Vrisak se u ponedjeljak nastavio u sličnom tonu kao i prethodni dan – u prepunoj dvorani MMSU-a i sa zanimljivim, poticajnim književnim razgovorima.
Program u dvorani MMSU-a otvorila je autorica Dunja Matić koja je u razgovoru s Luizom Bouharaouaom predstavila svoju novu zbirku eseja „Previše truda”. Svim kulturnjacima koji su sjedili u publici, i još posebice onima s diplomom Kulturalnih studija u džepu, teme razgovora mogle su zazvučati itekako bliske. U esejima autorica piše o problemu društvene fragmentacije, klasizmu u polju kulture i umjetnosti te pesimizmu koji se koristi kao opravdanje za pasivnost. Također sagledava i preispituje razna uvjerenja i obrasce, što je jučer izložila i na prilično smislen, duhovit i pristupačan način.
Luiza, koja je izvrsno moderirala predstavljanje, s Dunjom je razgovarala o tome što podrazumijeva voljeti svoj posao, baveći se pritom pitanjem percepcije truda, poistovjećivanjem posla na fakultetu s kreativnim radom, konceptom umjetnika koji pati i poveznicom s reproduktivnim radom. „Više manje svi koncepti s kojima se igram u zbirci su dvojaki jer volim pokazati kako nema pozitivnih i negativnih aspekata nego da su ti aspekti premreženi. Meni je trud tu inicijalno bio zanimljiv zato što sam stvarno imala osjećaj – još od škole s onim pitanjem ‘jesi stvarno učila?’ – da je bed reći da si se oko nečega potrudio. I onda sam se zapitala zašto je to tako, trud je i van škole dobio još neku dimenziju kao nešto naivno. Užasno mi je bio zanimljiv taj društveni imaginarij oko tog pojma koji se izgradio. S druge strane, bila sam svjesna da je to nešto s čime ja osobno često pretjerujem, i da to često nije nešto dobro, a tu je naravno i rodna komponenta. Pisala sam i o tome kako se curice uvijek trude više, bez obzira na to što je to jedna gruba generalizacija, ali u svakom slučaju je trud jedan višeslojan koncept kojeg sam kroz različite perspektive pokušala obuhvatiti”, rekla je Dunja Matić. Unatoč iznošenju jasne problematike i analizi vlastitih tendencija kao i uvjerenja koja prevladavaju u suvremenom kulturnom društvu, Matić smatra kako ne treba odustajati od truda i kako je defetizam koji nam signalizira naš kulturološki odnos prema tome u suštini loš, što je cijelom razgovoru dao ton nade i motivacije.
Nakon Dunje Matić, na pozornicu dvorane MMSU-a smjestio se jedan od naših trenutno najaktualnijih književnika, Kristian Novak. S urednikom Krunom Lokotarom razgovarao je o romanu „Slučaj vlastite pogibelji”, koji je se u knjižarama može nabaviti u svojem trećem izdanju. Osim što nas je podučio međimurskom narječju, roman iznosi dojmljivu i važnu priču slučaja mladog policajca koji je nađen mrtav na stražnjem sjedištu svog automobila, otvarajući pitanja korupcije, zakona i morala te konačno ljubavi i slobode. Novak je ispričao kako je sve proizašlo iz zbiljskog slučaja iz crne kronike u 2013. godini o prometnom policajcu koji je odlučio, za razliku od mnogih svojih kolega, kažnjavati svih na isti način. To ga je dovelo do situacije gdje ga se žestoko mobingira, što je i prijavio, da bi mjesec dana nakon toga bio pronađen mrtav. „Taj slučaj me duboko potresao, iščitao sam sve živo i neživo što je bilo pisano o tome, i koliko god ja htio pisati druge knjige mene je obuzela ta priča obične hrvatske obitelji koja je fasovala a to nije zaslužila i koja si nije mogla pomoći – jer ne može nazvati nekog svog da riješi stvar”, rekao je Kristian Novak. Budući da je pisanje način na koji on probavlja stvari, to je bila priča koju je morao ispisati. Odmah je u startu bila planirana i kazališna predstava, nešto ranije i fiksnije nego što je autor to očekivao, a u planu su i ekranizacije njegovih romana, premda o tome nema tako jasnog i brzog pomaka. Bilo je izrazito ugodno i zanimljivo slušati Novaka i Lokotara, a teme koje su se otvorile dodatno su kontekstualizirale i raščlanile „Slučaj vlastite pogibelji” i Novakovo stvaralaštvo.
Jučerašnji program u MMSU zaokružen je razgovorom s poznatom autoricom Lanom Bastašić. Bastašić je rođena u Zagrebu i odrasla u Banja Luci, a živjela je u raznim europskim gradovima, uključujući Barcelonu, Zürich i Berlin. Njeno novo djelo „Crveni kofer” sačinjeno je od dnevničkih zapisa koji opisuju njezin boravak u Zürichu tijekom 2021. godine. „Sva moja putovanja su meni učinila da moja književna genetika bude dosta raznovrsna i da je ne svrstavam po nekom nacionalnom ključu, čak ponekad ni jezičnom, više je to stvar stremljenjima unutar književnosti koje vidiš između određenih pisaca i spisateljica. Za mene je moje književno učenje dolazilo nasumice, u to je ulazilo sve, od meksičkih sapunica do Tolstoja”, ispričala je Lana Bastašić. Ona vjeruje da je književnost nedjeljiva, i stoga joj je teško rasplesti utjecaje i geografske kontekste koji su oblikovali njeno stvaranje. S Markom Pogačarom razgovarala je i o svojim prijašnjim uspješnim romanima, prevedenim na brojne jezike, formi, ulozi priča u našim životima, kao i stavovima koji su po pitanju masakra u Palestini prisutni u Njemačkoj. Bastašić često progovara o pravima i situaciji palestinskog naroda, a njeni jasni stavovi i solidarnost doveli su je i do raskida ugovora s njemačkim izdavačem.
Večernji program Vriska nastavio se u Dnevnom boravku, gdje je Nataša Govedić predstavila svoj roman „Pasja kola”. U drugoj prostoriji MMSU-a je prethodno jučer održana i promocija kataloga videoretrospektive umjetnice Sanje Iveković, a u Gradskoj knjižnici Rijeka predstavili su se Jagna Pogačnik i Saša Ćirić, u razgovoru sa Sašom Stanićem i Anerom Ryznar.
Današnji će dan na Vrisku biti obilježen gostovanjem ruskog pisca Borisa Akunina, kao i predstavljanjem romana Lidije Deduš i Magdalene Blažević u MMSU, a Srđana Valjarević zbog ozljede ipak neće održati svoje predstavljanje u Dnevnom boravku. Detaljan raspored i satnica dostupni su ovdje.
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović
