„Nevjerovatna priča! Učini nešto s njom“ – kaže Sylvie Vartan (negdašnja veeelika zvijezda francuske estrade) Rolandu Perezu (svome advokatu i prijatelju). On je poslušao njen savjet i napisao autobiografski roman „Majka, Bog i Sylvie Vartan“, a redatelj Ken Scott je po njemu napisao scenarij i režirao istoimeni film koji je prošle godine bio najgledaniji u Francuskoj, ostavivši daleko iza sebe američke blockbustere. Eto, što se događa kada netko posluša nečiji dobar savjet koji zlata vrijedi. Prije desetak (ili više?) godina išao sam našima proslijediti tu po/r/uku majicama sa sloganom „LISTEN TO FISH“ (ispod kojeg je malim slovima išlo obrazloženje „because fish knows everything“), ali ih se nije primilo, nastavili su po starom lošem običaju pocupkivati u ritmu njihove unutarnje himne „Ja slušam samo sebe, jedino sebe“. Zna se: s rezultatima od kojih boli glava, srce i ostali vitalni organi.
Ne pomaže ni na latinskom: „Vita nostra brevis est, brevi finietur / Naš je život kratak, brzo će završiti“. Ovdje se živi kao da će život trajati beskonačno, u najmanju ruku 200-300 godina – pa se uspješno izumire. Novac se najviše cijeni, a vrijeme najmanje iako – „Time is much more than money“. Ni moje majice s tim sloganom nisu naišle na interes naših kupaca, osim kod jednog – svako pravilo ima iznimku koja ga potvrđuje – ali on je nikada nije obukao. Mali grad – veliki strah: što bi ljudi rekli! Već godinama čekam na jednog/u hrabrog/u koji će kupiti majicu „Memento mori“ ali po svemu sudeći ta/j se neće pojaviti pa ću je, tu i tamo, nositi samo ja. Što ćemo, takvi smo kakvi smo pa nam je tako kako je: koji se boje života, boje se i smrti – pa izumiru.
Naši su gornjem francuskom filmu dali donji hrvatski naslov „Priča o mojoj majci“. To kod nas prolazi od stoljeća sedmog: majka je majka (otac može biti bilo koji), a tu je blizu i Majka Božja, eno je u Međugorju – pa je komercijalnost zagarantirana. Da su filmu ostavili originalan naslov ne bi se prodalo toliko ulaznica jer who is fucking Sylvie Vartan? U igri s preimenovanjem naslova za potrebe hrvatskog tržišta bile su dvije opcije: ili „Majka i Bog“ ili „Priča o mojoj majci“. Prvi naslov je otpao jer je ipak preozbiljan za nas, konotira neku metafizičku težinu, a „Priča o mojoj majci“ je koliko neodređen toliko i privlačan. Konačno, Almodovarov film „Sve o mojoj majci“ mu je utro put pa se dalje nije trebalo misliti.
Smrt čovjeka bez veze
U predstavi „Građanin Matijanić“ Zlatka Pakovića, nekidan izvedenoj od splitskog HNK, sve je pred/određeno – kako život tako i smrt tog istraživačkog novinara, koji nije znao do/zvati Hitnu pomoć (dok mu je corona odbrojavala posljednjih par sati života). Hitna se pak nije hitno odazvala pa je Matijanić bio matiran, kao neki marginalne i nevažni pion na šahovnici, u rano popodne tog Dana pobjede i domovinske zahvalnosti 5. kolovoza 2023. Hrvatska je taj dan, as usual, bila fokusirana na njen vodeći dvojac Plenki – Zoki, njihove govore i šampanjce, dan je bio neradan, a kod Matijanića – u suterenskom malom stanu u Splitu – radilo se o životu ili smrti. A to je kod nas skoro isto kao kad se radi o zaposlenju: imaš li vezu – dobit ćeš posao, nemaš li vezu – izgubit ćeš život.
Vladimir je bio čovjek bez veza, a to kod nas znači bezvezan, suvišan čovjek. I nakon što mu je, nakon prvog poziva Hitnoj, u kojem se požalio da ne može do WC-a, doktorica rekla da koristi onda vrčinu (noćnu posudu), on je – građanski nemoćno tj. pristojno – sve slabijim glasom još par puta pozvao Hitnu u pomoć, a kada mu je ova konačno pristigla, bilo je prekasno. Reanimacija, ni s pet doza adrenalina, nije uspjela pa su tog novinarskog odlikaša mrtvog iznijeli iz stana u crnoj plastičnoj vreći. I čiča-miča, gotova još jedna tužna hrvatska priča: kvartet Tuga, Buga, Vuga i Cuga može započeti pjevati opijelo. Za to vrijeme se u Kninu i Splitu dobro pilo i jelo, što je radnja paralelna ovoj suterensko-novinarskoj, kako u životu tako i u ovoj životnoj predstavi. Zna se: živimo u paralelnim svemirima, u jednom svemiru Velimir (Bujanec), a u drugom Vladimir (Matijanić).
