Najvažniji aspekt života lava u njegovu staništu konzerviranje je energije, eda bi, kada treba, tu energiju mogao isporučiti da ulovi plijen. Naime, lav troši puno energije, velika je i moćna to životinja, kralj džungle, odnosno savane. Ali da bi bio kralj, mora isporučiti iznimnost, pa to tijelo, koje bi radije bilo tromo, pomicati tako da nitko ne može reći da ne radi nešto specijalno, možda čak i protuprirodno. Ali ne, nema ništa prirodnije od toga da lav u naponu snage može uloviti vižljastu gazelu. No malo što je neprirodnije od toga da lav na zalasku lovi gazele kao da su umjetnički eksponati u muzeju. Lav o kojem govorim nije neki čudesni lavlji starac u savani; ovaj o kojem govorim je Leo Messi, najveći nogometaš koji je kročio Zemljom.
I nije samo zgodna dosjetka to s njegovim imenom; Messi se terenom doista kreće kao lav. Dok današnji zahtjevi nogometne igre igračima nalažu konstantno gibanje po terenu u visokom ritmu, pri čemu su se i broj prijeđenih kilometara i intenzitet kretanja značajno povećali, Messi terenom uglavnom hoda. To, naravno, nervira sve one koji bi radije imali drugih nogometnih bogova ili uopće ne bi imali nogometne bogove, pa mu odriču iznimnost i pokušavaju ga izmjeriti aršinima kojima bi se mogli mjeriti i drugi, ovozemaljski nogometaši. Ako se tome pridoda i spremnost momčadi Argentine, s kojom Messi igra na aktualnom Svjetskom prvenstvu, da pogine za njega, pri čemu su svi aspekti igre podređeni njemu, jasno je da će ljudski hejt spriječiti jasan pogled na njegovu posebnost.
Bez pretenzije da o nogometnoj igri znam više od preostalih 8 milijardi neshvaćenih nogometnih izbornika, probat ću ipak pokazati zašto je Messi najveći, a pritom reći i još koju o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti nogometa. Zvuči preambiciozno za pisca obrazovanog da bude profesor hrvatskog jezika i književnosti, a s naglo prekinutom karijerom novinara u kulturi, no neće biti ni toliko opširno ni toliko bolno. Osim za one koji bi da je njihov nogometni bog Cristiano Ronaldo. Zašto je momčad Portugala, jednako okupljena da bi služila svome bogu kao i argentinska, talac svojega štovanja, a Argentina nije? Odgovor na to pitanje bit će ujedno i odgovor na pitanje zašto Cristiano Ronaldo ne može biti najveći, pa tako ni veći od Messija.
I ne, odgovor nije u činjenici da Argentina ove nedjelje igra finale SP-a, a da je Portugal ispao, jer ispala je i najjača momčad ovoga SP-a, Francuska, iako se ta očitost ne može izbjeći.
Nogomet koji je igrao Cristiano Ronaldo oduvijek je bio nogomet iznimnih fizičkih predispozicija. Nadskočiti protivnika, bolje se i brže pozicionirati, snažno i precizno opaliti… to je njegov forte. Njegova „bicikla“ nikoga nikad nije mogla fascinirati. I kao takav igrač, iznimno učinkovit, sve je više dominirao igrom za koju kao da je bio stvoren, s obzirom na njezine suvremene zahtjeve. No onda kada više nije mogao tako visoko skočiti, toliko se brzo okrenuti i pozicionirati, počeo je svoj tim vući prema dolje. Postao je uteg. Da nije bilo Ronalda, Portugal bi igrao puno bolje. Za Argentinu to se ne može reći, jer ono što joj Messi, koji više ne može trčati kao nekad, danas donosi, puno je više i drugačije se mjeri od puke direktne učinkovitosti. Jer dok Lav Messi hoda terenom, on skenira, pa preračunava i unosi korekcije, sitne ili krupne, ovisno o prilici. A i korekcije koje unosi nekad unosi direktnim uputama igračima kako da se pozicioniraju, a nekad samo kretanjem, bilo povlačeći se do obrambene linije po loptu ili organizirajući vrh napada. U utakmici u kojoj su ulozi bili ogromni, u polufinalnom suočavanju Argentine i Engleske, u kojoj smo prvo poluvrijeme komotno mogli izbrisati iz memorije i ništa ne bismo izgubili, nakon postignutog engleskog pogotka, kad se Engleska povukla u krilo svojega vratara besprijekorno postojane frizure, Messi nije postigao pogodak, ali je za ona dva apsolutno i eminentno zaslužan. Ne samo kao asistent obaju, nego kao kreator igre koja je do tih pogodaka dovela. A zašto nije svemoguć, i ne bi li bog nogometa to morao moći uvijek i gdje je bio u prvom poluvremenu – sve bi to mogla biti pitanja kojima bi se pokušala umanjiti njegova veličina. No to je tako u nogometnoj igri, i možda je baš zato mnogi toliko vole. Iako je ogroman, najveći mogući zamislivi novac upregnut u nju, pa bi čovjek mogao pretpostaviti da se malo što ostavlja slučaju, pri čemu se raspravljaju razne moguće namještaljke i favoriziranja, činjenica da u nogometu ipak može pobijediti i slabiji, da nogometnu igru igra čak dvadeset dvije osobe na terenu i da se ne jednom pokazalo kako nogometni duh pobjede može nastaniti i tim koji nema predispozicije za pobjedu osim vjere u to da može pobijediti, čini nogomet najdemokratskijom od svih sportskih igara. Kontroverzno je to tumačenje, u kontekstu prljavog novca koji tom igrom dominira i u kontekstu svih problematičnih poteza kojima smo svjedočili na ovom SP-u, ali ako sagledate suštinu te igre, nećete moći doći do drugog zaključka.
No to nam ništa ne govori o najvećem koji je tu igru gradio i u konačnici ju razgradio. Naravno da se ne može točno izmjeriti nečija nogometna veličina: bitno je i tko i gdje i kako i s kim i protiv koga mjeri. Moju skalu najvećih tako ne čine neki koji se na skalama najvećih gotovo uvijek pojavljuju, poput Cruyfa, Zidana, Beckenbauera, pa ni „pravog“ Ronalda (o „krivome“ da ni ne govorimo). I opet, na mojoj skali najvećih je i jedan koji nikad ne završava u samom gornjem domu najvećih – Ronaldinho – a na mojoj je zbog činjenice da je kao nitko dosad, a i nakon njega, pri čemu tu računam i Messija, na velikom nogometnom terenu, u kopačkama, igrao nogomet kakav je moguće vidjeti samo u dvorani, na parketu, u igri koja je sva u minijaturi, vicu, okretnosti s loptom.
Jedina dvojba koju sam na svojoj skali imao bila je između Messija i Maradone. Iako mi je Ronaldinho dao najviše ljepote, i prema umjetničkom dojmu on je na prvom mjestu, to što ga je cijeli taj nogometni svijet pojeo i što se nije mogao održati pa me uveseljavati dugo i ustrajno, srušilo ga je s prvog mjesta, pa je na njemu jedno vrijeme tinjala dvojba između dvojice Argentinaca. I možda bi pobjedu bio odnio Maradona da nije bilo jednog nevjerojatnog događaja i, još važnije, evolucije koju je Messijeva igra doživjela, a kojoj smo (bili) svjedoci na ovom SP-u, na koji je došao iz američkog MLS-a, gdje je razina nogometne igre mnogo niža. A taj nevjerojatan događaj potpuna je i vjerna rekonstrukcija najfascinantnijeg Diegova gola u njegovoj karijeri. Ako nikad niste vidjeli tu usporedbu, zahvalit ćete mi na otkriću.
