Do prije par godina, na zidu zgrade splitske željezničke stanice isticao se jedan grafit nevelikih dimenzija ali velike kontekstualne snage značenja: „SPLIT JE UKRAS OKO POLJUDA“. Putnicima iz drugih gradova koji ne znaju ništa o Splitu ostajao je nerazumljiv, a mi ovdašnji odmah smo ga razumjeli ali pod jednim uvjetom, da smo već čuli muško-šovinističku poslovicu „Žena je ukras oko pičke“. Onda je lako: Poljud označava kultno mjesto Hajdukova stadiona, kojemu navijači – pa i ostali stanovnici „najlipšeg grada na svitu“ tepaju „poljudska lipotica“. S razlogom, budući da se radi o remek-djelu riječkog arhitekta Borisa Magaša, sagrađenom 1979. za potrebe održavanja Mediteranskih igara.
Autor ga je napravio u obliku velike školjke. Školjka je česta metafora za ženski spolni organ tj za vaginu. Na jeziku navijača i ulice, za pičku. A žena je, zna se, za primitivnu vladajuću većinu (iz zaleđa grada i njegovih predgrađa) tek ukras oko nje. Prema tome: Poljud označava stadion koji je školjka koja je pička. I u koju redovno ulaze navijači (ona je njihova pička), ispunjavajući je kada se igraju veliki derbiji. Kada Hajduk pobijedi njegovi navijači doživljavaju masovni orgazam, kada izgubi imaju privremenih problema s erekcijom i potencijom. Tako pulsira kolektivni eros grada i njegovi su građani navikli na takav ritam njihovih intimnih odnosa. Ljubav među njima je neupitna kao što ekspliciraju stotine grafita po gradskim i prigradskim zidovima: „I kad gube i kad tuku, uvik virni svom Hajduku“. Vjernost je to groba, rastava navijača i njihova tima ne dolazi u obzir (bez obzira na rezultate), ona je religioznih korijena i posvećena je sakramentom bijelog dresa: navijač se može rastati od svoje žene ali od svoga Hajduka ne. Njihov odnos je betonski monogaman, a od istog betona je sagrađen stadion na Poljudu.
Kojemu sada prijeti rušenje! Jer je nedavno olujno nevrijeme potaracalo dobar dio stadiona, ionako već zapuštenog i oronulog, što je sudbina koja prati sve splitske ljepotice i misice. Onda su se začuli u mainstream glasilima glasovi nekih koji predlažu rušenje starog i gradnju novog stadiona na istom mjestu. Njima su se pridružili čak i glasovi navijača tako da se u Splitu de facto vodi rat između onih koji bi se stadion sanira i sačuva i onih koji bi da se sruši i zamijeni novim (još lipšim i školjkastijim?). Na strani prvih su ozbiljni argumenti struke i kulture (to je elegantno zdanje ipak klasik modernističke arhitekture itsl.), na strani drugih su praktični i pragmatični razlozi (bolje i jeftinije je sagraditi novo nego obnoviti staro itsl.). Za one najstrastvenije i najeduciranije navijače, među kojima svakako prednjači Jurica Pavičić, kolumnist „Jutarnjeg lista“, sama pomisao na rušenje je svetogrdna, a rušenje bi bilo kulturocid, po kojemu bi se Splićani izjednačili s talibanima koji su srušili one monumentalne Budine statute u Afganistanu 2001. godine.
Navijanje i odvijanje
Jurica je i član udruge „Naš Hajduk“, što s ponosom ističe, i zgrožen je činjenicom što se čak i u njoj nalaze neke pristaše rušenja te svojom jednostraničnom kolumnom poziva na sveti rat pravovjerne Hajdukovce i Splićane protiv talibana među svojim sugrađanima. Iako navodi više visokih državnih i kulturnih institucija koje neće dozvoliti tu talibansku destrukciju i nabraja ozbiljne dokumente, kao argumente, koji će onemogućiti namjeravani talibanski napad na to sveto mjesto Hajdukova kulta i svijetlu točku Arhitekture (prepoznatu kao takvu i u svijetu), stječe se dojam da Pavičić svojim rečenicama više hrabri i uvjerava sebe i svoje istomišljenike da se takva katastrofa ipak ne može dogoditi. U tom svom borbenom zanosu otišao je toliko daleko da bi rušenje poljudskog Stadiona bilo zločin ravan rušenju samoga Peristila. Otišao je, u stvari, predaleko (što mu, kao Splićaninu, nije teško budući da je pretjerivanje jedna od nekoliko karakternih crta Splita koje se ne mijenjaju).
Budući da nisam navijač (ni Hajduka ni Dinama ni Rijeke itd.) ja na istu stvar gledam s (odvijačke?) distance. Pa je vidim drugačije. Odstraniti operacijom bagerima lijepu poljudsku pičku, u interesu cjeline organizma, vrlo je teška ali medicinski opravdana odluka: tijelo može pre/živjeti i bez svoga spolnog organa. Ali operacijom izvaditi nekome sav čeoni režanj (Peristil) iz glave (Dioklecijanove palače) značilo bi sav organizam/grad baciti u biljno stanje vegetiranja na aparatima do kraja takvog bijednog života/renja. To jest: izjednačiti gubitak Poljuda i Peristila predstavlja očigledan faul nad zdravim razumom koji zaslužuje žuti karton. Još konkretnije: staviti u istu ravan, na isti stupanj mega-skandala rušenje jednog stadiona i rušenje jedinstvenoga Peristila moguće je samo u navijačkom stanju svijesti tj. u polusvijesti koja je zaboravila kritičko i objektivno promišljanje stvari kojom se bavi.
