Na jednoj od stranica Andrićevih „Znakova pored puta“ zapisana je sljedeća misao: „Jednom sam, igrajući se, nacrtao vodenu površinu u večernjem sjaju i na njoj barku iza koje ostaje lepezasta brazda na vodi. Sve je nejasno, bez pojedinosti, gledano izdaleka. Dao sam jednom prijatelju, vedrom i pametnom čovjeku, taj crtež i ostavio mu da on sam navede ime. Bez oklijevanja čovjek ga je okrstio -Posljednja vožnja-, iako se to ni po čemu nije moglo vidjeti“.
MURAL FATI AVDAGINOJ
Uskrsnuća su rijetka, ali se ipak dešavaju. Do nas dopiru vijesti da je u Višegradu osvanuo prekrasan mural Fati Avdaginoj u izvedbi Andreja Žikića Arteza. Od vajkada to tako biva. Ono što u snu i na javi „prizivamo“ i priželjkujemo, to se obično nekad i desi. Ovim „uskrsnućem“ Višegrad se pretvara u bosanski Nazaret, a roman „Na Drini ćuprija“ postaje naša sveta knjiga. Mujo, Suljo, Stanko ili Janko, ma ajte molim vas, Fata ili Kata, nije to važno. Isti smo mi ljudi, lijepi „šareni Svijet“. No, ovo je samo početak. Fata Avdagina je tek prvi od čudesnih Andrićevih likova koji se pojavio na pozornici, uskoro će ih biti još. Neka, baš lijepo. „Posthumna slava je Sunce mrtvima“, što bi rekao Balzak. Prema zamislima organizatora („Sreet art“ Udruženje) ovaj lijepi gradić na Drini će se u bliskoj budućnosti pretvoriti u „uličnu galeriju“. Tom novom, ajde da je tako nazovemo, „promenadom snova“ će marširati protagonisti iz romana „Na Drini ćuprija“, što će biti uz Andrić grad dodatna turistička atrakcija i iznimno vrijedna „draguljarnica“. Eh, ta naša lijepa i napaćena Bosna, i još pride „prkosna od sna“. Sto godina duboka je, tisuć ljeta široka je. Kad će nam se upaliti „lampice? Jesu li ova znamenja božanski znak koji nam govori da je konačno stiglo vrijeme za buđenje iz tisućljetnog sna? „Proste i uboge sredine su pozornica za čuda i velike stvari“, piše Ivo Andrić. „Hramovi i palate u svoj svojoj veličini i ljepoti u stvari su samo dogorjevanje i docvjetavanje onoga što je niklo ili planulo u prostoti i sirotinji. U prostoti je klica budućnosti, a u ljepoti i sjaju neprevarljiv znak opadanja i smrti. Ali, ljudima su podjednako potrebni i sjaj i jednostavnost. To su dva lica života. Nemogućno je sagledati ih oba u isti mah, nego se uvijek gledajući jedno mora izgubiti drugo iz vida. I kome je dano da vidi oboje, teško mu je, gledajući jedno, zaboraviti drugo“…
Vodič kroz nepoznate predjele duše
„Čovjek riješi da nacrta svijet. Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zalive, brodove, ostrva, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude.
