Ako se vozite automobilom iz Dubrovnika do Bijelog Polja, proći ćete kroz velik dio crnogorske obale. Vidjet ćete Kotor, čitavu Boku kotorsku, potom i Budvu, slijedi Podgorica i autoputom zatim do Bijelog Polja. Kad sam prije dvanaest godina prvi put putovala u Bijelo Polje, ostala sam zatečena dubokim kanjonima, koje su okruživale visoke planine. Dovoljna je samo jedna greška u vožnji za kobno iskliznuće. Vozač koji me vozio preživio je takvu nesreću, kamion je bio potopljen u Morači, vozač kamiona je poginuo, a on kao suvozač se spasio samo zato jer je dobar plivač. Sada je autoput olakšao putovanje do Bijelog Polja.
Nalikuje avionskoj pisti, brz, kroz brojne tunele. Moguće je do Bijelog Polja doći obalom, ali i kroz unutrašnjost, prolazeći Kolašinom koji je poznat zbog skijanja, i Nikšićem, koji je, između ostalog, i univerzitetski grad. Bijelo Polje posebno je pak zbog svog dugogodišnjeg festivala koji nosi ime po poznatom pjesniku Risti Ratkoviću. Ratković je i pjesnik, dramski pisac i romansijer, utemeljitelj modernog romana u crnogorskoj književnosti, riječ je o romanu Nevidbog iz 1933.godine.
Već 54 godine se u njegovu čast u Bijelom Polju okupljaju pjesnici iz Crne Gore, bivše Jugoslavije, Europe i svijeta. U međuvremenu je država odredila da Ratkovićeve večeri poezije postanu institucija koja pokreće i regionalnu nagradu za poeziju i uz to, ima izdavačku djelatnost. Njezin je sadašnji direktor pisac i kulturolog Kemal Musić. Ratkovićeve večeri poezije povezuju i mlade, neafirmirane autore koji dobivaju priliku za prvu knjigu i pjesnike i pjesnikinje iz regije i svijeta.
U Ratkovićevoj kući, u njenom predvorju se i događa festival kroz čitanja i druženja. Na prvom katu kuće odvijaju se i okrugli stolovi i radionice pisanja. Kao ovogodišnja učesnica bila sam u prilici razgovarati sa mladim ljudima i ohrabriti ih. Iznenađuje me nekako prizemljenost, oni razumiju sve što se oko njih događa, pišu tekstove o društvu i angažiranu poeziju, ali uglavnom ne žele svoju profesiju vezati uz književnost. Ove godine bilo je pjesnika i pjesnikinja iz raznih zemalja, Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Italije i Turske. Bijelo Polje nije veliki grad, no ima svoj Dom kulture i agilnog Edina Smailović, bibliotekara i kulturnjaka. I česte su izložbe, recitali i druženja, čak i književni časopis koji se redovito objavljuje. Družila sam se sa kolegama iz regije, pričali smo o knjigama, književnom životu, o svemu. Za TV E me intervjuirala Anđela Bulajić, mlada pjesnikinja koja je nagrađena na Ratkovićevim večerima koja već ima i roman, producentica je. Uočila sam da dominira angažirana poezija, da se piše o traumama i o oslobođenju žena, o mitovima i subverzijama, o emocijama. Dobitnica nagrade Risto Ratković, pjesnikinja i dramaturginja, Jovana Bojović, nagrađena je za odličnu zbirku pjesama “Novobran” . Dok razgovaram sa Eldinom, saznajem da je dosta stanovnika iz Bijelog Polja odselilo na Zapad, u Njemačku, Luksemburg. U tom sjevernom kraju okruženom planinama nekad su bile surove zime. Protječe kroz mjesto i rijeka Lim kojoj su bjelopoljski pjesnici posvetili svoje stihove. Posebno veliki pjesnik i intelektualac Ismet Rebronja koji je i rođen u općini Bijelo Polje, a iz Novog Pazara je stigao njegov sin, također pisac Elijas Rebronja. Treba spomenuti svakako pjesnikinju i sveučilišnu profesoricu Nadiju Rebronju, kćerku Ismeta Rebronje.
I zaista ovaj Macondo, kako ga je prozvao jedan od dobitnika nagrade Risto Ratković, Velibor Čolić iznjedrio je neobične i jake pjesnike i pisce. Tako u Parku pjesnika nalazimo statue pjesnika Ćamila Sijarića, Riste Ratkovića, Miodraga Bulatovića i Avde Međedovića, koji je jedan od najpoznatijih južnoslavenskih epskih pjesnika u svijetu, a premalo je poznat. I u tom ambijentu u kojem čitav grad živi s pjesništvom, povezujemo se kroz slične jezike i razumijemo zbog bliske povijesti, ratova, svega. Barem pjesnici, ako već ne politike. I u tome je važnost i veličina Ratkovićevih večeri poezije. Na kraju, uz brojna predstavljanja treba spomenuti i premijernu predstavu po djelu crnogorskog pisca, dramaturga i redatelja Obrada Nenezića “Osmi smrtni grijeh” koji je odlično prikazao svu grotesku suvremenog svijeta i pogubljenost čovjeka u apokaliptičnom vremenu. Riječ je o drami s brojnim intertekstualnim umecima i britkim dijalozima koja se bavi suvremenim društvom. A to i jest smisao umjetnosti.
Unutrašnje more
Pisala bih sad dramu za čitanje, s dva lika i ludim didaskalijama.
O unutrašnjem putovanju.
Pitanja, vrijeme koje leti, generacija.
Što uopće napisati o svijetu izvan?
More će jutros poklopiti svaku zavist i zlo,
već je sunce, i život i zvono na otoku, dozivanja, zaokruženost mjesta kao zagrljaj.
Tražim klupu na kojoj mogu čitati naglas.
Zamišljati dijalog. Još je prisutna polifonija bjelopoljskih glasova, more tamo i ovdje se povezuje, kao da slijedim istu obalu, bez ograničenja. Jezici se razlistali kao agava, i kao splitske magnolije u luci. Kakav bi bio dan, svaki dan na maloj rivi? Odjek povijesti.
Drama za smrt i rođenje, duhovita drama, kako svoje drame označava moj prijatelj.
Mogla bih vječno pisati. More iznutra i ono vani se poklapaju. Smireni su. Kao brodići u luci, spojeni sidrom. Sidro je moj prst. I ekran moje platno. Da slikam, bilo bi to prikazanje uz malu crkvicu, medijevalni oratorij. Ovako je jezik, slušam ga, prikupljam kao male sedefaste školjke i uživam...
Istaknuta fotografija: Arhiva Ratkovićeve večeri poezije
#Darija Žilić #Žilijen