A stvar je može biti od početka podignuta na krivom mjestu i krivim temeljima. To jest: sagrađena na ljekovitom crnom blatu Poljuda. Pa je logično i očekivati da ta stvar (bijela i lijepa) vremenom tone, da je – na neki sudbinski način – predodređena na propadanje. Neki sada mogu graknuti u obranu poljudske Ljepotice pa je izjednačiti s najpoznatijom tonućom ljepoticom na svijetu – s Venecijom. Da ali: Serenissima tone polako i sigurno, privlačeći svojom unikatnom ljepotom milijune i milijune turista iz cijeloga svijeta, a splitska Ljepotica privlače, tu i tamo, desetine tisuća navijača i možda tek ponekog stručnog turista zainteresiranog za vrhunska arhitektonska zdanja. Prema tome, njih se dvije mogu ali ne smiju uspoređivati, kao što možeš zapaliti cigaretu na predavanju u razredu ali ne smiješ (a ako baš hoćeš pitat ćeš učiteljicu možeš li u zahod pa možda tamo, dok pušiš, napišeš i neki grafit na zidu).
Rečenica i rečenice
Dati nekomu misliti je kod nas rijetka pojava, pogotovo ljeti kada je mozak na plaži (izvan sezone je na paši). Tim više bismo trebali cijeniti takvu vrst davanja, a manje ona materijalna. Nova misao je svježa pa osvježava tj. pomlađuje mozak. Ponekad je dovoljna samo jedna nova riječ ili neobična, poetski smislena sintagma da vam se neuroni pokrenu iz letargije i spoje u nove neuronske veze. Izložba Tome Savića Gecana, u splitskoj galeriji Kula (specijaliziranoj za ekskluzivne likovne događaje) sastoji se od jedne rečenice, printane na hrvatskom i engleskom na dva panoa istih dimenzija. „U sklopu projekta Bez naziva 2025 u galeriji Kula u Splitu, izvođač izračunava svoj položaj u galeriji – bez korištenja elektroničkih uređaja – na temelju temperature u Splitu, prisutnosti posjetitelja, globalne upotrebe emotikona, i trenutačnog broja zrakoplova na nebu“.
Po takvim začudnim/zaumnim verbalnim konstrukcijama Gecan je inače poznat, a one su važan konstruktivni dio njegove karijere. Ova se odnosi na gubljenje prirodne sposobnosti orijentacije u prostoru kod sve većeg broja ljudi ovog vremena, naročito mlađih, zbog navezanosti na elektroničke uređaje (GPS) koji im po/kazuju gdje se nalaze oni a gdje Sjever i Jug. Izložba je, dakle, krajnje reducirana, hiper-minimalistička i ultra-asketska te se konzumira u jednoj minuti, koja vam je potrebna da je pročitate i shvatite. A što onda? Onda popijete nešto na zidiću ispred galerije, alkoholno naravno (jer ništa drugo u takvim slučajevima ne djeluje) pa čavrljate s nekim od poznanika o nečemu posve desetom koje nema nikakve veze s trenutnim brojem taksija u vožnji splitskim ulicama. Ovom artnom izvjestitelju stvari postaju malo teže kada galerija ne nudi crno nego samo bijelo vino pa je dotični posegnuo tri puta za pelinkovcem, što manje govori o njemu, a više o globalnoj upotrebi emotikona.
Zato o prisutnosti posjetitelja nešto znakovito govori činjenica da je ovaj pušač u toj situaciji bio bez cigareta. Pogledao je sve uokolo i shvatio da se nalazi okružen nepušačima. Tu su stvari postale zabrinjavajuće. Srećom svako pravilo ima iznimku pa ju je ovaj smoker (koji tu i tamo mora zapaliti da ne bi izgorio) odmah uočio u grupici u crno odjevenih mladih dama. Prvo joj se požalio da je problem postao alarmantan jer skoro više nitko ne puši (nikotin) a onda je od nje dobio cigaretu s osmijehom (nikotinskog razumijevanja i solidarnosti). Kad mu je kao smokeru postalo lakše, napravio je par koraka kao walker da bi, dok je cigareta dogorjevala, bio i talker jednom kunsthistoričaru s psom. No, izgleda da je nehotice pretjerao s brojem izgovorenih rečenica (iako mu je svaka bila na njenom mjestu ili ga je barem tražila) koje su tekle kao potok iz njegovih usta (valjda zbog toga da bi, kao protuteža onoj jednoj usamljenoj rečenici u galeriji, uspostavile globalnu ravnotežu pod nebom ).
Ako u tome nije uspio, barem je pokušao.
#Dioklecijanova palača #dnevna doza umjetnosti #Peristil #Poljud #Split