Pred smrt on otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov sopstveni lik“, negdje zapisa Jorge Luis Borges. A šta je sa dušama, gdje se one djenuše? Borgesov „nacrtani“ lik ipak nije prazna ljuštura. U nastavku ćemo kazati par riječi o onom neobasjanom „unutarnjem licu“, jer „duševni motor“ čovječanstva na ovom stadiju razvoja nije adekvatno podešen te kao takav postaje izvorište naših brojnih problema. Upravljanje mislima ljudi i shematiziranje tih misli putem jezika, ali i drugim sredstvima, prije ili kasnije pokažu velike nedostatke. To se tiče pojedinačnog bića, ali i čitavih ideologija, koje upravljaju kretanjem kolektiviteta, tj. naroda. Razlog tome je što se taj duševni motor previše prilagođava biološkim procesima ljudskog organizma. Suviše je podređen instinktima, kao i ostalim činjenicama tjelesnog života. Ekonomija društva pokušava da podmiri organizam od rođenja do starosti, a religija ili neka druga ideologija, pokušava da upravlja duševnim procesima tokom tog perioda, da bi se smrću čovjek „otpisao“, odnosno prepustio Bogu, na način da ustanove koje su tokom cijelog života upravljale dušama ljudi više nemaju nikakvu odgovornost za njihovu sudbinu, posebno što one prelaze u stanje koje se ne može predvidjeti i čiji su putevi nepoznati. Ne samo da nemaju odgovornost, nego nemaju niti adekvatan „plan i program“ za njegovu onozemaljsku sudbinu, bez obzira što su se tokom cijelog života uprezali u upravljanje dušama ljudi. Ono što se nalazi s onu stranu smrti je još uvijek kategorija vjere, a ne nekih egzaktnih saznanja. Ako je duša u božjim rukama nakon smrti, postavlja se pitanje da li je ona adekvatno pripremljena za suočavanje sa vanzemaljskim ili božanskim silama. To suočavanje nije samo pitanje zbrajanja grijeha, nije samo stvar morala, nego je jedan složen psihološki proces preobražaja duše. Posebno što ona prelazi u stanje koje se, kao što već rekoh, ne može predvidjeti i čiji su putevi nepoznati. Ali u svakom slučaju je smrt mjesto gdje se urušava psihologija čovjeka. Poznato je da mozak osobe koja se nalazi u neposrednoj blizini smrti instinktivno tu činjenicu potiskuje u pozadinu svijesti, na način da se ponaša kao da će život još dugo trajati. Biološka ograničenost egzistencije je razlog zašto sve ideologije doživljavaju propast. Imperije uglavnom marširaju „utabanim“ stazama i bogazama od svog uspona i procvata do pada, samo taj pad treba dočekati. Do tada se treba nekako strpiti i spašavati dušu, prije svega. U svom kultnom romanu „1984“ Džordž Orvel piše: „Jedino što će biti važno to je da ne izdamo jedno drugo. Priznati ne znači izdati. Šta se kaže i uradi nije važno, važno je šta se osjeća. Ako bi me natjerali da te prestanem voljeti – to bi bila prava izdaja. Veliki brat, njegova partija i njegova policija ne mogu da nam uzmu dušu, to je jedino što ne mogu“.
Postoje neki šamani tehnologije, i vjesnici vremena budućnosti koja dolaze (kakvi su Julian Assange i Edward Snowden), koji su došli do tehnoloških mogućnosti da dovedu u pitanje monopol nad informacijama, koji trenutna represivna vlast posjeduje. To može pripremiti teren da oni izgube vlast, ali sa političke pozornice ta klika može otići samo putem puške, jer njome i održavaju svoju vlast. To znači da se Treći svjetski rat po svemu sudeći neće moći izbjeći. Kao što rekoh, ta biološka ograničenost egzistencije znači reduciranost sistema koji ljudima upravljaju na zemaljsko i tjelesno, pošto se na onozemaljsko ne može nametnuti pouzdan znanstveni ili religijski sustav. Čak postoje problemi da se premosti jedna međugeneracijska barijera, a nekoliko njih u nizu pogotovo. Primopredaja iskustva je također zasnovana na vanjskoj razini koju remeti loša regulacija transgeneracijskih odnosa. Čini se da čovjek nije dovoljno osvijestio mentalni ustroj čovječanstva. Tek su u 20-tom stoljeću Sigmund Freud, Jung i