Julienne [Žilijen]: Moj Istok

Proljeće, 2012. godina. Poziv iz Centra za ženske studije u Zagrebu: bi li htjela ići u Iran?

Kulturni centar Irana iz Zagreba organizira studijsko putovanje u Teheran i Isfahan. Pozvane su umjetnice, znanstvenice, aktivistice. Nas nekoliko. Prihvaćam objeručke poziv premda su tada bile jake sankcije protiv Irana i nije bilo bezazleno odlučiti se otputovati. Moji su se također pomalo bojali. Tata je porijeklom iz surovog banijskog kraja u kojem se ljude muslimanske vjere gledalo s podozrivošću, prenosile su se priče s koljena na koljeno o Turcima, danku u krvi i tako dalje. No kupila sam u indijskom dućanu duge haljine, mali parfem od jasmina, šal kojim ću si oviti glavu. I krenula sam s hrabrim ženama, Radom, Dubravkom i Sandrom.

Moj susret s Iranom teško je dočarati u par riječi, ispod kolumne čitatelji mogu pronaći mali zapis o gradu Isfahanu. O poeziji u Iranu, o tirkiznoj džamiji, ljudima otvorena srca, o bazarima i trgovima, mostovima, fakultetima na kojima su i žene dekani. Teško je u par rečenica dočarati sve te senzacije. One su ostale u mojim sjećanjima i bile su povod da se nakon tog putovanja bavim poezijom koju pišu iranske pjesnikinje, posebno Simin Behbahani, Forough Farrokhzad, Parvin Etesami. Održavala sam tribine, čitala i analizirala kaside, gazele, monazare, prevodila Rumija, učila pomalo farsi i zanosila se ponovnim odlaskom u tu zemlju.

U mojoj biblioteci je Kuran koji je na engleski prevela iranska prevoditeljica. Neki su možda pomislili kako sam pretjerala, preobratila se, no bilo mi je svejedno za njihovu percepciju. Idućih godina putovala sam i na festival u Ameriku, u više drugih europskih zemalja. No najviše u Tursku, u razna mjesta i gradove, na festivale i na književnu rezidenciju. Crno more, Bursa, Istanbul, Ordu, Golyazi, Eskisehir, Halfeti, Gazientep… Sve te spone nastajale su entuzijastično, s Goncom sam dijelila aktivističku strast, prevodila sam s engleskog turske pjesnike i pjesnikinje, Tozana Alkana, Leylu Karacu, a za Shura publikacije prevela sam i roman klasika Orhana Kemala Gemile. U gradu Ordu na Crnom moru, čitali smo u školama, mi pisci, a u svakom razredu bio je portret reformatora Ataturka.

Prije četiri godine bila sam na prevoditeljskoj radionici u Halfetima, mjestu uz Eufrat, ne baš daleko od tursko-sirijske granice. Sjećam se, kad su nas organizatori vozili u grad Urfu i u Gazientep, na visoravnima uz put, kraj polja pamuka, vidjela sam bunkere i osjetila tjeskobnu prazninu. Nakon samo nekoliko mjeseci buknuo je rat kraj granice… Tih dana, u Gazientepu, u muzeju razgledavali smo mozaik i posude iz antičkog perioda, sve to bili su znakovi početaka Europe na maloazijskom poluotoku. Prošle godine u tom dijelu Turske je bio snažan potres. Razgledali smo i Goebleki Tepe, čuveno mezolitičko svetište na jugoistoku. Pitala sam se je li potres uništio ostatke drevne prošlosti, jer čak su se i planine urušavale tada.

Danas me pak Facebook podsjeća na potres u Izmiru prije nekoliko godina. Pojave se i uspomene na festivale u Istanbulu i Eskisehiru, posebno na književnu rezidenciju na poluotoku Golyaziju, kraj Burse. Nestvarna priroda, tisuće ptica, jezero, ribe, ostaci antičkog teatra, grčko turskih ratova iz prošlog stoljeća, džamije i crkve ortodoksnih vjernika, pa uz to i otomanska povijest Burse, fluks visokog kapitala i povijesti, tradicije i suvremenosti. Ovih mjeseci upravo se priprema knjiga poezije hrvatskih pjesnika i pjesnikinja prevedena na farsi. Prevoditelj je Ebtehaj Navaey, Iranac koji godinama živi u Hrvatskoj, stomatolog koji i godinama prevodi iransku poeziju na hrvatski. U Zagreb i inače sve više dolaze ljudi iz Azije, Nepalci, Indijci, Iranci, oni rade u dućanima i restoranima, kafićima, miješaju se opet svjetovi i nema granica za ljude.

Sutra su Svisvete i mislim na moje drage kojih više nema. Google me podsjetio na fotku snimljenu nakon jednog mog dolaska iz Turske. Na stolu u dnevnom boravku, baklave i rahat lokumi, pistacchio, i  ruke, tvrde i naborane majčine i očeve ruke koje prebiru po slasticama. Tate nema već dvije i pol godine, da je živ, on bi sigurno plakao, jer bio je osjećajna gromada od 1,85 cm, zbog nedužnog naroda koji pati, zbog rata koji ne prestaje. I sigurna sam da mi ne bi zamjerio ako ponovo odem jednom opet na Istok. Unatoč svemu. 

Hranjenje riba

Hranila sam ribe u rijeci usred Urfe,
Bio je dan topao kao vruci plamen.
Za liru dobivam limenku hranjivih mrvica,
Za sreću i ispunjenje zelje bacam ih dole
U vodi koja teče, ludi znamen.
Na blagoj, zelenoj površini pojavljuje se
Bezbroj tmastih, tustih riba. One hvataju mrve
Kao sjeme i gutaju, nada u njima kao da će
Eksplodirati. U rijeci pored džamije i sinagoge
plamen iz davnih vremena, u vodi koja
Je bila vatra za Abrahama namijenjena,
Da ga iz mesa u prah odmah satre. U toj vodi
Vidim lice koje se iz sna u stvarnost preobraća
I pada na tlo, teško kao kamen. I strah u obliku
Ljetnog kruga, iz mirisa trave u dodir koze koja
Se obnavlja, samo laže da protočnost srca nije
Moguća. Hranim ribe i okopavam vrtove. Nek
Ponovo planem!

Iranske pjesnikinje

Sve iranske pjesnikinje pobjegle su iz brakova.
Iz kaveza u kojima nikad ne pjevaju ptice.
Ostavile su iza sebe djecu, prazne sobe i
Mirise ljekovitog bilja.
Možeš ih vidjeti kako plešu s vjetrom na ulicama
I kako ih u svoje domove pozivaju samohrane majke.
Možeš ih čuti dok noću pjevaju o žudnji ispod krovova
Ili negdje u zraku, kao bestjelesna bića.
Iranske pjesnikinje, kakvog li zanosa u pjesmi o Bogu,
Majci koja sahranjuje sina, o tijelu kao voću
Najzrelijem ili o tijelu kao vrču koji se puni suzama.
Žal za djetetom koje se nikad neće vratiti. Žal za sobama
Punim knjiga.