„Građanin Kerum“ je posve drugačija priča, filmska je i nedovršena je (budući da još nisam snimio finalnih 15% radnog materijala ). Njen glavni lik je vrlo živ i živahan, materijalno i politički, a vrijeme liberalne demokracije je na njegovoj strani pa mu se budućnost smiješi širokim smajlom. Kako je on (lokalni) Trump prije (globalnog) Trumpa, dugometražna filmska priča o njemu također može imati nasmiješenu budućnost. Kad se ispune dva preduvjeta: da Željko stane pred moga kamermana za potrebe završetka filma i da nađem željenu producenticu koja će stati iza moga projekta. Znate da to tako ide: iza uspjeha svakog muškarca stoji jedna žena! Zato mi treba ona, a ne on, producent. I ona može pronaći mene – zašto ne?! – ravnopravnost spolova je u RH zagarantirana Ustavom.
Predstava „Građanin Matijanić“ se dobro gleda (kako se o mome filmu „Zoo Tito“ izrazio Rajko Grlić) kondenzirana je i intenzivna, glumački moćna i uvjerljiva, scenografski i koreografski jednostavno jaka, ritam joj je ubrzan, a glazba bosanskog post-punkera Damira Avdića je impregnira do komprimiranosti svih elemenata u nepromočivu cjelinu (koja nas pogađa, provocira i puni pitanjima na koje izbjegavamo naći odgovore). Jer: lakše mi je skitati nego pitati. Odmah nakon premijere, iako višeznačna, dobila je, od lokalnih portala, jednoznačne etikete: „groteskni obračun s nekakvom mitskom za-sve-krivom-Hrvatskom“, „koncipirana kao borba, gnjev, mržnja prema svemu hrvatskom“. Slučaj tog „samoubojstva s predumišljajem“ (kako glasnogovornik liberalne demokracije, u liku Gradonačelnika, uzvikuje), a na kojeg takav sistem vrijednosti navodi pre/poštenog čovjeka i novinara, takvim bi se kritikama i ocjenama htio staviti ad acta. Jer, božemoj, „Čovjek koji ne može platiti ručak svaki dan onima koje voli, mora se zapitati zašto uopće diše zrak Gospodnji i, u konačnici, zamrziti samoga sebe“.
Srećom ja dišem kako pišem – plitko (je li ova izjava također znak samomržnje ili je samo autoironija? ). I nastojim što češće davati i primati kiss/ik.
Život čovjeka s majkom
Moja majka je nalikovala majci Rolanda Pereza: po svojoj nesalomljivoj volji, upornosti i vjeri da je voljom i poštenjem sve moguće – npr. zaposliti svoga sina bez veze (a s dvije diplome). S njim se, kao takvim, stoga uputila jednog dana ravno u sjedište tadašnje vlasti i predsjednici SKH u Splitu održala kraći ali intenzivni moralno-političko-kritički govor, dok sam ja šutio, s glavom rema podu. Nije bilo te sile koja je moju majku mogla zaustaviti u njenom naumu pa, sada jasno uviđam, da i ona zaslužuje dugometražni film (naslova: „ Ponešto o mojoj majci“). To što sam kasnije dobio posao novinara u „Slobodnoj Dalmaciji“ nije imalo veze s intervencijom moje majke: obje struje u izbornoj komisije su imale po svoga veznoga kandidata, a kako ni jedna ni druga nije mogla prevagnuti, zaposlili su mene bezveznoga.
Perezovi su bili Židovi koji su iz Maroka emigrirali u Francusku, što čitavoj toj istinitoj priči daje duboku religioznu podlogu iz koje je izrasla i toliko narasla vjera u čuda Rolandove majke. Njen sin rođen s deformiranim, klinastim stopalom neće krenuti u školu dok ne bude mogao hodati na obje noge, kao sva ostala djeca i – točka! Ni francuski zakon, ni socijalna radnica ni svi doktori (koji su tvrdili da će njen sin cijeli život nositi protezu i šepati) pa ni njen muž, nisu mogli uvjeriti tu super-majku da se to čudo, za kojeg se godinama molila, ipak neće dogoditi. No, ono se dogodilo, naravno, ne preko noći direktnom Božjom intervencijom nego indirektno, kako to Bog voli raditi, tražeći pri tomu našu suradnju u vjeri i nadi.
Kako je ovo francuski film utemeljen u židovskoj istinitoj priči tako u njemu nema patetike ni religioznog kiča (čega ne bi nedostajalo da je film hrvatski i da ga je npr. režirao Jakov Sedlar), ali ima humora, fine ironije i kritike bez kriticizma, ima topline i dirljivosti ali bez sentimentalnosti i melodrame. Ukratko, ima svega onoga što film treba imati da bi dirnuo srca milijuna ljudi i pomilovao ih po glavi da bi bolje shvatili o čemu se tu – u filmu i u životu – zapravo radi. „Kad je Bog shvatio da ne može biti posvuda, stvorio je majke“, a njihova je ljubav – po veličini – odmah iza Njegove. Takva rečenica je nemoguća u tvrdo ukoričenom hrvatskom filmu koji se drži kao pijan plota kanonskih istina Crkve: Bog je sveprisutan, svemoćan, sveznajući itd.
Iz (kreativne ) slobode govora i filmskog izražavanja proizlazi moć slobodnog čovjeka i humanistička moć filma. Ako ne vjerujete meni, pitajte Larsa von Triera; on je obraćeni katolik. I vjerujte svojim očima i ušima dok budete gledali „Priču o mojoj majci“.
#Ante Kuštre #dnevna doza umjetnosti #Građanin Matijanić #majka #Split
