Velika Kladuša smještena je na krajnjem sjeverozapadu BiH. Grad je u Jugoslaviji bio poznat po Agrokomercu i Fikretu Abdiću, direktoru prehrambene kompanije koja je tih osamdesetih prehranjivala brojne obitelji. Udaljenost Kladuše od Zagreba svega je 100 kilometara i zato smo krenule rano ujutro, aktivistice Sanja Kastratović, Stela Bogdanović i ja, kako bismo na vrijeme stigle na radionicu Živa biblioteka. Pozvala nas je vrijedna aktivistica Zehida Odobašić Bihorac, koja je organizirala taj projekt u okviru udruge Most za bolje sutra, zajedno s Udruženjem Romkinja Centar za majke „Nada“ Kakanj i Udruženjem Pravipožar iz Dervente, uz podršku institucija iz BiH i Europe.
Putovale smo ličkom magistralom, a potom državnom cestom kroz Vojnić i Glinu, kroz nekad ratom, a potom i potresom pogođena područja, a posljedice se i sad vide na kućama uz cestu. Na putu razgovaramo o svemu, životu, poslovima, mladosti. Sanja je pri kraju četrdesetih, studira hebrejski i grčki, dosad je radila puno poslova, aktivistica je za prava žena, ima svoj salon za pse, ukratko, sjajna… Odlično i vozi. Stela je također ozbiljna, zaposlena aktivistica, uključena u brojne programe.
Začas smo tako došle do granice, ondje smo čekale pola sata, a potom, kad smo je prešle, uočila sam jednog muškarca i zamolila ga za pomoć. On nas je odveo do hotela Belvedere, gdje smo trebale biti smještene, i počastio nas je kavom. U razgovoru saznajemo da se zove Nikola Nijaz, bio je jako ljubazan, pričao je kako često dolazi u Zagreb.
Potom smo krenule na program Živa biblioteka. Program se odvijao u prostoru Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječje paralize Velika Kladuša. Dok smo hodale prema tom centru, promatrale smo grad koji je dosta dobro uređen. Iznad grada nalazi se i velika srednjovjekovna utvrda, a tuda su prohujale i brojne vlasti – Frankopani, Osmanlije, Austro-Ugarska. Danas je to zdanje zapušteno. U gradu su i četiri džamije i lijepa pravoslavna crkva. Za vrijeme rata u devedesetima Kladuša je bila poprište raznih sukoba, o kojima ne bih ovom prilikom.
Sam posjet Velikoj Kladuši podsjetio me pak na davne odlaske po BiH i Crnoj Gori. Bili su to treninzi o nenasilju, kroz istraživanje kultura, drugačijih glasova, suočavanje s prošlošću, zapravo pokušaj da se razumije zašto se rat dogodio. O tome je bilo i riječi u razgovorima koji su uslijedili.
U Živoj biblioteci razgovarala sam s više žena. Inače, Živa biblioteka (poznata i kao Živa knjižnica ili međunarodni pokret The Human Library) poznat je inovativan interaktivni koncept u kojem ljudi umjesto klasičnih papirnatih knjiga „posuđuju“ žive osobe – odnosno njihove životne priče. Svakih pola sata razgovora događa se rotacija, a riječ je o razmjeni mišljenja. Ljudi su kao knjige, a razgovor je umjesto čitanja.
Razgovaram prvo s mladom ženom Selenom, koja mi govori o svojim planovima, putovanjima, o muškarcima, ljubavi… Primjećujem da je odlučna, čuva svoje granice, jasno izražava što želi, što ne želi. Posebno je protiv nasilja. Želi ostati živjeti u svojoj zemlji. Istovremeno saznajem da mnogi iz Kladuše odlaze ili su otišli u emigraciju, u Sloveniju, Švicarsku. Selena ima podršku roditelja i ne želi živjeti po onome što se od nje očekuje. Ohrabrujem je.