Radi se o Maradoninom vozanju pola momčadi Engleske, kada je po desnoj strani terena prelazio jednog po jednog i konačno postigao pogodak. Isti, ali doslovno navlas isti gol zabio je i Messi Getafeu. Naravno, netko će reći da ulog nije bio isti, Maradona je to učinio u ključnoj utakmici Argentine protiv Engleske na SP-u 1986., i njegov je gol opravdano proglašen golom stoljeća, a Messi tek u španjolskom Kupu kralja 2007., u dresu Barcelone, no to su efemerije: nevjerojatnost je u podudarnosti dviju akcija koje prethode postizanju pogotka. Nevjerojatnost je, dakle, u činjenici da su obojica primili loptu s desne strane sredine terena i odmah se riješili dvojice suparničkih igrača vještim okretom. Nakon toga kreće njihov proboj po toj desnoj strani, ova dvojica ih ne mogu stići, iako trče bez lopte, zatim i Maradona i Messi prolaze sa svoje lijeve strane od trećeg protivničkog igrača koji bi nešto s njihovom loptom te su sad već na rubu protivničkog šesnaesterca i ostali su igrači samo statisti, a mali argentinski dugokosi bogovi kreću se prema posljednjoj prepreci, golmanu, kojega će, i opet na isti način, zaobići sa svoje desne, a golmanove lijeve strane, i postići gol u padu desnom nogom. Obojici, dakako, slabijom.
Zašto bi to bio dokaz da je Messi veći nogometaš? Ok, nije jedini, pa ni ključni dokaz, ključni je ipak taj da je Messijeva igra evoluirala na način da nije više samo genijalac koji s loptom čini čuda i postiže nevjerojatne golove, kakvih je bilo i na ovom SP-u, nego je i razigravač, mastermind igre svoje momčadi, nezamjenjiv u njezinim pobjedama. No ako se vratimo na onaj isti gol Messija i Maradone, kojemu nećemo dodavati i slično iste „Božje ruke“, a kojih je također bilo, no koje ne smatram nogometnim postignućima nego više sramotama, reći ću da bi to mogla biti jedna ciglica dokaza kad bismo nogometnu igru mjerili umjetničkim aršinom. U umjetnosti, jasno je svima kojima je umjetnost važna, pitanje najboljih ili najvećih drugačije se postavlja nego u nečemu što je puno mjerljivije. Usain Bolt najbrži je čovjek na 100 m na planeti Zemlji, to je jasno kao što je jasan protok vremena. Možda nije najljepše trčao, ali trčao je najbrže kad je trebalo. U slučaju nogometa ta priča je već malo drugačija, jer po učinkovitosti mogli bismo i Cristiana Ronalda smatrati najvećim, a ipak nećemo, jer postoji nešto što ćemo u jezičnoj nespretnosti nazvati umjetničkim dojmom.
Ako bismo umjetnički dojam ipak željeli nekako kvantificirati, što nikad u umjetnosti nije (bilo) dobro činiti, pa je oduvijek zapravo suštinski nemoguće uspoređivati, recimo, Jacksona Pollocka i Rembrandta van Rijna, onda bismo u nogometnoj podudarnosti dvaju golova mogli vidjeti sljedeće: iako je Pollockova igra bila potpuno drugačija od Rembrandtove, Pollock je u jednom trenutku uzeo svoje kistovlje i naslikao Noćnu stražu, svoju, ali opet baš nekako istu Rembrandtovoj. Ova je usporedba glupa, jer paše samo nogometnoj strani, nikako slikarskoj (jer nitko nikad ne bi Pollockovu veličinu imao dokazivati njegovom vještinom da naslika Noćnu stražu), no ovdje je zato što je ovo priča o nogometu, a ne o slikarstvu ili umjetnosti. Iako je ovo pomalo i priča o umjetnosti, jer u očima ovoga promatrača, ono što Messi ponekad na terenu napravi, čista je umjetnost. I to ne samo kolokvijalno – doslovna i nepatvorena umjetnost, bez zadrške. Recimo, ono kad je na sredini terena okrenuo trojicu engleskih igrača pa su Anderson i Spence izvukli šmajser i pokosili ga, jer jedino ga se tako moglo zaustaviti. Ili kad je u utakmici protiv Austrijanaca u njihovu šesnaestercu predriblao ili nadmudrio četiri, ČETIRI, protivnička igrača i s njima i golmana. Za takvo što, podsjećam, u mom su svijetu i u mojoj perspektivi bili sposobni još samo Maradona i Ronaldinho, no ovim SP-om, bez obzira na to kako će priča završiti ove nedjelje i hoće li se Messi povući kao jednostruki ili dvostruki osvajač krune svjetskog prvaka u nogometu, Messi je u mojim očima najveći nogometaš svih vremena. Moram još na ovom mjestu istaknuti da je na mojoj skali najvećih još svakako i Pele, no nakon što sam Ronaldinha morao odbaciti jer nije dugo trajao, Pelea sam morao odbaciti jer je nogometna igra njegova vremena ipak prilično drugačija od nogometne igre ovoga vremena.
