Povodom umjetnosti performansa u okviru Multimedijalnoga kampa 2023. – Lovinačke večeri performansa – Rasoja, Smokrić

Zapis o ovogodišnjoj manifestaciji UKE (Udrugu kultura i edukacija) 2023. možemo otvoriti pitanjem zbog čega se ne ulažu napori u „liječenje“ našega planeta već se ulažu napori za odlazak na Mars? Fizičarka, ekološka aktivistkinja, eko/feministkinja Vandana Shiva, poznata po ekofeminističkom pokretu Chipko, a još poznatija kao žestoka kritičarka Monsanta, osnivačica Navdanye, pokreta za slobodu sjemena i bioraznolikost planeta Zemlje, u svojoj knjizi Oneness vs. the 1%: Shattering Illusions, Seeding Freedom (2020)ističe sljedeće: „Klimatske promjene nisu samo globalno zatopljenje na koje je mehanički odgovor ‘globalno hlađenje’ eksperimentima geoinženjeringa koji uništavaju život. Klimatske promjene su poremećaj Zemljinih procesa kroz koje ona regulira klimu. Posljedica ovoga poremećaja je klimatski kaos i ekstremni i nepredvidivi događaji.“ U tome smislu kada govorimo o financijskoj moći koja je potrebna kako bi se uložio napor u „liječenje“ našeg planeta (vrijeme za sprečavanje globalne kataklizme odavno je prošlo, kako to ističe npr. Greenpeace) vidimo da trud korporacija u tome u potpunosti izostaje. Međutim, svjedočimo velikim korporativnim ulaganjima u istraživanje svemira, napore za odlazak na Mars, kao da je prioritet dugoročno napuštanje Zemlje. U tome smislu sve se više govori i o globalnom nestanku pčelu, a znanost navedenom fenomenu daje ime Colony Collapse Disorder (poremećaj kolapsa kolonija ili CCD poremećaj) te studije pokazuju da je krivac glifosat, aktivna tvar herbicida Roundup, koji se danas masovno koristi u proizvodnji GMO usjeva, kako je to još prije desetak godina upozoravao Marijan Jošt. Ili kao što navodi Harari: Umjesto da se bojimo asteroida, trebali bismo se bojati samih sebe.

No, krenimo na Udrugu kultura i edukacija – UKE, koja je osnovana, kako Kruno Jošt, organizator Udruge, ističe na web-stranici uke.hr, u cilju promicanja, razvitka i unapređenja transdisciplinarnih strategija u kulturi i održivom razvoju. Sve navedeno promovira Kruno Jošt sa svojom obitelji u Lovincu, i to u održivoj kući, ekologiji na razini vlastitoga koncepta održivosti. Udruga u svojoj transdisciplinarnosti, među ostalim, organizira Lovinačke večeri performansa u sklopu Multimedijalnoga kamp (MMK). Riječ je o kulturno-umjetničkoj manifestaciji namijenjenoj umjetnicima/ umjetnicama koji žele kroz formu umjetnosti performansa „odraziti sliku današnjice iz perspektive ruralnog, graničnog, decentraliziranog, prirodnog, ekološkog“. Udruga je počela s radom 2003. godine i kao što to često ističe Kruno Jošt, uvijek su djelovali u javnom prostoru kojemu su pokušali pružiti ono što su mislili da mu nedostaje, „hakirali smo zapravo te prostore i kulturne sisteme na koje smo nailazili. Ta se priča nastavila kroz sljedećih deset godina, što se tiče suradnje s umjetnicima i što se tiče načina rada“. Od 2006. godine Multimedijalni kamp (MMK) u organizaciji udruge UKE ugošćuje umjetnike, kreativce i znanstvenike koji kroz grupni rad problematiziraju područja kao što su ekologija, tehnologija, društvo, mediji, duhovnost i okoliš. Tako u lovinačkom zaseoku Rasoja u prirodnom ambijentu i reproducirane putem platformi za digitalno prenošenje informacija (forma podcasta o održivom razvoju tematiziranom u umjetnosti performansa) ove je godine započela gostovanjem i izvedbom performansa Neodoljiva tišina, zavodljiva samoća zadarskoga umjetnika Roberta Vodanovića Čopora (izvedba 8. srpnja 2023.) posvećenom, kao što i naslov sugerira, dodiru s prirodom kao tišinom i samoćom, njezinom neodoljivošću i zavodljivošću. Jednako je tako i sâm organizator – Kruno Jošt u posvetnom performansu Prirodna inteligencija (izvedba 16. srpnja 2023.) odao hommage svom profesoru sa studija na Akademiji likovnih umjetnosti Ivanu Ladislavu Galeti. Performans je strukturiran izrazito jednostavno, prirodno – Kruno Jošt kosi ručnom kosom, i to u obliku spirale od centra prema vanjskom rubu livade te se po završetku košnje vraća k centru, početku spirale. Umjetnik pojašnjava da je naziv Prirodna inteligencija kontrapunktiran umjetnoj inteligenciji, postavljajući jednostavnu radnju, koju je naučio od svojeg djeda poljodjelca, inteligenciju prirode koju sve više zaboravljamo. Kao što je istaknuo na web-stranici, tom prirodnom inteligencijom, košnjom u obliku spirale izvodi posvetni performans kao sjećanje na iznimnu anegdotu iz života Ivana Ladislava Galete koji je na svome imanju kosio u obliku spirale (za razliku od uobičajenog načina košnje u obliku pravokutnika koji se smatra racionalnim simbolom) i tako privlači znatiželju prolaznike u selu koji mu prilaze sa željom da ga isprave u njegovom djelu, na što im Galeta odgovara – „Da nisam kosio ovako, nikada mi ne bi ste prišli i nikada ne biste porazgovarali o tome zašto ovako kosim”.

