Izložba o našim značajnim drugima u prvom našem pet friendly muzeju

Uz izložbu: Bane Milenković: Kuleri, šmizle, foteljaši – izbor iz ciklusa Pas i Životinje, Etnografski muzej, Zagreb, 2. travnja 2025. do 1. lipnja 2025.,kustosica Gordana Viljetić

U okviru izložbenoga projekta Intimni prostori svakodnevice (2023. – 2025.), čija je autorica ravnateljica Etnografskog muzeja Zvjezdana Antoš ,Etnografski muzej odlučio se u umjetničko-komplementarnom segmentu predstaviti izbor iz zoo-opusa slikara Baneta Milenkovića (Novi Sad, 1963.), i to odabrane radove iz ciklusa Pas i Životinje te niz novih radova, kako navodi kustosica Gordana Viljetić, nastalih povodom prvog predstavljanja umjetnika u Etnografskom muzeju. Pritom izložbu čini i kraći etnografski film u formi intervjua s autorom, s naglaskom o nadahnuću ne-ljudskim Drugim, a to su u prvom redu psi, zatim mačke, ribe i ptice, te što to znači živjeti sa životinjama, svojevrsnim kulerima, šmizlama (iron. ženska osoba koja teži pomodnostima i koketiranju; prenemagalica, ulizica, dodvorica, laskavica, ulagivačica; ili kao što navodi Nives Opačić –  „Šmizla ima svakojaka značenja i pomalo je neuhvatljiva.“) i foteljašima kao odrednicama njihovih karaktera, kako je njihov osebujan personality ovom trijadom savršeno opisao sâm umjetnik. Izložba je pritom otvorena uoči Svjetskog dana napuštenih životinja, 4. travnja, kojih je nažalost sve više, a tragična su svjedočenja i veterinara kako im često dolaze obitelji kako bi eutanazirali (usmrtili) zdravu životinju jer u tome vidi jedini mogući način da se riješe skrbi nad životinjom koji su uglavnom kupili.

Krenimo u izložbeni prostor tekstualno. Natuknicu pas, Boria Sax u svojoj knjizi enciklopedijskoga formata Mitski zoo (2001) otvara Shakespeareovim Macbethom (III, 1) – citatom koji je ilustriran reklamom s početka 20. stoljeća koja prikazuje psa i gramofon sa zvučnikom-“rogom”s reklamnim sloganom His Master’s Voice koja autorovom animalističkom interpretacijom snižava pasji ugled koji je stekao realnom (i proverbijalnom) vjernošću. U enciklopedijskom uvodniku Boria Sax uspostavlja klasifikaciju životinja na metamorfozirane životinje (tako, primjerice, ističe da vuk u indoeuropskim mitovima i predajama figurira kao najčešća plemenska životinja-predak ili kako su vjenčanja ljudi sa životinjama često inicirala osnivanje plemena te dok je nekoć sposobnost zoometamorfoze/zoometempsihoze bila oznaka velikoga šamana, u urbanim kulturama strogo se počelo diferencirati antropološko od zoološkog; primjerice, u Ovidijevim Metamorfozama zoometamorfoza uglavnom se upisuje u kôd kazne); božanske životinje (prvotna zoomorfna božanstva modificiraju se u monoteistička antropomorfna božanstva); demonske životinje (u okviru čega kao tipičan primjer navodi slučajeve demonomanije kada je držanje kućnih ljubimaca pa i hranjenje životinja moglo inducirati sumnju za vještičarstvo); satiričke i političke životinje. Primjerice, kao ilustraciju uporabe životinja u propagandi i jeziku mržnje upućuje u natuknici o vuku – koju otvara Plautovom (Hobbesovom) apoftegmom Čovjek čovjeku vuk. No, zooetičar Nikola Visković dodaje da vuk obično uzor bestijalnosti nije takav kakvim ga zamišljamo; on je društven, odan čoporu i spolnom partneru, brižan roditelj, poštuje teritorijalne granice vučjih skupina, u međusobnim sukobima ne mrcvari i ne ubija protivnika ako se ovaj povuče ili pokori.

