio standard, normalna stvar.
Zasigurno su i Denis&Denis ostavili neizbrisiv trag u cijeloj bivšoj državi, a znam da su i na nas, tadašnje riječke klince itekako utjecali. Šteta što se na tome ne gradi sadašnjost. Šteta što se puno toga što sam naveo ni ne zna, ili ne želi znati, nije mi jasno. Toliko toga ima, toliko vrednota, da bi mogli danas graditi cijeli imidž grada u tom pravcu. Mislim na glazbeno-scenski imidž Rijeke kao značajne urbane jezgre ili možda više nije tako danas pa nije bitno, ne znam, ipak ima ljudi koji rade, trude se i dalje.
Kako god, ipak je to riječka povijest, vrijedna baština, nažalost kao i mnoga druga marginalizirana, potisnuta, imam feeling da se nastoji zaboraviti.
Kakve mogućnosti pružaju Rijeka i okolica po pitanju raznovrsnosti okoliša i prirode?
Grad sa širom okolicom je na specifičnoj geografskoj lokaciji. To je, jasno, još od prapovijesti, gdje se i tad nekako sve se sjeklo, putevi, civilizacije… Ovdje se također susreću mediteranska i kontinentalna klima, planinska šuma i more. Uz ovakav reljef i obilje vode, kanjone, visoravni formirane povlačenjem ledenjaka u posljednjem ledenom dobu, planine, kraškim terenom punim ponikvi, rasjeda, speleo objekata, pa meteorologijom, burom, kišom, suncem… mogućnosti su ogromne.
Smiraj šuma i prirode koja neometano ide svojim putem neovisno o čovjeku nude puno prilika za razvijanje spiritualnosti. Je li vaš kontinuiran rad u takvim okolnostima doprinio promjenama u vašem svjetonazoru?
Pa kako sam rekao već prije ja sam u „prirodi“ od malena, cijeli život. Nebrojeno vremena sam provodio sa svojim psima u šumama još kao dijete.
Igrali smo se često, još kao djeca, u zelenom ili djelomično zelenom. Sigurno je i to utjecalo na oblikovanje moje, kako kažete, spiritualnosti.
Meni je to okruženje normalno i ugodno. Ljudima često nije. Neki se boje i zaziru od te prirode, divljine, ne poznaju ju. Ne znam koliko puta su me pitali primjerice u planini:„Što idete sami?“; „što vas nije strah divljih zvijeri, noći?!“, itd. Najiskrenije nije. Meni je to ispunjenje, cjelovitost ili ta spiritualnost ako baš hoćete. Zateći se u noći sam u planinskoj šumi, kad su ti sva čula otvorena na max., kad si prijemčiv i u „frekvenciji“ s okolinom, a ne zasićen smećem kojim nas zatrpava civilizacija, e pa to je iscjeljujuće, da, svakako mijenja svjetonazor.
Istina, jasnije „vidiš“ bitno, osjećaš se povezan sa svime, kozmosom, energijama, životom, dio si toga…
Za koji biste događaj koji se odvio za vrijeme vašeg boravka u prirodi rekli da ćete zapamtiti za cijeli život?
Za mnoge… susret s nekim divljim zvijerima, ali i „običnim“ divljim životinjama zna biti vrlo upečatljiv.
Susret s vukom, medvjedom… toliko je toga… Izgubiti se svjesno ili nenamjerno u planinskim i šumskim bespućima, pogotovo zimi, u magli, na biciklu kad imaš samo kartu i kompas sa sobom i ništa drugo je pravo iskustvo. Zatim i ronjenje u apnei, na dah, je vrlo intenzivno iskustvo kad posegneš do granica. Ja sam bio dobrano u tom svijetu ronjenja.
Što si više u ekstremu to je iskustvo jače, to je sigurno, produbljuje svjesnost, ali ne treba riskirati, ja najčešće ni nisam namjerno, neki put jednostavno ti se desi, nađeš se u tome. U divljini treba izbjegavati rizik, dobro se pripremiti, organizirati i biti dobro i u glavi.
Kakvi su Vaši planovi za budućnost u vezi prikupljanja, arhiviranja i korištenja zvukova prirode i elektronike?
Zvuk te uvijek iznenadi. Vodi te. Uvijek je nešto novo, drugačije čak i ako je isti „motiv“ koji snimaš.
Dosta se toga mijenja danas, u ovom dobu. Jako su velike promjene u prirodnom svijetu, životinjskom, ljudskom. Što su klimatske promjene intenzivnije tako su i zvukovi drugačiji, ne samo u životinjskom svijetu nego i prirodne pojave. Evo svjedoci smo čudnim olujama, vremenskim ekstremima…nastojim snimiti što više materijala i staviti više toga „online“. Probat ću približiti te snimke javnosti još više. Ljude zanima. British Library redovito dodaje u svoj katalog moje nove snimke iz prirode u obliku LP albuma, ljudi slušaju…
Što se autorske glazbe tiče, glazbene produkcije, radim na novim materijalima i na jednom konceptualnom albumu koji će biti cjelovita priča u pomalo soundtrack štihu. Glazbeno atmosfersko istraživanje koji te obuzme i odvede u taj „film“.
Imam puno „čudnih“ snimki koje prikupljam za elemente tog albuma. Zanima me i taj antropološki element tribalizma i šamanizma, nešto što pokušavam istražiti i prikazati kroz glazbu na neki svoj način, opet na tragu nekih glazbenih pravaca koje slušam. Glazba je super jer možeš dati kreativnosti i mašti na volju, ne moraš poštivati dokumentarizam, biti točan kao kod snimanja ali glazbena produkcija traži jako puno vremena ako su ti standardi visoki.
Istaknuta fotografija: Goran Šafarek
