Ruža iz Damaska naizgled zvuči egzotizirano, kao da je riječ o florealnoj orijentalnoj slici, mirisnoj, odvojenoj od stvarnosti. No naslov je mnogoznačan. S jedne strane lajtmotiv ruže iz Damaska, kao vrste ruže od koje se radi slatki sirup, i s druge strane naslov jedne organizacije za žene u Siriji.
Krenimo sad na početak, udaljimo se od naslova, krenimo u prošlost davnu, u vrijeme kad je započeo Prvi svjetski rat, a možemo još i dalje u biblijsko doba kad su se već ocrtale konture današnjeg svijeta prepunog izbjeglih, nakon ratova na Istoku i u Jugoistočnoj Europi. Šura Dumanić u svojoj knjizi o mirovnom aktivizmu konačno, nakon svih tih godina bez predaha, kontemplira vlastiti životni put, ali ne samo svoj, već kroz priču o Nadi, tako je nazvala junakinju koja je ustvari njen alter ego, i Lariah, djevojku iz Sirije, ona ispisuje duboku priču o ženama, miru, nepravdi, ali i o nježnosti, sjećanjima i boli. Dirljiva je to knjiga u kojoj se sažima višedesetljetno iskustvo mirovnog aktivizma u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na čitavom Balkanu koji od devedesetih je nesigurno i trusno tlo, a s vremenom se ta nesreća pomiče prema Siriji i drugim krajevima u kojima se odvijaju novi ratovi. Nada nas suočava s propitivanjem pozicije žrtve, izbjeglice, kroz slike, pjesme i memorabilije, spominje i Rumija, Amosa Oza, ali iznad svega Berthu von Suttner. Mirovnjakinju koja je djelovala baš u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, u Beču. Nada/Šura je istraživala njezin rad, prevela i objavila knjigu “Dolje oružje”, želeći da se više sazna o toj velikoj ženi, dobitnici Nobelove nagrade za mir 1905., koja se još za života suočila s poraznom činjenicom da rat nikad ne završava. Bitni su dijelovi u knjizi koji pokušavaju dokučiti njezino unutrašnje stanje. U drugom dijelu rukopisa, glavni lik je mlada Lariah iz Sirije koju Nada upoznaje na nekoj od mirovnih konferencija. Kroz duboke razgovore s mladom ženom koja je emigrirala u Veliku Britaniju, ona zapravo iskazuje i sjećanje na mirovni aktivizam devedesetih, kada je krenulo spašavanje izbjeglih i kada se sve to dešavalo u suradnji s aktivisticama iz Italije, primjerice s Florianom Lipparini, publicisticom i Nadinom bliskom prijateljicom. I Nada kroz te reminiscencije želi približiti Lariah svoja iskustva i ohrabriti je da se ne predaje, želi je potaknuti na solidarnost, ali joj i ukazati na spletke, jer mirovnjaštvo se često gleda kroz prizmu sumnje… Tako je i Lariah u organizaciji Ruža iz Damaska, doživjela objede zbog navodno administrativnih propusta. Naime, aktivistice su izložene prijetnjama, kamenovanjima, ali ne onim doslovnim, već, kako bilježi Nada, upravo onim nevidljivim kamenovanjem, objedama i kritikama koje se bacaju na pronosioce mira. U knjizi se spominju i mitska vremena, boginje, i drevna znanja, intuitivna i mistična i primordijalno tjelesna koja su važna za ženu. Važna je ova knjiga kao svjedočanstvo, jer uvijek su postojali prijepori između djelovanja i pisanja. Aktivistice su znale i omalovažiti proces refleksije kroz pisanje, kao manje borben, neozbiljan, dok su pak teoretičarke znale s visoka gledati, iz udobne komforne zone, one koje rade na terenu s putujući i pomažući konkretno ljudima. A misao i akcija su neraskidivo povezani, kao i čitanje i pisanje, pritom lirika nije sasvim izmještena iz ovog diskursa, dapače, zato što je lirska duša pjesništva kao univerzalnog, također nastala davno na Mediteranu, a njeni se okusi, boje i mirisi osjećaju dok se čita ova knjiga. Ljepote, ali i strahote Mediterana u kojem izbjeglice plutaju na splavi, kao na poznatoj slici koja se spominje, Splav Meduze Theodorea Gericaulta. I sve je to lice i naličje jednog drevnog svijeta, pristojnog i onog odmaknutog od sunca, kako je u svojim dugim strukturama povijesnog trajanja pisao o Mediteranu francuski povjesničar Ferdinand Braudel. A Francuska, njeno slobodarstvo i revolucija, uvijek su bili inspiracija svim aktivistima i aktivisticama svijeta. Svi bismo mi trebali biti aktivni u svijetu, odgovarati na njegove podražaje, rekreirati ga svojim radom za mir, jer samo tako se razvija humanost kao kvaliteta koju promiče Bertha von Suttner kao autoričin uzor, i Šura Dumanić u knjizi “Ruža iz Damaska”.
Uz rukopis Ruža iz Damaska. Autorica Šura Dumanić, koji je u pripremi za tisak
MEDITERAN, ČEŽNJA Treba samo uzeti periskop i pogledati dno. Morske trave lelujaju, spljoštene ribe klize, olupine galije čekaju da budu otkrivene. Gdje se sakrilo blago? Otvorimo kartu svijeta i zavirimo u puteve kave, riže i kruha. U izvrnutim morima riječi su pravilno posložene i ptice imaju snažnije pokrete. Oponašat ćemo drevne mornare i otkrivati nove puteve u pustinji Mediterana. ( Pleši, Modesty, pleši, 2010.)
PRIZOR S MEDITERANA Obećala sam ti da bit ću boginja bezumlja Mediterana, pa kradem pedalinu, da bježim od tamne obale, da plovim po bijelom moru, i plešem sa morskim psima. Ali sad sam nasred mora, s Kurdiima i ljudima iz Afganistana koji na gumama plutaju i traže put do nove obale.. (Grudi i jagode, 2005.)
Za istaknuti vizual korištena fotografija: Shannon Baldwin, Unsplash
#Darija Žilić #rukopis #Ruža iz Damaska #Šura Dumanić #Žilijen