A u ovom vremenu, kad Messi jednom ode, s njim će definitivno otići i taj nogomet kakav smo poznavali, kojem smo se divili. Priroda će, naime, moći proizvesti novog Cristiana Ronalda, fizički nevjerojatno superiornu osnovu koju će trenažni proces, sve razvijeniji i sofisticiraniji, odvesti u neslućene visine, i nogomet kakav se danas igra to će cijeniti, ali ako i proizvede nekog Messija, on, zbog zahtjeva nogometne igre kakvima danas svjedočimo, neće moći razviti svoje talente i ostat će mali, nerazvijeni nogometašić i lokalna legenda kojoj će tepati kao čudotvorcu kojem se lopta u driblingu lijepila za nogu. Ako se nešto s nogometnom igrom ne promijeni, taj mali Messi jednostavno neće dobiti priliku igrati s najboljima, zasjati na velikoj pozornici i mi za njega nećemo znati, dok ćemo se diviti haalandima i novim ronaldima. I zato svaku utakmicu koju igra Messi gledam kao kraj nogometa kakvog sam volio i kakav volim.
Rekapitulirajući, nakon nogometa koji je igrao Pele došao je Maradona, s posve drugim nogometom, a nakon Maradone je došao Ronaldinho, koji je imao šanse i opet donijeti jedan potpuno novi nogomet, no pukao je pod pritiskom i nije dovoljno trajao, a onda je došao Messi i sve to zamiješao, ponudivši i više i bolje i brže i jače, ponudivši i umjetnički dojam i učinkovitost, i nevjerojatnu okretnost s loptom i duboku svijest o biti igre na terenu, gdje se ne trči bezglavo, nego se kreće sa smislom i svrhom, da bi se u odsudnom trenutku uhvatilo tu gazelu, postiglo taj pogodak i upisalo u povijest.
A za koga ću navijati u finalu? Pa za nogomet, jasno, kao i uvijek. Navijat ću za Messija i Argentinu, da odigraju hrabar, pametan, lijep i učinkovit nogomet, a navijat ću i za Yamala i Španjolsku da odigraju, pogađate, hrabar, pametan, lijep i učinkovit nogomet. Nisam slučajno u priču uveo Yamala; iako pretpostavljam da će se baš na njemu vidjeti koliko će teško biti svim novim potencijalnim messijima u nogometu kojim ćemo se nakon Messija kretati, ovaj mali ponekad zavalja svog čuvara tako da se meni zakotrlja smiješak pa, iako možda nisam planirao, ipak sjednem u galeriji da još malo promotrim to umjetničko djelo.
Finale Svjetskog prvenstva između Argentine i Španjolske igra se u nedjelju, 19. srpnja, s početkom u 21 sat.
Istaknuta fotografija FIFA.org
#Argentina #Lionel Messi #Maradona #Mundial #Pele #Španjolska #Svjetsko prvenstvo u nogometu #Yamal