Razgovor s dvjema ženama započinjem plaho. Jedna od njih je Maida Bilal. Kasnije saznajem nevjerojatnu životnu priču te hrabre žene koja je dio grupe Hrabre žene Kruščice. One su u svom mjestu Kruščici, blizu Viteza, obranile rijeku Kruščicu na kojoj je jedna kompanija htjela sagraditi malu hidroelektranu. Žene su svojim tijelima stale pred mašine. Tristotinjak mještana spriječilo je izgradnju brane, a 50 žena formiralo je živi zid. Policija je kasnije krenula nasiljem prema demonstrantima. I Maida je dobila udarce. Petsto dana te su žene čuvale rijeku. Na kraju su uspjele, dozvole za gradnju su ukinute i to je bila prva takva ekološka pobjeda u BiH. Maida je nagrađena Goldmanovom nagradom za okoliš. No svoj izbor za aktivizam Maida je skupo platila, ostala je i bez posla, kao samohrana majka. Saznajem kako je ekološki aktivizam najopasniji jer je u igri veliki profit.
Kasnije, dok sjedimo na klupama, na suncu, poslije ručka upoznajem još jednu važnu aktivisticu, Jadranku Miličević iz Sarajeva. Ona je članica Žena u crnom, a i jedna je od utemeljiteljica znamenite Fondacije Cure. Odmah sam se sjetila da sam davno napravila razgovor s jednom članicom te grupe. Intervju se nalazi u knjizi Paralelni vrtovi, u izdanju Shura Publikacija. Ta knjiga obuhvaća razgovore s hrabrim aktivistima i aktivisticama iz Hrvatske i regije.
Upoznajem i Ajšu, također aktivisticu. S njom razmjenjujem priču o kontriranju, obje smo kontrašice od rođenja. Tu je i sjajna Esma Drkenda. Ona je upravo objavila knjigu o svom životu Esma, snaga jedne žene. Na internetu saznajem o njezinu teškom ratnom putu, traumama, o borbi za iscjeljenje i za izgradnju mira i afirmaciju ženskog glasa. Esma je iz Goražda putovala čak osam sati do Kladuše. Dug put bio je i za aktivistice iz Sarajeva, Viteza, Prijedora… S nama je bio i aktivist iz Dervente Spasoje Kulaga i drugi.
Sa svima se družim na večeri istog dana, uz odličnu krajišku hranu i kolače i glazbu sjajnog mladog harmonikaša Mahira. Za vrijeme večere Sanja je stalno na liniji s Osijekom, spašavaju ženu žrtvu nasilja.
Iduće jutro sjedimo na kavi u predvorju hotela Belvedere. Razgovaramo o svemu, o ratu, kavi, Iranu, očevima i majkama… Na stolu nas uz kavu, u malim plastičnim kesicama, čekaju slatkiši, pokloni vlasnika hotela Adisa Miskića. Saznajem od Zehide da on često pomaže siromašnima i to me jako ganulo. Zehida je pomagala migrantima i doživjela osude, gotovo i linč, ali se nije predala. Posvećena je mirovnom i ženskom aktivizmu, pomaže raznim grupama ljudi, žrtvama nasilja, silovanim ženama, ranjivim skupinama…
Prije povratka Sanja je još kupila cigarete, ja kavu i mogle smo krenuti doma. U prtljažniku su bile i hurmašice koje su ostale nakon večere. Stela je ostala zatečena slatkoćom hurmašica, veli, danas radimo svi kolače s malo šećera… Na granici smo čekale više od sat vremena, ali vrijeme je brzo prošlo. Pregledali su nam i auto i na kraju, u Karlovcu, popile smo kavu i razgovarale o aktivizmu, kroz sjećanje.
Ovaj kratki put bio je na neki način za nas tri, u srednjim godinama, sjećanje na dane mladosti i na posvećeni, bezinteresni aktivizam. Bila sam sretna da sam to bila i još uvijek jesam, aktivistica za mir, za prava ljudi, protiv svih predrasuda. Sudjelovanje u programu Živa biblioteka dodatno me obogatilo kroz upoznavanje sjajnih ljudi koji su posvećeni ideji mira. Spomenute žene aktivistice posebno su me uvjerile da je aktivizam oblik života kroz empatiju. I da od hrabrosti i dijaloga s drugima nikad ne treba odustajati.
#aktivizam #Darija Žilić #dijalog #empatija #Esma snaga jedne žene #Hrabre žene Kruščice #Paralelni vrtovi #Velika Kladuša
