“The Wild Bunch”

Ostavili smo “Divlju hordu” u nekom malom naselju u blizini američko-meksičke granice. Tamo ih je dočekao Sykes, stari član Pikeove družine s konjima. Viškom konja, jer je polovica Pikeovih “vojnika” poginula u zasjedi. Pike Bishop je zadovoljan. Žrtve su neminovne. Pljačka je u potpunosti uspjela. Zveket zlatnika je neporeciv. Ali kad otvore prvu vrećicu ostanu osupnuti i preneraženi. U vrećicama nisu zlatnici nego industrijski brtveni prsteni. I tada stari Sykes izvede show poruge pa ciničkim i vulgarnim riječima, gestama i smijehom terapijski protrese i osvijesti klonulu i poraženu hordu. Sykeov smijeh je obijestan, razularen i suludo zemaljski. Iz dubine utrobe grohot. Lik Sykesa je standardni u klasičnom westernu i to je Peckinpah, on je i koscenarist zajedno s Walonom Greenom “Divlje horde”, živopisno evocirao. Bradati starac, neobuzdani alkoholičar s trulim, ako ih uopće ima, zubima i duge neuredne kose. Veseljak ustrajan u poslu. Uvijek odan središnjem liku predstavlja živu knjigu proživljenih ljudskih iskustava na Divljem zapadu. I što je najvažnije, zna na neobičan način eliminirati opasne protivnike. Sykesa je utjelovio izvrsni Ednomd O’Brian. Toliko toga je izvukao iz uloge, a da nikada nije upao u ponavljanje ili grubo karikiranje. “Divlja horda” je napućena izvrsnim glumcima.

Kad u južnom Texasu za odmentnike postane pretijesno oni odu u Mexico. Pikeova družina ode u Angelovo rodno mjesto gdje im seljani pruže srdačno gostoprimstvo. Ali za Angela grozne vijesti. Otac mu je ubijen, a žena Tereza postala je priležnica generala Mapachea koji terorizira čitavo područje. U Angelu uzavrela krv vapi za osvetom. Horda je uživala u pueblu. Jela, pila, plesala, a ni seksa nije manjkalo. A kad su odlazili na konjima, polagano jašući, domoroci ih isprate s lijepom meksičkom oproštajnom pjesmom La Golondrina. Kamera u bočnom kretanju, polako, bez sporosti, promatra Meksikance poredane s obje strane ceste i gorde jahače. Ganute i sretne. Pike skida klobuk i načini naklon. Osjećajan, nepatvoreno ljudski ispraćaj “divlje horde” je emocionalni stožer Peckinpahovog filma.

I oni će upoznati generala Mapachea – Emilio Fernandez, ugledni meksički redatelj i glumac. Kod Peckinpaha je glumio triput. U generalovo uporište ulazi veliki automobil, crveni s malo pozlate na haubi, Tin Lizzie. Ako je automobil u westernu, možemo li taj film zadržati u navedenom žanru? Bitan je dojam začudnosti, a on je postignut u potpunosti. Uostalom, Tin Lizzie pripada razdoblju u kojem se odvija radnja “Divlje horde”, 1913. godina, a ne vremenu generala Custera i bitke kod Little Big Horna. Vidjet ćemo i dva časnika njemačke carske vojske što je dodatna začudnost, kao Mapacheove savjetnike. Peckinpauh je pokrenuo novi narativni pogon s kulminacijom u pljački vlaka. Prije toga Angel razjaren, ljubomoran i ponižen ubija Terezu u generalovom zagrljaju. Mapache je to primio kao da mu je netko slučajno prolio čašu vina. I posao je sklopljen.

