Lana Bastašić rođena je u Zagrebu, odrasla u Banjoj Luci, boravila i putovala po Europi – i sve je to oblikovalo njezinu književnu genetiku, kako sama kaže.
Za roman „Uhvati zeca”, koji je preveden na 18 jezika, dobila je Europsku nagradu za književnost 2020. godine i međunarodnu nagradu Latisana per il Nord-est 2021. godine. Autorica je tri zbirke kratkih priča: “Trajni pigmenti”, “Vatrometi” i “Mliječni zubi”, knjige priča za djecu “Nastja crta sunce” i zbirke poezije “Triptih o Bosni i umiranju”.
Njezin najnoviji roman, točnije dnevnik – „Crveni kofer” – Lana je došla predstaviti i na ovogodišnjem Vrisku, zbog čega se pružila odlična prilika da kratko porazgovaramo o njenom pisanju i trenutačnom poglavlju njezina života.
Za početak, kakav je tvoj odnos s Rijekom, koliko je poznaješ i što s njom povezuješ?
Meni je žao što moram reći da nisam toliko poznavala Rijeku. Trebalo je da dođem na Vrisak prije par godina, ali zbog zdravstvenih problema nisam uspjela. Rijeku znam iz pisanja Daše Drndić i tako tih nekih priča, i sad mi se stvarno mnogo svidio grad. Čini mi se ipak da ti gradovi koji nisu glavni imaju malo više prostora za alternativu, za igranje, kao da ne moraju da se dokazuju toliko i onda uspiju da pruže nešto drugačije. Meni se sviđa taj osjećaj dok sam ovdje.
Svi koji te poznaju ili prate znaju da nisi vezana za jedan prostor. Gdje si ovih dana?
Trenutno sam baš na putu po Balkanu, malo u Beogradu, malo u Sarajevu, a sve to pred rezidenciju u Švicarskoj u januaru. Tako da putujem po ovim našim prostorima, i drago mi je da me to putovanje dovelo i do mora jer mi je to nedostajalo.
Tvoja zadnja rezidencija bila je u Berlinu, i za to si vrijeme puno govorila o odnosu Njemačke prema stanju u Palestini, to je na koncu dovelo i do raskida ugovora s izdavačem… Kako sada s malim odmakom gledaš na sve to?
Na internetu se ne može vidjeti zapravo količina toga što se događa u Njemačkoj jer dosta toga u medijima ne prolazi, i za mene je to iskustvo bilo interesantno kao iskustvo nekoga tko dolazi s Balkana i tko ima zna što se događa kada se drugi dehumanizira, kada se stvara to ‘mi i oni’, kada se učestvuje u nečemu što je zločin, i kada se o tome ćuti i ne govori. Mi s Balkana možda brže prepoznamo neke matrice, a opet mi se čini da nam ne dozvoljavaju da pričamo o bilo čemu što nije Balkan. Posebno će nas kazniti ako nam padne na pamet da izađemo iz te svoje dodijeljene ladice. Za mene je bilo stravično da vidim taj ponovni pad njemačkog društva udesno, jer desno se pada, udesno se ne skreće. I sad posljednji izbori za mene nisu nikakvo iznenađenje, stvorila se jedna paranoja, masovna psihoza, gdje se opet za sve okrivljuje drugi. I to je savršeno tlo za masovne deportacije. A sve pod lažnim izgovorom brige za druge.
Za mene je sve to zaista zanimljivo iskustvo, daleko od toga da sam ja tu bila ikakvom žrtvom, za razliku od drugara i drugarica koji su dobivali otkaze ili završavali u policijskoj postaji. Kad sam u jednom trenutku osjetila da je vrijeme da odem, onda sam otišla. Baš to što si rekla, trebala mi je neka distanca da o svemu tome promislim, da se podsjetim da nije Njemačka sve, iako oni vjeruju da van Njemačke ništa ne postoji, uključujući i njihovu književnu scenu, i da se ponovno povežem s našom književnom scenom, da se sjetim odakle dolazim i da se sjetim zašto sva borba protiv tog fašizma ima smisla.
Ključ angažmana i solidarnosti je u empatiji, a upravo je književnost jedna od većih i najstarijih učiteljica empatije. Misliš li da iz toga izvire tvoja ljubav prema pisanju? Koliko smatraš da je tvoje djelovanje na književnom polju važno iz te perspektive?