Bane Milenković na svojoj izložbi Kuleri, šmizle, foteljaši – izbor iz ciklusa Pas i Životinje ne ulazi u arhetipologiju životinja, bavi se, kao što i naslov izložbenoga projekta glasi, antrozoološkim fenomenima – kako je to živjeti sa životinjom, što nam sve njezin pogled u svakodnevici donosi i kako se mi sami mijenjamo u odnosu na životinju (ne-ljude, kako bi odredila kritička animalistika). Uglavnom, riječ je o crtežima i kolažima nastalima od kraja 90-ih godina do danas. Izložba je u medijima pritom bila najavljena zanimljivim podatkom da  slikar Bane Milenković nikada nije naslikao ljudski portret, da je apsolutni poklonik pasa, tako da je njegov atelje pun slikopasa, crtežopasa. Tu su naravno i ribe, kitovi, ptice, mačke (npr. jedna mačka u plavom) tijekom više od 30 godina duge slikarske posvećenosti uz, naravno, druge dvije teme koje provlači u svom slikarstvu – brodove i biljke. Kao što je istaknula kustosica Gordana Viljetić, uz crteže u navedenom izboru mogu se vidjeti i dva ulja na platnu na izložbi – akvarij s ribicama, koji je nastao kao plod umjetnikove zoomašte (dvije ribice, jedan zlatna i jedna crvena, i još jedna između njih boje vode u akvariju postavljenom na crnom visokom postolju, a na pozadini ništa – zid koji kao da nastaje kao metafora i metonimija njihova zatočeništva), i pritom i portret njegovoga prijatelja psa Clooneya, crnog korgija koji je dobio glumačko ime. Pritom tu je i crtež „Pas mačka“, nastao kao hibridno biće između psa i mačke, što je umjetnikova posveta tom suživotu. Radove s motivima životinja radi uglavnom u tehnici kolaža i crteža, kako je u razgovoru s umjetnikom napisala Romina Peritz Körbler (usp. Jutarnji list, 2. travnja 2025.). Umjetnikovim riječima: “To je jedna tehnika koja je topla, intimna. Mislim da je bitna ta neka neposrednost, taktilnost i nekakva materijalna osjećajnost koja me vuče na životinju. Ta toplina materije i izražaja. Kolaži su inače taktilni, neposredni i spontani kao tehnika. Bliža mi je za izraziti taj svijet životinja, pogotovo pasa.”

Kao što navodi kustosica Gordana Viljetić, upravo segment života s kućnim životinjama izvrsna je paradigma koja može osvijetlili izložbeni projekt Intimni prostori svakodnevnice dr. sc. Zvjezdane Antoš, ravnateljice Muzeja, koji je u svom komplementarnom segmentu dao niz umjetničkih izložbi, tako da je sada upravo bila idealna prilika da se dom promotri i kroz prizmu suživota sa životinjama, kao što bi rekla Ana Horvat, suživota sa subićima, s kojima dijelimo životni prostor i koji nam oblikuju svakodnevicu.  Inače u Etnografskom muzeju u Zagrebu postavljena i prva naša etno­zoološka i antrozoološka izložba O životinjama i ljudima (auto­rice, kustosice: Željka Petrović Osmak, Tea Rittig Šiško, Gordana Viljetić), što nažalost nije bilo medijski prepoznato. Navedena izložba, i izložbenim i kataloškim segmentom koji nije formiran samo kao enumeracija izložaka već je urednički oblikovan i kao zasebna monografija i kojemu ću se vratiti nešto kasnije, trasirala je put od etnozoologije o ulozi životinja u hrvatskoj etnotradiciji, od svagdana do blagdana, pa sve do viševrsne etnografije, uklju­čivši tako i plesni performans O premještanju ljudi i ostalih živo­tinja i performans Skhole (autori i izvođači: Irena Boćkai i Roko Nakić)17 u popratna događanja.

Ovaj kratak prikaz o ovoj velikoj izložbi što se tiče teme, možemo završiti slikarovom izrekom: „Životinje obožavam. Moj česti slikarski motiv. Mislim da je upravo čovjekov odnos prema životinjama pokazatelj ljudskosti i civiliziranosti.“ Kao što smo mogli saznati na otvorenju izložbe, supruga Lidija Šaler također je slikarica i zajedno se brinu o nekoliko pasa, a imaju i registriranu uzgajivačnicu korgija. Imaju četiri psa, sva četiri pasmine Korgi Cardigan, a njihova najmlađa ljubimica-prijateljica Sofi prisustvovala je otvorenju izložbe. Sâm umjetnik ističe da su korgiji keltski psi, 3000 godina stara pasmina (riječ je o specističkom tretiranju domaćih životinja navedenim nomenklaturama), a korgije gleda kao čudesan spoj slike i skulpture. Podsjetimo da su na izložbi Pas u hrvatskoj likovnoj umjetnosti od 19. stoljeća do danas 2013. godine (kustosice: Dajana Vlaisavljević i Snježana Pavičić, Galerija Prica, Samobor) bili zastupljeni duhoviti kolaži Baneta Milenkovića i njegove papirnate figure, čak sedam radova pasa.

I završimo arhetipološki, kako smo i započeli. Upućujući kako je o vezi psovke s kultom zemlje i kultom psa pisao Boris A. Uspenski, Josip Užarević u svome propitivanju fenomenologiji psovke, odnosno teorije psovke, pridodaje kako nije sasvim jasno znači li psovati “nazivati nekoga psom” (psovka ima isti korijen kao pas), kao što sugerira Ignacije Gavran, ili možda “ponašati se kao pas, na način psa”, te zaključuje kako se vjerojatno obje perspektive prožimaju. Ignacije Gavran ističe kako se nerijetko u smislu bludnih psovki javljaju i specistički zoonazivi, a najčešće kuja (kučka), pas te npr. prč (jarac), pastuh, kobila, magarac.

Inače Etnografski muzej je prvi domaći pet friendly muzej, tako da su mnogi na izložbu dolazili sa svojim psećim kućnim prijateljima. Naime, ove godine Etnografski muzej obilježava desetu godinu otkako je postao prvi domaći pet friendly muzej. Nije slučajno da svoj tekst za izložbu kustosica završava sljedećom rečenicom:

Kad sam umjetnika pitala bi li mogao biti još bolji čovjek svojim psima, nije dvojio, samo je dodao. „Kao i ljudima“.