ostali psihoanalitičari počeli osvjetljavati te misterije ponora ljudske duše. Rose Dinin u kritičkom tekstu o romanu „Parabola o sejaču“ piše: „Možda ove paralele između knjiga mogu da se povežu sa idejom Karla Junga o kolektivnom nesvjesnom. Jung je navodio da svi mi, po rođenju, u svojoj psihi čuvamo sveukupnu sumu svih mitova, simbola i priča. Možda bi svako ko je proveo dovoljno vremena razmišljajući o kraju civilizacije nezavisno došao do različitih verzija iste priče, jer svi duboko u sebi nosimo identične obrasce uspona i pada. Znamo kako će sve ovo da propadne, intuitivno.“
Ta zaliha mitova, simbola i slika po svojoj prirodi nije jezička. Zakonitosti njenog postojanja do izražaja dolaze u snovima i stanjima predsnovlja, odnosno u stanjima kad se ne odvija vanjska regulacija unutarnjeg života, tj. kad se duševnim procesima ne upravlja. Tada vidimo da mentalne slike uskrsavaju u našoj svijesti kao podvodna bića, koja u tmini morskih dubina na trenutak bljesnu na iskrama svjetlosti, koje su prodrle iz svijeta iznad površine. Te slike, simboli i mitovi lebde kao oblaci nad duhovnim pejzažima, nastaju i nestaju, transformiraju se i nisu jezički regulirane. Tokom noći njihovim kretanjem u našoj unutrašnjosti upravljaju pozicije nebeskih tijela, prije svega mjeseca i sunca, ali i drugih nebeskih tijela. Po svemu sudeći takve slike postoje i u životinjama i ostalim živim bićima. To nam je dokaz da postoji jedna mentalna razina stvarnosti, koja omogućuje istinski kontinuitet života. Način na koji se ona prenosi putem DNK nije dovoljno poznat, pogotovo što čovjek tek odnedavno opservira te procese, koji su mnogo stariji od pojave samog jezika, zabilježenih znanstvenih istraživanja i slično. Postojeće ideologije se nisu na adekvatan način uskladile sa „plovidbom duša“ stoga je za njih biološka smrt jednog čovjeka ili jednog naraštaja jedna velika barijera, pošto je njihovo transgeneracijsko prenošenje zasnovano na vanjskom principu, i podjarmljeno je ekonomskim procesima, koji uvjetuju odnos održavanja organizma između pripadnika različitih generacija. Njihova povezanost nije nužna, čak nije niti potrebna, u smislu da se to opravdava nekim prenošenjem transgeneracijskog iskustva. Društvo pokušava da izvana regulira elementarne procese čovjekovog života, u kontekstu sistema međuljudskih odnosa, od rođenja do smrti. Ponudilo je odgovor za gotovo sva pitanja, pronašlo lijek za gotovo sve bolesti, a „prazan prostor“, koji ne može da popuni, popunjava Bogom, bez ikakve odgovornosti za način na koji bi se čovjek mogao suočiti sa božanskim ili vanzemaljskim silama. Bog je, na koncu-konca, vanzemaljska sila. Međutim, možda i na našem svijetu postoje zone u kojima se koncentrira vanzemaljska sila, koja na jedan nevidljiv način djeluje na čovječanstvo, pa čak i ako ljudi toga nisu svjesni. Andrej Tarkovski se tim problemom bavio u filmu „Stalker“, u kojem misteriozna vanzemaljska civilizacija posjećuje zemlju na 6 lokacija na planeti, koje su nazvane Zone (Sfere). Nakon odlaska, vanzemaljci ostavljaju brojne dokaze svoje posjete koje stalkeri, lovci na te artefakte, kradu i prodaju na crnom tržištu. Bilo kako bilo, Zona ima neobično djelovanje na psihologiju čovjeka. Tarkovski je u tom smislu u „Stalkeru“ ponovio temu iz filma „Solaris“, u kojem Sfera djeluje na psihu istraživača-kosmonauta na svemirskoj stanici. To rastavljanje uobičajene ili „normalne“ psihologije čovjeka je modus da se njeni elementi poslože na jedan novi način. Sličan proces se ostvaruje prilikom razvijanja pojedinih duševnih bolesti. Tako je Italo Calvino u „Američkim predavanjima“ napisao: „Podsjetimo se da je knjiga Der Zauberberg (Čarobni brijeg) Tomasa Mana možda i najkompletniji uvod u kulturu našeg vijeka. Može se reći da iz zatvorenog svijeta, iz sanatorijuma u Alpima, kreću sve niti koje će potom razviti maîtres à penser našeg vijeka: sve teme koje još danas pothranjuju rasprave tu su najavljene i poređane.“