To je zapravo odlično pitanje jer ja ne volim to odvajanje, to je vrlo zapadnjački način razmišljanja da odvajamo književnost od života, književnost od brige za druge, književnost od pripadanja zajednici… Ta hiperfragmentarnost je u suprotnosti s onim što je naše ljudsko. Za mene bi književnost trebala biti prostor empatije, na onaj bazični način da kroz sam čin čitanja prolazimo kroz iskustvo koje nije naše. Za razliku od nekih drugih umjetnosti, mi doslovno mislimo riječima drugog. Ne svojim riječima, nego riječima drugog, i to jeste veliki čin empatije. Istovremeno sam razočarana kako te visoko razvijene kulturno umjetničke scene mogu da potpuno odvoje književnost i umjetnost od te brige za druge. Da knjige imaju tu moć, pa sada bi sve bilo u redu u svijetu, jer su tolike savršene, predivne knjige već napisane. Pa mi se čini da ih možda nismo čitali na pravi način, možda je zaista bilo hljeba i igara, ili ih nismo shvatili na pravi način, ali po meni su te stvari neodvojive. Kada mi netko kaže zašto se baviš aktivizmom, ti treba da pišeš knjige, to je meni potpuno besmisleno. Jednako kao da kažem ‘evo ja ću sad da ti okrečim kuću, a to što se temelji raspadaju i sve je puno pacova to me ne zanima’. Ta fragmentiranost samo doprinosi statusu quo, i svaka umjetnost i knjiga nastanu u nekom kontekstu, svjedočimo nečemu da bismo razgovarali s nekim u budućnosti. Ali zagledani smo u sopstveni pupak i književnost vidimo kao prostor eskapizma, što je po meni vrlo opasno.
Večeras na Vrisku predstavljaš „Crveni kofer”, po čemu se to djelo razlikuje od tvojeg dosadašnjeg rada?
To je bio zanimljiv projekat jer me zvao Semezdin Mehmedinović, on je urednik čitave te dnevničke edicije, i zaista da on nije bio urednik vjerojatno ne bih pristala. Ali njemu vjerujem kao piscu i kao čovjeku. Bilo mi je zanimljivo da poziva ljude koji se bave pisanjem fikcije i poezije da pišu dnevnik, jer zna koliko je za nas to izazov, i onda mi je bilo zanimljivo odgovoriti na to pitanje i taj problem, kako da zapišem dnevnik, i na kraju sam se odlučila za epistolarnu formu. Bila je to i dosta dobra vježba, morala sam svaki dan da izvršim izbor i ipak pronađem neku narativnu nit koja bi povezivala te dnevničke zapise. Ono što me fasciniralo jeste kako se život zapravo pobrinuo za temu. To je bilo za vrijeme covida, 2021. godina, meni se desilo da mi je umrla baka, i nekako se to pitanje prolaznosti i onoga što ostaje, što je smrtno i što je besmrtno, samo nametnulo. Bilo mi je zanimljivo da nemam pravo za izmišljam, iako donekle izmišljamo i svoju stvarnost, ali morala sam baš da otvorim oči i uši i posmatram to što se događa oko mene, i da u tome tražim neki obrazac i narativ. Nije bilo lako, ali je bilo izrazito korisno za mene kao spisateljicu.
I kao spisateljica imaš puno ideja od kojih jedna u nekom trenutku mora isplivati iznad drugih. Što je zajedničko idejama kojima se odlučiš posvetiti?
U svojoj bilježnici stvarno imam puno ideja, ali za mene je važan taj poriv, kad ne mogu da prestanem da mislim o nečemu, kad me opsjeda taj problem kako da to riješim u književnom smislu, koja bi bila najbolja forma, najbolji glas, najbolja perspektiva… Za mene su takve priče one koje su vrijedne mog vremena. Zapravo sam dubinski lijena osoba, ne mogu se baviti nečim što mi nije bitno. I onda ta ideja da sjednem i pišem o čemu god jer znam da pišem neke lijepe rečenice koje će biti neka okej knjiga, i svake godine ću imati jedan roman… Divim se ljudima koji to rade, ali ja to ne mogu. Za sve u životu moram da imam tu želju da to radim, u onom trenutku ako mislim da postoji bilo što drugo što bih radije radila, onda to neću raditi. Isto je s pisanjem. Taj poriv je razlog zašto neka ideja u nekom trenutku prevagne.
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović
#Crveni kofer #intervju #književnost #Lana Bastašić #Vrisak 2024
