Jedan običan incident

Sjećate li se filma „Nema zemlje za starce“ braće Coen? U njemu negativac Anton Chigurh nemilosrdno ubija svakog tko mu se nađe na putu, a kovčeg s novcem uzrok je tog kaosa između više ljudi koji žele novac i pitaju se što napraviti sljedeće? Sada zamislimo u nekoj fantaziji, da ljudi kojima je Chigurh nanio zlo, imaju opet jedan kovčeg, ali sada s Chigurhom unutra. Što napraviti s tim čovjekom koji vam je uništio život? Što biste vi napravili? To je pitanje koje nas zapravo redatelj i scenarist Jafar Panahi pita u svom filmu „Jedan običan incident“, koji je imao hrvatsku premijeru ovog tjedna u sklopu Cinehill festivala, najprije u riječkom Art kinu Croatia, a onda i u Fužinama na samom festivalu. Film je na ovogodišnjem festivalu u Cannesu nagrađen najvećom nagradom, Zlatnom palmom.

Panahijev film, smješten u redateljevu domovinu Iran, djeluje u isto vrijeme kao politička i socijalna kritika te kao priča o moralnosti. Iako kreće poprilično sporo, s naslovnom nesrećom, ali s neznatnim posljedicama, redatelj nas polako uvjerava da je potrebno vrijeme da se zapravo svi kotači u priči kreću okretati. I nije to film u kojemu nema događanja, dapače, stalno se nešto događa, nego je to tip priče koji nas polako uvlači u radnju i likove. Nismo sigurni tko ima kakav motiv i koja je pozadina svega što vidimo na ekranu. Tu se vidi zapravo majstorstvo scenarija koji je posložen do najtanjeg detalja.

Glavni likovi priče su Eghbal, obiteljski čovjek s trudnom ženom i kćeri te Vahid, bivši politički zatvorenik koji vjeruje da je Eghbal njegov mučitelj iz zatvora te se nastoji uvjeriti u to uz pomoć ostalih zatvorenika iz tog vremena. Svi zatvorenici imali su povez na glavi upravo kako nakon zatvora ne bi mogli prepoznati ljude koji su ih podlegli mučenju u zatvoru, no detalj protetske noge Eghbala izvor je sumnje da bi on mogao biti taj…

Svaki detalj je ovdje bitan, uvjerava nas autor, jer nas upravo najmanji djelić nečija života dijeli od toga što ćemo učiniti sljedeće, hoćemo li izvršiti osvetu, pokazati se kao bolji čovjek ili probati prepustiti sudbini da napravi svoje. Moralnost čovjeka laka je za promatrati kada se pred nama ne nalazi situacija koju možemo lako detektirati i reći da je jasno što bi napravili u njoj. Ljutnja, zavist, bijes i trauma neprijatelji su u najtežim trenucima, a autor nas stavlja u poziciju takve nedoumice s implikacijama da kriva odluka može itekako utjecati na buduće događaje. Uostalom, o tome se i radi u filmu i to je zaista inicirajući incident – nešto što izgleda bezazleno, pretvara se u nešto puno više i pitanje je kako se možemo s time suočiti. Kroz dijalog likova i njihova pitanja koja imaju jedni za druge, zapravo se može i ocrtati dilema koju može imati i jedan čovjek unutar sebe.

Pejzaži ruralnog krajolika s onim urbanima isprepleću se kroz film koji je zaista fotografiran briljantno, a iako ne znam puno o Iranu, rekao bih da s obzirom na to što film želi reći, kamera zaista prikazuje ono što je tema filma – razlike u bliskim sredinama ove države. Politička situacija u Iranu je glavni motiv snimanja filmova za Panahija, koji je i sam bio osuđivan i zatvoren dva puta zbog toga što njegovi filmovi nude kritički pogled na tamošnju vlast. Kao što je rečeno, film funkcionira na više načina, ali treba naglasiti da se zadnji čin filma zaista žanrovski pretvara u napeti triler. I umijeće jest pretvoriti ono što se na prvu čini kao čista dramu temeljenu na likovima u triler, kao što je umijeće od umjetnosti pretvoriti nešto što izaziva polemike u društvu.

Nažalost, svjesni smo mnogih sukoba i ratova na području Bliskog istoka, a sam Iran je velikim dijelom svoje povijesti bio prostor sukoba i prijepora, a danas su zbog autoritarne vladavine u samoj državi žrtve su brojni nedužni. Iako filmovi i umjetnost imaju limitirajući utjecaj, mišljenja sam da je taj utjecaj dovoljno snažan da neki put promijeni osjećaje u ljudima. Zato i treba ustrajati na tome i prepoznati važnost koju autori poput Panahija imaju, ne samo u umjetničkom smislu, već i u društvenom. Borba s vjetrenjačama jest potrebna, no autor na posve zanimljiv način to preispituje i analizira, tjerajući publiku da promisli o onome što vidi na ekranu.