Riječ je dakle o takvom duševnom stanju koje producira iluziju bezvremenosti (iako nas bezvremenost u ovoj eri velike praznine plaši) u kojoj elementi psihe iskaču iz društveno reguliranog okvira, na način da se raspada unutrašnja struktura duše, pri čemu se čini da njeni elementi postaju nepovezani. Međutim, ne mora nužno značiti da su anti-logični i nepovezani nego se samo povezuju na jedan način koji remeti raspored uspostavljenih društvenih odnosa. Uobičajeni elementi čovjekove unutrašnjosti, kao što su npr. nada, strah, sreća, čežnja, nostalgija i tome slično, se nastoje društveno regulirati. Njima se upravlja, njih se obrazuje i njeguje, odgaja i usmjerava, kako bi se iz njih formirao društveno koristan element i to je proces koji traje sve do same smrti. To je civilizacijska činjenica i nužnost. Međutim, postoje stanja kada se ti duševni elementi preobražavaju, pri čemu se uvezuju u jedan sasvim novi sistem odnosa. Na taj način Zona u filmu „Stalker“ djeluje na psihologiju njenih posjetilaca. To je na kraju krajeva i način na koji bi moglo izgledati čovjekovo suočavanje sa vanzemaljskom civilizacijom. Takav bi bio i život na drugoj planeti, čemu današnji čovjek teži. Kolonozacija neke druge naseljive planete za nas bi značio civilizacijski iskorak. U filmu „Stalker“ je to tajna Soba, koja ispunjava najdublje želje njenih posjetilaca. Film prati put Salkera (vodiča), Profesora i Pisca, koji se kreću Zonom, kako bi proniknuli u njene tajne. To je putovanje u čovjekovu psihu, zapravo. Ali onu koja se nalazi u zoni nesvjesnog, koju još uvijek ne regulira društvo. Kadrovi filma pokušavaju da stvore efekat rada duboke svijesti i snova, pri čemu kadrovi postaju montaža mentalnih slika, simbola i mitova ljudske psihe. Za Stalkera-vodiča je svako mjesto na zemlji zatvor, dok je u Zoni jedino istinski slobodan. Smatra se da ta tri lika predstavljaju 3 razine svijesti, o kojima je govorio Sigmund Freud. Kao predstavnici dominantnih idejnih struja, njihov zadatak je da se konfrontiraju sa Zonom, što bi bila i konfrontacija čovječanstva sa vanzemaljskom silom. U najmanju ruku bi to suočavanje jako izmijenilo čovjekovu standardnu percepciju, a njegovu psihologiju organiziralo na jedan sasvim novi način. Na ovom primjeru vidimo kako je zapravo neodrživo „upravljanje“ ljudskom unutrašnjošću, na principu „duševnog motora“. U svemiru postoje sile koje savijaju i preobražavaju elemente ljudske psihe. U nama ti elementi žive na način da su prirodno povezani vezama, koji nemaju velikog dodira sa čovjekovim pokušajem njihove vanjske organizacije. Tako da je film „Stalker“ i priča o Bogu u svijetu koji niti vjeruje u Boga niti društvo na istinski način pravi prostor za njegove zakone. U svakom slučaju su dijalozi protagonista prožeti biblijskim motivima, ali su u prvom planu duboki psihološki odrazi tih pojava. Može biti da je upravo psihologija jedan od puteva za istinsko razjašnjavanje brojnih misterija svemira, jer je Psiha sazdana od kosmičkog tkiva s kojim je u neraskidivom savezu. Na ovom stadiju čovječanstva se nalazimo pred misterijom pronalaska portala u neke druge dimenzije, a s tim fenomenom se pokušava konfrontirati i Tarkovski u filmu „Stalker“. Čovjek još uvijek nema adekvatno polazište. Kao da sluti da je na taj transkosmički put najbolje poći „iznutra“. Sonde i svemirske stanice su još uvijek kratkog dometa i postavlja se pitanje da li je moguće fizičkim tijelom savladati kosmičke udaljenosti. Postoje teze o akceleraciji, odnosno rastavljanju ljudskog tijela na atome, kako bi mogli putovati brzinom svjetlosti, a koji bi se na odredištu ponovo sastavili. Ali to su još uvijek hipoteze znanstvene fanstastike. Prema tome, obično se smatra da je put u druge dimenzije potrebno fizički prevaliti nekom letjelicom, ali „Stalker“ nam sugerira da postoje zone na zemlji koje su portali za vanzemaljsko. Ljudska duša je takvo mjesto. Taj svijet koji tokom života oblikujemo u našoj unutrašnjosti i koji nam jedini i pruža istinsku slobodu nije potrebno osvajati. Tamo nije potrebno ni stići, jer može biti da mi na kraju samo ostajemo u tom unutrašnjem svijetu, nakon što se tijelo od nas odvoji. Naravno, to su samo nagađanja. Rose Dinin u kritičkom tekstu o romanu „Parabola o sejaču“ piše: „U knjizi O budućnosti: Perspektive čovječanstva iz 2018. godine astrofozičar i kosmolog Martin Riz raspravlja o sudbini ljudske vrste u kosmosu. Predvidio je da će, kako prolazi vrijeme, argumenti o praktičnosti svemirskih letova sa ljudskim posadama postati sve manje ubjedljivi – previše opasno, preskupo, a druge planete možda ne budu dovoljno gostoprimljive da pruže zaista dobar dom za organsku inteligenciju. Na kraju, sugeriše on, ljudsku sudbinu u kosmosu mogli bi da ispune roboti. A to će se odvijati u dubokom kosmosu, daleko od neophodnih propisa koje su ljudi na Zemlji postavili pred vještačku inteligenciju, pa će „nebiološki mozgovi moći da razvijaju moći kakve ljudi ne mogu čak ni da zamisle“. Ti roboti mogli bi da nose u sebi, zahvaljujući AI, ljudsku inteligenciju; sve što je čovjek ikada znao. Kad AI jednom prevaziđe trenutak singulariteta, kad počne da nas premašuje eksponencijalno, sjeme ljudske inteligencije moglo bi da izraste u ogromnu superinteligenciju i prevaziđe ljude „onoliko koliko smo mi, intelektualno, prevazišli sluzavu plijesan.“
Za razliku od vremena kad je Andrej Tarkovski snimio ovaj film (u pitanju je 1979. godina), svijet je još dalje otišao u odvajanju od unutrašnjih stvarnosti o kojima je bilo govora. Sada vidimo da upravljanje ljudima preuzimaju kompjuterski algortimi umjetne inteligencije. Stroj oblikuje sadržaje prema našim sklonostima, zatvarajući nas u jedan suženi prostor u kojem vlada hipnoza, te se s nama poigrava koristeći prozirne trikove. Da li će mašine moći da nadomjeste čovjekove nedostatke? U to bismo i mogli povjerovati. Ali da li će moći zamijeniti ili nadopuniti čovjekovu psihologiju u suočavanju sa vanzemaljskim silama, u to je malo teže povjerovati. Umjetna inteligencija je već ovladala čovjekovom psihom, ali još uvijek postoje neosvojena polja potisnutog nesvjesnog. Baš onoliko koliko je ubrzan razvoj tehnologije, preobražaji ljudske psihe se ostvaruju istom brzinom. Upravo je to oblast u ukupnoj znanosti o čovjeku, koja ima najviše potencijala za demistifikaciju nekih od tajni ljudskog postojanja. U svojoj posljednjoj (nedovršenoj) knjizi Italo Kalvino zapisuje:
„U starom znanju u kome se mikrokosmos i makrokosmos preslikavaju u suglasju između psihologije i astrologije, između raspoloženja, temperamenata, planeta, konstelacija, priroda Merkura je najnedefinisanija i najpromjenljivija. Ali, po najrasprostranjenijem mišljenju, temperament pod utjecajem Merkura, okrenut ka razmjeni i trgovini i okretnosti suprotstavlja se temperamentu pod uticajem Saturna, melanholičnom, kontemplativnom, usamljenom. Od davnina se smatra da je saturnovski temperament tipičan za umjetnike, pjesnike, mislioce, i činilo se da to odgovora istini. Naravno, književnost nikada ne bi postojala da jedan dio ljudskog roda nije bio okrenut ka introspekciji, nezadovoljan svijetom onakvim kakav jeste, zaboravljajući na sate i dane, i držeći nepomičan pogled na nijemim nepokretnim riječima. Naravno, moj karakter odgovara tradicionalnim osobinama te kategorije kojoj pripadam: i ja sam oduvijek saturnovac, bilo kakvu drugu masku da sam nosio. Moj kult Merkura odgovara možda samo nekoj težnji, nečemu što bih želio da budem: ja sam saturnovac koji sanja da je merkurovac, i sve ono što pišem trpi ova dva uticaja“…
Istaknuta fotografija: Višegrad – mural Fati Avdaginoj
#Ivo Andrić #knjiški junak #Marko Raguž #roman #Sarajevo