Pljačka vlaka je u westernu klišej i to s pradavnim podrijetlom. Edwin S. Porter režirao je 1903. “The Great Train Robbery”, dvanaestominutni film zapamćen po (polu) krupnom planu razbojnika kako puca izravno u kameru, dakle gledatelja. Ovo moramo obaviti kako treba, kaže Pike Bishop suradnicima. I obavljeno je. Vlak, mala kompozicija svega nekoliko vagona, nakrcan sa šesnaest sanduka pušaka i streljiva, stane kod velikog spomenika za vodu. Horda je spremna. Preuzmu lokomotivu, razoružaju vojnike, ne u potpunosti, treba samo otkvačiti vagon s oružjem i pokrenuti lokomotivu. Za vrijeme osvajanja vlaka izgovoreno je tek nekoliko riječi, sve je bilo u govoru tijela, gestama i znakovima. Dominirajući zvuk je ravnomjerno disanje parnog stroja. U jednom vagonu vidimo Deke Thorntona i bounty hunterse. Slučajno? Thornton nešto nasluti… ali prekasno da spriječi pljačku. Potjera odmah kreće za pljačkašima. Ali željezni konj je nedohvatljiv. Kad je Pike dao lokomotivi krajnju brzinu drukčiji zvuk postao je prevladavajućim. Trijumf mehanike. Zahuktali hardware. Nešto nadljudski i neljudski u brzini kretanja, metalnog okretanja i trenja izbija iz tog zvuka civilizacijski prepoznatljivog, a istodobno čudnovato zastrašujućeg. Cijeli taj vratolomni podvig izvanredno je vizualno, kinematički i dramaturgijski prikazan. Vlak je stao. Sykes već pričeka s teretnim kolima i upregnuta četiri konja. Pretovar je obavljen za čas. I tek tada krene glazba. Nekoliko akorda i hitri tempo simfonijske punoće Jerryja Fieldinga donosi neophodno, i radosno, smirenje.

Oružje dostavljeno Mapacheu. Pike i ostali dobili dogovorene zlatnike. Mogu otići. Slobodni. Ali nešto ih tišti. Angel. On je zarobljenik generala i podvrgnut groznom mrcvarenju, u tom je položaju zbog prešutne suglasnosti, ili puke pasivnosti što je ista stvar, ostalih iz horde. Rano ujutro u bordelu Pike obraćajući se braći Gorch kaže ritualne riječi “Let’s go”. Lyle Gorch – odlični Warren Oats. Glumio je u četiri Peckinpahova filma – nakon kraće stanke prozbori “Why not”. Vani ih čeka, spreman, Dutch – vrlo dobri Ernest Borgnine, dvaput kod Peckinpaha… I oni krenu po Angela. I opet bubnjanje isprepleteno s meksičkom narodnom glazbom. Bijahu “divlja horda” odmetnika, razbojnika i ubojica, ali umrijet će poput Homerovih epskih junaka s osobnim moralnim integritetom. Stižu pred Mapachea i Pike mirnim i odlučnim glasom zatraži da im preda Angela. Mapache, u jakom mamurluku, uslužan uzima nož i odriješi vezane ruke Angelu, a potom mu prereže vrat. Četvorka u hipu ubije Mapachea. Kad je pao mrtav nastao je tajac, neka napeta nepokretnost, začaranost – kao u Trnoružici braće Grimm – a onda Pike ugleda njemačkog časnika u uniformi i odmah ga upuca. I to je bio pokretač trenutnog kaosa.

Delirij uporabe vatrenog oružja u završnom prizoru “Divlje horde” predobro je poznat. Četvorica “divljih” pobije barem devedeset posto Mapacheovih vojnika. Ritmička montaža hiperkratkih kadrova, mnogi traju kraće od jedne sekunde, i tome nasuprot vremenski produžetak zabilježenog trenutka u slow-motionu: dugotrajno umiranje braće Gorch, daju nezaboravno tjelesno, čuvstveno, mentalno i estetičko iskustvo. Tu je i famozni mitraljez. Strojnica u permanentnom sipanju smrti. I onda sve najednom utihne. Narativna montaža zamijeni ritmičku – u obje besprijekorno vješti montažer Louis Lombardo – dulji kadrovi, rezovi jedva primjetni, a boje postanu prigušene kao pred sutonom. Prašina u zraku. Deke Thornton uzima kolt mrtvom Pikeu kao zalog posmrtnog izmirenja. Peckinpah je bio i umjetnik odgode. “Divlju hordu” možemo tumačiti kao stalno produljivanje vremena konačnog obračuna Pikea Bishopa i Dukea Thorntona. Obračuna koji se nikada neće dogoditi. I kad utihne Sykesov paklenski smijeh ponovno ćemo čuti krasnu oproštajnu pjesmu La Golondrina. Odlaze jahači. Kadar smanjuje proporcije i postaje mala spomenarska fotografija na velikom ekranu. “The Wil Bunch: The End.”