Obitelj Jošt živi u čudesnoj kući, točnije, kući na kotačima, usred Like gdje sami stvaraju vodu (točnije, koriste kišnicu i vodu iz zdenca) i struju (vlastita proizvodnja struje) i hranu, te samostalno zbrinjavaju otpad na potpuno ekološki način. Ukratko, kuća i obitelj ne zadire u prirodu niti narušava ekološku ravnotežu već postoji u skladu s prirodnom ravnotežom. Dakle, ta kuća ne opterećuje sustav i neovisna je od svega, pa tako i od domaće birokracije, što znači da dobro podriva državotvorni sustav. Nalazi se u Rasoji, nadomak Lovinca, i izgrađena je prema načelu permakulture. Kao što navode Kruno i Lana, u čemu ih podržava njihovo dvoje male djece – Maja i Ika: „Sve što kuća proizvodi, to i troši, a sve što troši to se reciklira.“ Pritom žalosna je priča da iako je obitelj gradila energetski neovisnu i ekološku kuću, nisu dobili nikakvu pomoć, ili kako se to birokratski kaže, poticaj od države. Završno zadržat ću se na performansu Chthulucene – triptih Roberta Francisztyja (izvedba: 29. srpnja 2023. u Smokriću poznatom po Mostu na rijeci Suvaji i Cisterni s oknom, izgrađenima krajem 19. stoljeća) kojitematizira, kako umjetnik i aktivist ističe, razdoblje koje Donna J. Haraway određuje neologizmom Chthulucene, kojim sugerira doba kada će se okupiti izbjeglice nakon ekološke katastrofe (ljudske i ne-ljudske). Riječ je o dobu kada će ljudi pokušati živjeti u ravnoteži i u skladu s prirodom (ili s onim što je od nje ostalo) u „viševrsnim zajednicama”. Ukratko, to je razdoblje u kojemu ćemo učiti su-živjeti na oštećenoj Zemlji. Opis performansa/ triptiha. Rad čine tri izvedbene slike koje čine cjelinu Chthulucene-a. Prva slika: umjetnik, odjeven u crno (androginizacija označena dugom crnom suknjom), sjedi na stolcu bez naslona. Na licu gas maska čije je crijevo povezano s većim cvijetom u tegli (kontrast: zasađena biljka u prirodi). U rukama okreće u crno obojenu Rubikovu kocku kao simbol korporativne ekonomije. Druga slika, druga postaja prostorno, scenski postavljena ispred prve: sjedi na stolici, a ispred na stolu je položeno mrtvo (ubrano – pronađeno) cvijeće. Uzima crvenu ružu čije latice trga te stavlja u usta i jede. Istovremeno uzima drugu crvenu ružu čije latice trga jednu po jednu dok osoba sa strane čita tekst u kontekstu dječje igre, „voli me ne voli me, bit će rata, neće biti rata, ukradi, ne ukradi, nekropolitika, buen vivir“ itd. Treća slika, postaja: krug posut soli na kojemu umjetnik stoji, a u ustima ima osušeno goveđe crijevo čiji je drugi kraj povezan za bundu koja je ovješena o Most (na rijeci Suvaji) koji trenutno nema funkciju s obzirom na to da je rijeka presušila (Suvaja uglavnom ljeti presuši). U skladu s naslovom performansa odabrano je presušeno riječno korito. Performans završava ritmičkim ritualnim samošamaranjem koje se ubrzava. Kraj/h za srpanj, a umjetnost performansa u okviru navedenoga programa nastavlja se kroz kolovoz. Svakako dođite.

Fotografija s naslovnice: Robert Franciszty, Chthulucene – triptih. Fotografirao Kruno Jošt.